Ovo je lijepa šibenska priča o posebnoj djeci, koja su išla u poseban razred, s posebnom učiteljicom: Dok drugi planduju, oni filmove snimaju (FOTO)

Bila su to posebna djeca, koja su išla u poseban razred s posebnom učiteljicom... Možda će vam se svi oni učiniti poznatim jer ste ih vidjeli u kazalištu, na televiziji, na klizalištu ili jednostavno prošli pokraj njih u šetnji gradom. Možda će vam se učiniti da ste ih čuli na radiju ili čitali o njima u tisku. I bit ćete u pravu, jer ovo je priča o razredu koji je, uz sve školske obveze, sa svojom učiteljicom upoznao svoj grad, proputovao svoju županiju i potrudio se pokazati kako se vole Šibenik i Šibensko-kninska županija.

Tim riječima počinje "Lektira za učiteljicu Ivanu Kalebić", zapravo fotomonografija uspomena jedne, u mnogo čemu jedinstvene šibenske učiteljice i generacije koja se netom oprostila od učionice nižih razreda. Poklonjena joj je posljednjeg dana školske godine. Ganula je učiteljicu do suza...

Nema ih na 'baloti'

Jer, Ivana i njezini učenici, njih 21, štošta su prošli zajedno. Snimili su posljednje tri godine dva dokumentarna filma o nacionalnim parkovima "Kornati" i "Krka", a ovih ljetnih mjeseci udarit će i "posljednju klapu" trećeg i najzahtjevnijeg filma, onog o svom gradu Šibeniku. Dobro ste pročitali - ovih mjeseci kada miruju školska zvona, donedavni učenici 4.b razreda šibenske OŠ Jurja Šižgorića neće mirovati, kao što nisu ni prethodnih ljeta. Glumit će i statirati, propitivati sugovornike, obilaziti ciljane gradske ulice i trgove i - nema gdje ih neće biti. Sve kako bi Šibeniku darovali nešto što ostaje. Za njih je to sasvim normalno. Za njihove roditelje također, a za učiteljicu Ivanu - prirodno stanje stvari.

No, je li zaista? Koliko je takvih razreda i takvih učiteljica koji su, uz redovnu nastavu, proveli zajedno toliko izvanškolskih sati, dana, mjeseci... koji su na izletima, koncertima, predstavama, izložbama, putovanjima i susretima sa zanimljivim ljudima stekli toliko dragocjenih iskustava i, na kraju krajeva - snimili tri filma? Odgovor je kratak: osim u Šibeniku, nema ih "na baloti".
I zato u ovom ljetu ispraćaja unikatne generacije svoje - dice u nove životne avanture mimo njezinih "skuta" nema boljeg povoda za susret s Ivanom Kalebić. Plavokosu Šibenčanku iskričave energije i širokog osmijeha, otvorenu i neposrednu, malo tko ne poznaje. Da je znade samo Šibensko pjevačko društvo "Kolo", čija je dugogodišnja članica i vesela duša, već bi je znalo pola Šibenika! A gdje su druge profesionalne aktivnosti, gdje hobiji koji su oko Ivane spleli lanac mnogobrojnih prijateljstava, a gdje učenici od Krapnja do Kistanja kojima je predavala?!

Puna adrenalina

Stigla je Ivana skuterom na dogovorenu kavu, ali me ne bi začudila ni da je došla na biciklu, rošulama, pa ni hoverboardu. Jer na svim tim "prometalima" vidjela sam je u društvu njezinih šibenskih tića, a i bez njih. Odavno se, općenito, nitko ne čudi Ivaninim "trenerka izdanjima", u kojima je spremna na sve i svašta. Snimanja kadrova kupole katedrale sv. Jakova s visoke dizalice, pentranje po kornatskim brdima na +35 "Celzijevaca" ili spuštanja niz najviši vodeni tobogan mogli bi, mirne duše, uvrstiti u domenu kaskaderstva. Ivani kojoj stereotipi, inače, nisu dragi, sve je to - super.

- Ja to volim. Volim se voziti, putovati, družiti se, doći kući umorna ali ne i štufa, ispuniti dane ponekad i adrenalinskim pustolovinama, a najviše lipotom i uspomenama kojih ću se jednog dana sićati. Ne volim prazne sate u kojima se ništa ne događa. Mogu, na primjer, proći takva dva dana, ali treći obavezno dobijem temperaturu. To je istina – smije se moja sugovornica.

Upravo zahvaljujući toj, kako veli - lipoti uspomena - zametnula se ljubav prema fotografiji, onoj iskrenoj amaterskoj, lišenoj bilo kakvih dodatnih intervencija moderne tehnologije i internetskih alata. Puna joj je memorija mobitela foto-albuma divnih trenutaka s putovanja "Kola", prirode i ljudi, kćeri i sina, njezinih učenika... Koje šarenilo! Kakva idila! Tu negdje valja potražiti i onaj prvi impuls za snimanje filma o Kornatima.

Gužva na premijeri

- Počeli smo snimati čim je završila školska godina. Suradnja s Nacionalnim parkom bila je izvrsna. Neću nikad zaboraviti taj prvi susret s ravnateljem Josipom Zanzom, kojemu je bilo malo čudno što ćemo mi uopće raditi, ali nas je odmah podržao. S djelatnicima Parka dogovarali smo odlaske i dolaske djece. Podijelila sam ih po grupama i krenuli smo u tu priču otvorena srca, ne znajući kakve nas sve pustolovine čekaju. A ono što smo doživjeli teško je i prepričati. Sudjelovali smo na arheološkim istraživanjima s vrhunskim znanstvenicima, penjali se do Turete i na Metlinu, najviši kornatski vrh, kupali se, skakali i ronili, valjali se po valovima iza glisera koji je vukao "krafnicu" na konopu... Bile su toga ljeta velike vrućine, ali ni u jednom jedinom trenutku nismo osjetili umor, zamor, potrošene baterije...

Uz radni dio oko filma, obavezna je bila zabava. Dica su bila prisritna, a meni osmijeh nije silazio s lica, bez obzira na to koliko sam puvala do onog kornatskog vrha koliko sam se umorila... Bili su s nama i roditelji, pa njima mogu zahvaliti što nisam zaboravila jesti i piti. Više je tribalo paziti na mene nego na dicu... Možete li to povirovat? A kad bi na povratku sili na brod, dica bi istog trena pozaspala. Ispalo je kasnije genijalno. Najvažnije je da smo našem filmskom prvijencu uspjeli udahnuti dušu, a kroz tu igru upoznali smo se i povezali, otišli korak dalje u komunikaciji, u slušanju jedni drugih i kreativnom razmišljanju. I sada se naježim kad se sitim kako ta iskrena i neiskvarena dica znaju unijeti emocije u svoje sastave, opisati lipotu zalaska sunca...

Projekcija filma održana je u listopadu 2016. godine, a samo šest mjeseci kasnije, u travnju prošle godine, Ivanina složna razredna družina, kroz prizmu dječjeg oka i srca, predstavila je svoj drugi film. Ovaj put o bogatstvu flore, faune i brojnih znamenitosti Nacionalnog parka Krka. U šibensku Gradsku knjižnicu Jurja Šižgorića od brojnih posjetitelja ni na toj filmskoj premijeri "nije više mogla stati ni igla".

Jednostavno smo 'kliknuli'

Usporedno se, priča Ivana, intenzivno odrađivao i redovni nastavni program, u kojemu se uvijek išlo korak više jer se s vremenom sam po sebi nametnuo standard da se pogleda videoklip na zadanu temu, proširi znanje nekim citatom iz enciklopedije, ravnopravno raspravi o nekoj temi iz gradiva. Onaj početni dojam o živosti svojih učenika prilikom prvog susreta i bojazni da će se disciplina teško održati bez roditeljske potpore, rasplinuo se u dim. Učiteljica ih je od tada bezbroj puta sama samcata vodila na izlete, u muzeje (pa i po snijegu!), pizzerije, na izletišta ili jednostavno - u đir gradom. Čak i na klizalište, iako je i sama tada prvi put stala na klizaljke. Naravno da im to nije dala do znanja. Na zadnjem izletu u Murteru spustila se niz vodeni tobogan. To se, veli, nekako podrazumijevalo.

- Dicu i roditelje odavno ništa ne iznenađuje. Mi smo jednostavno "kliknuli". Ta ljubav otvorila mi je manevarski prostor da kroz ovaj plemeniti posao u tim malim glavama ostavim traga i pokažem im put prema istinskim vrijednostima. Ništa ne radim što ne volim, a za ono što volim pomičem granice dokle god mogu - priznala je Ivana.

Treći film, onaj koji još nastaje, kruna je projekta koji je započela. Po svim je kriterijima najzahtjevniji jer Šibenik valja dostojno predstaviti, ne samo Šibenčanima – nego i svijetu. Toliko se toga ne smije izostaviti, od kulturne baštine, povijesnih spomenika i znamenitih ljudi, pa do ustanova i udruga.

Duboke emocije

Detaljno je i nadahnuto Ivana opisivala što se i kako radi, kuda njezini učenici voze bicikle i šetaju, gdje se zaustavljaju, koga su sve posjetili i kontaktirali, gdje su se snimale scene i plela fina filmska naratorska čipka prepuna emocija o svom gradu. Da nije tih dubokih emocija bilo bi, priznala je, puno lakše. Zadržavam zato diskrecijsko pravo ne iznijeti te pojedinosti javnosti. Neka treća projekcija bude upravo onakva kakvu idejna začetnica i priželjkuje - tajnovita i veličanstvena.

Radoznalom čitatelju obznanit ću samo nešto - u tom filmu prevladavat će hrvatski književni jezik, ali neće izostati ni onaj prepoznatljivi šibenski govor, dišpet i ruganje koji cijeloj priči daje simpatični kolorit i izvornost.

Njega se Ivana nikada nije odrekla, ni službeno - ni neslužbeno. Dapače, Šibenik i cijelu Šibensku-županiju zauvijek je ugradila u svoje učenike, spremajući ih za budućnost. Takvom otvorenom srcu nitko do sada nije odolio. Šibenski gradonačelnik Željko Burić tako je razredu osigurao autobus kojim su obišli sve kutke Županije. "Prošpartali" su zaleđe i obalu, zašli gdje god se moglo.

- To što radim nije posao nego - poziv. Ja ga tako doživljavam i spremna sam ponijeti odgovornost koju on podrazumijeva. Radim ga srcem jer smatram da jedino tako te male ljude koji me promatraju iz školskih klupa mogu uvesti u život. To je moja misija. A kad, uz to, zajedno snimamo filmove, to je - srića! Jel' tako, il nije' - u svoj je poznatom, vedrom štihu rezimirala ova posve nestandardna učiteljica, žena u kojoj nema "šprance" ni u tragovima. Ali ima šibenskog špirita!