Splitski festival, pokrenut početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća jedna je od snažnijih prijelomnih točaka koja će popularnu glazbu pozicionirati kao najvidljiviji model predstavljanja kulturnih i jezičnih identiteta mediteranskog prostora.
Tome unatoč, jako je malo podataka o povijesnome razvoju Splitskoga festivala kao i valjane dokumentacije koja potvrđuje i objašnjave faze razvoja ovoga festivala. Većina je relevantnih izvora početkom devedesetih godina bačena i spaljena, neznatan se broj dokumenata čuva u Hrvatskome državnome arhivu u Splitu.
O tome je prvi progovorio dugogodišnji urednik Radio Splita, Goran Pelaić kojega se s punim pravom može smatrati vodećim historiografom Splitskoga festivala. U intervjuu kojeg je u ožujku 2011. godine dao našem novinaru Damiru Šarcu navodi da je velik dio festivalske dokumentacije uništen početkom devedesetih.
- Uređivao se tada Teatrin na Prokurativama i od 1999. godine Splitski festival više na postoji u arhivu. Ja sam uspio sačuvati fragmente od bogate građe toga festivala koja se nalazila po privatnim stanovima. Nažalost, cjelokupna je arhivska građa nekadašnjega "Dalmacijakoncerta", kulturne i kultne ustanove koja je desetljećima bila glavni organizator Festivala, uništena na način da je odvezena krajem devedsetih na splitsko odlagalište otpada na Karepovcu i tamo trajno uništena - kazao je tada Pelaić.
Pelaić je kao glazbeni novinar istraživao Festival zabavne glazbe Split, najprije kao novinar revije Ritam i kasnije kao član umjetničkog savjeta festivala, član žirija i kasnije godinama kao jedan od suorganizatora Festivala.
Zaslugom triju iznimno važnih i istaknutih figura hrvatskoga glazbenoga svijeta Vinka Lesića, Marija Kinela i Anđelka (Đekija) Srbljenovića početkom ljeta 1960. godine, u sklopu programa "More - Revija - Split", izvedeno je nekoliko skladbi koje se danas smatraju prvim festivalskim pjesmama. U devedesetima se kreću paralelno organizirati i dva paralelna festivala od kojih se jedan održava na bazenu vaterpolo kluba Jadran. Opis lokacija, organizaciju prvih festivalskih godina, prve izvedbe i pobjednike danas čuvaju feljtoni spomentuog Gorana Pelaića.
- U gradu se Splitu tzv. zabavnjačka glazbena scena počela formirati krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Imala je svega nekoliko predstavnika koji su poznavali tadašnje zabavno-glazbene komade. Za to je poznavanje bilo zaslužno radijsko emitiranje pjesama s talijanskoga festivala iz San Rema, a potom i emitiranje pjesama festivala u Zagrebu i Opatiji.
Radio i kasnije televizija imali su u toj distribuciji presudnu ulogu jer se preko tih medija ta glazba kasnije prenosila i izvodila na splitskim ulicama. Takva će atmosfera izazvati potrebu i motivirati pojedince za kreiranje festivala koji će tematski biti odmaknut od već ustaljene šlagerske tradicije festivala u Zagrebu i Opatiji, a opet ostaviti dovoljno prostora i slobode izvođačima - opisao je Pelaić.
U ljeto 1960. godine organizirana je na bazenu POŠK-a u splitskoj četvrti Zenta modna revija "More – Revija – Split". Tijekom pauze trajanja revije izvedene su tri skladbe "Slušaj more" u izvedbi Vikice Bešker, "Čežnja" u izvedbi Ljubice Sanje Zore i "Moj Split" koju je izveo Vice Vukov.
Tri je izvedene skladbe pratio orkestar pod ravnanjem Đekija Srbljenovića, a pjesme je ocjenjivalo imenovano povjerenstvo. Na kraju nije bilo pobjednika već su, kako Pelaić navodi, drugo mjesto podijelili Kinel i Srbljenović dok je Vojkoviću za Moj Split pripalo treće mjesto (autori pjesama). Te se tri skladbe danas zasigurno mogu uzeti kao početak festivalskih godina koje će uslijediti.
Ovaj događaj imao snažan medijski odjek, organizatori su modne revije odlučili 1961. godine napraviti pauzu s organizacijom glazbenoga intermezza unutar revije kako bi imali dovoljno vremena za pripremu i organizaciju onoga što od 1962. godine nosi ime "Melodije Jadrana". U te su dvije godine, uz tehničko i administrativno vođenje Anđelka Srbljenovića, stvoreni preduvjeti za organizaciju pravoga festivala, uspostavljena je suradnja te tehnička i financijska potpora s lokalnim nositeljima kulturnoga života. U pripremi i organizaciji sudjelovali su tadašnja Kulturno-prosvjetna zajednica grada Splita, lokalna radio postaja i Turističko društvo Split.
Raspisan je i natječaj za sudjelovanje te je na njega pristiglo nevjerojatnih sto četrdeset i osam skladbi. Po okončanju natječaja te se 1962. godine na postavljenoj pozornici POŠK-ova bazena pojavljuju sljedeći izvođači: Maruška Šinković, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Anica Zubović, Marko Novosel i Vice Vukov. Izvest će pjesme koje potpisuju: Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, Arsen Dedić i Drago Britvić. Prvo mjesto odnosi pjesma Nikice Kalogjere "Maškare" u izvedbi Anice Zubović i Marka Novosela dok je na drugome mjestu završila Runjićeva "Ćakula o siromajima" u izvedbi debitantice Tereze Kesovija.
Lokacija Festivala 1963. godine seli u Ljetno kino Bačvice gdje će tri će uzastopna ljeta ugošćavati brojne zvijezde na festivalskim večerima. Brojna publika, televizijski i radijski prijenos, osuvremenjena organizacijska i produkcijska struktura i medijsko praćenje pružaju festivalu status jedne od najvećih kulurnih manifestacija u Splitu i njegovoj okolici.
U ljeto 1963., koje je treće po redu izdanje "Melodija Jadrana", gotovo je nepromijenjena lista izvođača i autora. Pobijedila je na splitskim Bačvicama skladba Drage Britvića "Crne marame" u izvedbi Anice Zubović i Angela Vlatkovića. Održavanje festivala 1964. godine obilježit će velika kiša unatoč kojoj je medijsko praćenje bilo izraženije nego godinu prije.
Radio postaja Split prenosila je izravno izvođački dio festivala dok je finalnu večer izravno prenosila nacionalna RTV Zagreb. Izdavačka kuća Jugoton, od 1964. godine unaprijed izdaje gramofonsku ploču s festivalskim pjesmama. Pobjedu te godine odnose dvije pjesme podjelom prvoga mjesta – Arsen Dedić i Gabi Novak izvedbom skladbe "Kuća pored mora" i Tereza Kesovija izvedbom skladbe "Nima Splita do Splita" koja postaje zaštitno ime Festivala i himna svih festivala koji će uslijediti potom.
To će festivalsko ljeto obilježiti brojni objavljeni članci, prilozi i fotografije u gotovo svim tiskanim medijima na tadašnjemu jugoslavenskome prostoru. Od 1964. Splitski festival dobiva čelno mjesto u svim medijskim formama – od tiskanoga, radijskoga do televizijskoga. Osim toga postaje i svojevrsna inačica talijanskoga "San Rema", okuplja brojnu publiku i učvršćuje se kao središnje mjesto popularne glazbe na kulturnoj mapi hrvatskoga prostora.
Dvije će se sljedeće godine Festival također odvijati na prostoru ljetnoga kina na Bačvicama. Tih je godina na natječaj pristiglo u dvije godine nešto manje od 400 pjesama. Ono što svakako ostaje kao najava novih društveno-političkih vremena koja dolaze stihovi su pobjedničke pjesme "Bokeljska noć" Vice Vukova.
Preseljenje na splitske Prokurative od 1967. godine označava novo razdoblje Splitskoga festivala. Jednako kao i za prethodna festivalaska ljeta, tako i od preseljenja prema budućim vremenima Goran Pelaić opisuje festival kao mjesto i događaj koji svojom estetikom i produkcijom i dalje ostaje na čelnoj poziciji u usporedbi s festivalskim manifestacijama na drugim hrvatskim prostorima.
Najveća novost je što festival od od druge polovice šezdesetih poprima i međunarodni karakter. Strani izvođači poput sastava The Lords, The Shadows, strana dirigentska imena poput Norri Paramoor te uvođenje voditeljskih imena poput tada popularnih Gordane Bonetti i Ljube Jelčića postavit će Splitski festival u sam vrh domaćeg i europskog prostora.
Zahvaljujući festivalskim pjesmama udvostručuje se prodaja gramofonskih ploča što posljedično otvara mogućnost širenju informacija o kvaliteti festivalskih skladbi. Upravo će dostupnost ploča na europskome tržištu dovesti već od 1968. godine do prijave velikoga broja stranih izvođača za nastup na festivalu.
Nastupio je i jedan od najzačajnijih glazbenika tog vremena, talijanski pjevač Domenico Modugno, a iznimno popularan je bio i glazbeni sastav Dubrovački trubaduri kao i slovenski autori i izvođači koji su se potpuno prilagođavali dalmatinskom ambijentu festivala.
Od 1969. godine ukinuto je ime "Melodije Jadrana" i od te su godine službeno u uporabi dva imena za festival: kraće Splitski festival te dulje Festival zabavne glazbe Split. Postalo je to mjesto susreta svjetskih zvijezda, a splitska javnost imala je priliku doživjeti popularna imena poput Claudia Ville, Gina Paolija te pratiti karijere i uspjehe domaćih zvijezda poput Tereze, Arsena, Olivera i nešto poslije Miše Kovača.