Kornelija Livaja, urednica i voditeljica Vijesti na Radio Dalmaciji teški moždani udar pretrpjela je 2016. godine.
Došao je potpuno neočekivano. Te je listopadske večeri bezbrižno gledala televizijski program u udobnosti svog doma, a jedna je sekunda bila dovoljna da joj se život u potpunosti promijeni. I više nikad nije bio isti, kako je rekla u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju u siječnju prošle godine.
U najnovijem statusu na Facebooku ova Osječanka koju je ljubav dovela u Dalmaciju ponosno je napisala da se vratila na posao. Njezin status prenosimo u cijelosti.
Zovem se Kornelija (Vukelić) Livaja. Po zanimanju radijski novinar po struci profesor hrvatskoga jezika i književnosti. Život me je s 45 godina, na vrhuncu svega udario najjače što može. Doživjela sam masivni moždani udar koji me pretvorio u zgrčenu nakupinu mesa, koje govori i misli, ništa drugo, koje leži u peleni nepokretno. Bilo je to na prvu strašni udar groma i ispunjenje kletve da bog da imao pa ne imao. One najgore. Medicinske prognoze bile su poražavajuće. Prvi, nemoguće je. Drugi hm čvrsta je zeznuta možda.........Bili bi sretni ako budete sjedila ili hodalicom do wc-a, u najboljem slučaju. Predlagali mirenje s kolicima, ipak mužu objašnjavali da sam za dom u biti. Za nemoćne i stare.... Bogu hvala nije im povjerovao.
Nakon 3000 dana nezamislivog pakla, danas sam službeno prvi puta otišla u svoju tvrtku, na posao, hodajući do radija kako mogu jer su posljedice takvog šampionskog udara naravno ostale, vratiti se koliko god mogu svom starom radijskom poslu. Bogom dan direktor ima nevjerojatnu dušu empatiju, sposobnosti vođenja i prepoznavanja kapaciteta.
S vremenom sam tu strašnu traumu procesuirala kao novu šansu i izazov pobjede sebe, nov život i kao moguće povezivanje s Bogom u sebi. " Tražio sam te svuda okolo i u svemu, ti si bio u meni, a ja izvan sebe ".(sv Augustin.)
Borila sam se za ikakvu mogućnost kretanja i opuštanje ruke oko 3000 dana.
Da. Postojali su trenuci kada sam klonula i bila blizu porazu. Molila bih muža da me ubije... Nekim čudom te su epizode vrlo kratke u mom karakteru i ne kompleksne. S jednom rukom i jednom nogom činim sve u svom osobnom i širem životu, koliko god mogu. Čak podučavam u slobodno vrijeme djecu koja trebaju vježbe čitanja govora i pisanja.
Može zvučati kao (opravdana?) hvala, a može zvučati kao motivacija, ovisno kakve su uši koje slušaju. Taj dio nije do mene.
U kući sam bila zatvorena do pravog izlaska van, hrabro s velikim rizikom i bez pomoći?!?! Pune tri godine i devet mjeseci. Bilo je dva dana kada bih muža molila da me ubije, da nitko ne zna preklinjala sam ga. Na to bi uvijek dobacio, ti?? Ti ćeš se još jednom udat poslije mog pokopa i rodit sa 65, jer nisi normalna žena. U 3000 dana zaplakala sam cca tri i pol minute dva puta. Dva puta, da, ne više. Brzo bih se sabirala, doslovce našminkala, odjenula jednom rukom i krenula van sitnim koracima s ciljem slobode.
Reći ću vam samo zašto se ja u srži ne bojim smrti i pakla. Vjerujem. Umrla sam već jednom, znam kako je to opna crna i ljepljiva, dotaknula sam ju, zatim i živjela pakao.
Poanta je da modus operandi našega života nije pobjeđivati druge, čime smo ponekad zaluđeni, obrambeno djeluj, nikad napadački, osuđivački, samo mudro no!!!! Žestoko brani pravdu i svoju busiju... Pobijediti sebe. Druge je vrlo lako pobijediti. Sebe na dnu dna???, naizgled nemoguće.
Zato, prvo, nikada ne odustaj, zatim, ako ne vidite način doći do cilja (nikad prevelikom ne stremi, nasmijat ćeš Boga), mijenjajte cilj. Ili put do njega. Tj. sebe. Nikad i nikako nećete uspjeti promijeniti druge. Ta spoznaja može vam spasiti život. Oni imaju svoje vrijeme. Jedino sebe i reakciju vas na život. Vi birate. Birajte borbu sa sobom.