Kada bi netko tko s njim nikada nije proveo u razgovoru makar pet minuta uzeo u ruke životopis Željka Krnčevića, ravnatelja Muzeja grada Šibenika, vjerojatno bi stekao dojam kako je riječ o osobi kojoj posao obilježava život. To, uostalom, sugeriraju i fakti.
Diplomirani je arheolog, magistar znanosti, muzejski savjetnik, autor više od 200 stručnih, odnosno stručno popularnih i desetak znanstvenih radova, urednik dvadesetak knjiga, časopisa i kataloga izložbi... Za svoj je rad višestruko nagrađivan. Dobitnik je Nagrade Grada Šibenika, Nagrade Grada Skradina, Plakete Šibensko-kninske županije, Plakete Općine Murter-Kornati...
Nisam ni zagrebala dublje od onih osnovnih informacija skice jednog osebujnog intelektualnog portreta jer ovaj put mi nije nakana ulaziti temeljitije u sferu poslovnog. Krnčević je, naime, osim upečatljivog muzeološko-arheološkog habitusa, u Šibeniku i mnogo šire poznat po svojim bezbrojnim hobijima o kojima priča zaneseno poput malog djeteta. Baš taj dio upotpunjuje osobnost ovog zakletog Dalmatinca i Hrvata.
'Arsenal' hobija
Greška je i pomisliti da je ravnatelja Muzeja grada Šibenika jednostavnije predstaviti u toj, uvjetno rečeno, privatnoj dimenziji jer se, rekli bi Šibenčani, "u sve pača" i u svemu je uspješan. Baveći se fotografijom postao je majstor Hrvatskog fotosaveza. Baveći se ornitologijom dogurao je do svjetskog prvaka. Baveći se snimanjem emisije "Gurmanske ćakule" na lokalnoj televiziji, ušao je posredstvom malih ekrana u sve dnevne boravke Šibenčana, a baveći se maslinarstvom njegov OPG devet godina zaredom uvrstio se između prvih 100 maslinara u Hrvatskoj. Od ranije mi je, međutim, poznato da je i zaljubljenik u lov, kako puškom, tako i fotoaparatom, a u posljednje vrijeme "arsenalu" hobija dodao je i pripravljanje čajeva od domaćih trava. Sve je vještiji i u branju gljiva...
Općepoznata je Krnčevićeva vjernost šibenskoj riči, pa nije bilo nikakvog razloga da od svog omiljenog idioma odustane. Taj ga prepoznatljivi govor, uostalom, to prije svrstava na stranice "Slobodne Dalmacije". A svrstava ga i obiteljsko stablo, pa smo nekako od tih svestranih genskih pretpostavki i započeli razgovor.
- Meni je dida Josip Bakotić iz Splita. Bija je veterinar, a nakon Drugog rata doša je u Šibenik. Prije toga je ka' domobran odrobija jedno dvi-tri godine u splitskom i zadarskom zatvoru. "Bacili" su ga u Šibenik, pa u Kistanje. On i pokojni Mandić osnovali su veterinarsku stanicu. Didov brat Branko bija je strašno poznat i omiljen u Splitu. Igra je nogomet u onoj popularnoj momčadi Hajduka šta je na Visu imala prvu utakmicu protiv britanske Kraljevske regimente i pobijedila 7:1. U tom dilu familije ima korijena Dumanića i Mladinića, to je taj moj splitski đir. A baba mi je iz Sinja. Prezivala se Fabijančić. Moj pradida se iz Istre priselija u Sinj i tu osta. Prababa je bila Lisičar iz Vrlike. U Vrlici su njezini imali restoran. Zva se "Kalaura". Šta se Šibenika tiče, baba mi je bila Gojanović, a i prababa se isto prezivala Gojanović, ali je bila od druge loze. Dalje da ne spominjem... - počeo je Krnčević, sve pospremajući ionako uredne snopove raznoraznih fascikli, knjiga, registratora i druge dokumentacije raspoređene na dugom stolu.
- Ja sam pedantan - uhvatio je moj radoznali pogled - ali je stvar u tome šta cili život nemam di složit sve šta mi triba. Kod kuće bi mi tribala jedna ovolika prostorija da stanu sve moje knjige i svi moji hobiji. Knjige koje dobijem privatno dajem Muzeju jer ih nemam di držat, a neke i poklonim. Neka se ljudi raduju, ka šta se i ja radujem svojim hobijima.
Onda ajmo o hobijima...
- A 'ko nam brani! Ja masu toga volim i zanima me, ali jednostavno nemam vrimena za sve. Recimo, volim more i volim roniti, ali sad nemam vrimena. Tice i fotografija su mi na prvom mistu. Šta se tica tiče, momentalno sam na kanarincima Rheinländer i feosnim grlicama koje su nastale mutacijom. Imaju crvene oči i bilu ogrlicu oko vrata. To su tice s kojima sam zadnje tri godine osvaja medalje. Posebna je to ljubav, ali i za nju triba dnevno najmanje dvi ure...
Fotografija je Željkova ljubav još iz osnovnoškolskih dana, kada se kao petaš učlanio u Foto-klub Šibenik, koji je djelovao pri nekadašnjoj Narodnoj tehnici. Rad tog kluba je, uz fotografskog veterana Zdenka Zjačića, obnovio u Domovinskom ratu i od tada reda seriju izložbi svojih članova, sve jednu zanimljiviju od druge.
Guštanje u prirodi
- Osjećaj za kadar je najvažniji i ja bi reka da je to dar s kojim se rađa. A tehnika se nadograđuje, oprema se kupuje i tako se nadovezuje jedno na drugo. Čovika to ponese i čini sritnim svaka samostalna ili zajednička izložba – dodao je, a onda se po zamišljenom redoslijedu hobija referirao i o onom relativno novijeg datuma - travama i gljivama.
- Gušt mi je u zadnje vrime sa ženom Karmen otić u Bosnu na Šator planinu i nabrat trava, pa ih kasnije sušiti. Osim trava brali smo maline, borovnice, sad nam dolazu kupine, šepurak je zadnji. Poslin je trnina, pa drenjina, divlje jabučice... Zaboravija sam na preslicu koja je za prostatu, pa imamo i mentu, pa smo radili sok od bazge, kadulje, bagrema, i to kad se izmiša dade okus sličan kiki bombonu, slatkast ali izvrstan okus. Praktički od četvrtog miseca stalno imamo ili čajeve ili sokove. A beremo i gljive... Ima pet vrsta koje sam naučija, a za one u koje nisam siguran, imam knjigu Matije Josipovića pa provjerim. Doduše, imam i Damira Buntića, vrsnog poznavatelja gljiva. Ako mi je nešto sumnjivo, lipo dođem kod njega i onda mi kaže koje su dobre, a koje nisu...
Krnčeviću je svojstven zafrkantski ton kojim su obilježene i "Gurmanske ćakule", serija od čak 70 emisija koje je inicirao i volonterski realizira i dalje. Traje skoro sedam godina, a u njoj, reći će, nema politike i nema briga.
- To je jedna opuštena gastro-baštinska emisija u kojoj je snimatelj Đuro Eraković, inače vegeterijanac. Oko toga je uvik cirkus. Emisiju su, uz mene, počeli raditi Ivo Kronja i Matko Jakelić, a u međuvremenu su se od voditelja izmijenili Dule Jaramaz i Karmen Bedrica. Dužega traga ostavio je Siniša Gulin, a u zadnje dvi godine "Ćakule" radimo Tome Gostijanović rečeni Morgen i ja. Bude malo pisme, malo kuvanja. Pisma nije obavezna, ali je lipše uz nju. Nastojim kroz tih 55 minuta sačuvati priču o Šibeniku i šibenskom kraju jer te priče nestaju. Već i moje priče, kao 60-godišnjaka, su kazivanja, a kamoli nekoga od 80 godina.
Govori Željko da mu je općenito drago stati i proćakulati s ljudima jer spada u osobe koje sa svima vole biti u dobre. Dio je to njegove životne filozofije.
'Ne volim svađu'
- Svađu ne volim i tija bi da svugdi bude pozitivna energija. Kad vidim da mogu baciti na nekakvu šalu - bacim na šalu, kad je ozbiljan razgovor - onda je ozbiljan razgovor, a kad vidim da s nekim ljudima ne mogu, onda jednostavno s njima nemam posla. Kad god mogu volim sist i popričat s našim dobrim narodnim ljudima. Dvi riči - dvi riči. Cijenim one skromne...
Iz prvih lovačkih dana moj se sugovornik rado spominje svog mentora pri polaganju lovačkog ispita, kolege novinara Branimira Periše i njihovih zajedničkih ranojutarnjih lovačkih avantura po Jadrtovcu. Nemale su, priznaje, završile bez ikakvog ulova, zahvaljujući Perišinoj Biji, špringer španijelki koja je "više bila pas od fotelje nego od lova".
- Okuša sam se i u štafeti u plivanju i u bivšoj državi osvojija treće misto. Vozija sam relije... I danas kod Bojana Cinottija uživam ponekad na karting stazi. Moja mladenačka dob je u stvari Amarcord. Ja sam radija dišpete i zafrkanciju, a drugi su pamtili. Sastat ćemo se sada na 50. obljetnici prve svete pričesti pa ćemo ih se sitit. Bit će isto ki kad sam iša radit emisiju sa svojom ekipom sa basketa isprid nekadašnjeg "Partizana". Meni se činilo da je vrime stalo. Koga briga šta su neki jedva odali, a druge je stegla reuma i kosti. Za mene su bili dobri stari grubijani iz mladosti. Eto, puno je lipote u nečemu šta se zove hobijem – zaključio je Krnčević.
"Bauštela" na Bribiru
Željko sa svojom Karmen ove godine slavi 35. obljetnicu braka u kojemu je dobio četvoro djece - Mariju, Vicu, Josipa i Katarinu-Katu. Marija i suprug joj Mile Rak podarili su mu unučice Lucu (4) i Anu (2), koje obožava. Svoju životnu sreću zahvaljuje ponajprije supruzi, jer takvo razumijevanje, strpljenje, ljubav i predanost teško se nalaze.- Puno stvari ne bi bez nje moga napraviti u životu. Da je koja druga žena - kad bi navečer otiša u muzej, pa se vratija u tri ure po po noći, nije teško zamislit šta bi mi rekla. A da ne kažem da je bilo godina kad bi po 6-7 miseci bija na Bribiru i radija na istraživanjima. To je ka da sam bija na nekoj baušteli.
"Bumbam" do popodne
- Jutro počinjem svojim čajem s medom. A i med ima svoju priču. I on je domaći. Moj prijatelj Tome Gostijanović ima četri košnice, a ja tri, pa nam naše 'čele osiguravaju med od lavande i drače. Onda se lipo stavi u čaj i popije. Na bublicu namažem malo masla i domaće marmelade od malina i tako "bumbam" do popodne.Dobro uhodana ekipa
- Biti ravnatelj u Muzeju znači da moraš bit prisutan na terenu, koliko i u uredu. Moraš bit na sastancima po Županiji, ali i s meštrima koji izvode radove po muzeju... S kolegama u isto vrime triba dogovarati i koordinirati poslove jer muzejske službe rade na raznim projektima, od Danila i Murtera do Šibenika i Bribira. U Muzeju je, moram reć, stvarno dobro uhodana ekipa - svak zna svoj dio posla.Jedva čekam ne otić u penziju!
- Na godišnji odmor ne mogu, pa u one malo ležernije dane, kad je manje posla, odem u jedan naš muzejski depo vanka grada kojeg triba uređivati i tu se zabavim prije podne. Popodne znadem otić prigledat 'čele. Imam jedne tice u gradu i druge u polju u jednom velikom aviariju. Dadem jednima i drugima isti i - to je to. Nakon toga odem sa ženom u Žaborić kod matere malo popričat, a kad se smrači dođem opet u muzej. Malo štogod napišem, malo sredim koju fotografiju, malo pogledam internet ako nisam stiga po danu. To mi je navika još od rata. Nije PTSP, nego sam tako naučija. Prije 2 ure poslin ponoći ne mogu zaspat, pa sam uglavnom do ponoć - ponoć i po u muzeju. Kad odem u penziju, a jednog ću dana morati iako to nije skora budućnost, neću znat di ću, ni šta ću. Ne'ko jedva čeka otić u penziju, a ja upravo obratno. Eto, kad se to jednog dana dogodi, ja ću bit unezvjeren – duhovito je dometnuo Krnčević.Zableušeni ciplji
Dvojica ćaćinih stričeva, Krnčevića, bili su veslači i sudjelovali, još u ono vrime, na olimpijadama u Londonu i Berlinu. Šta se tiče brončane plivačke štafete, zvali smo je Štafeta snova, a u njoj je prsno pliva Goran Ljutić, leđno Mile Perak, delfin Nenad Bojović rečeni Đemila, a ja kraul. Dok su se plivači iz Zagreba, Beograda i drugih većih gradova one države cilu godinu pripremali po bazenima, nas smo četvorica plivali samo tri litnja miseca i opet smo se nosili s njima ka od šale. Prvi bazen u kojemu smo zaplivali bija je onaj u Primoštenu. Za vraga, bija je okrugli, pa smo plivali u krug ka zableušeni ciplji.