Ovjenčan olimpijskim zlatom: Krapljanin Ivo Svirčić Svirac (82) s kuhačom u ruci ostvario je svoj američki san. A sada uživa u Brodarici

Pitaj boga što bi bilo s odnosima SAD i Hrvatske u onim teškim, olovnim i vatrenim vremenima stvaranja države da se William Perry, Clintonov ministar obrane, zgadio zbog zagorjelog luka ili kapule na jedom od niza diplomatskih prijama u veleposlanstvu RH u Washingtonu?

Kakav bi bio tijek nedavne povijesti diplomacije tamo, priko bare da je Krapljanin Ivo Svirčič Svirac, legendarni glavni kuhar veleposlanstva u SAD, bio rastresen pa zasolio desert, a zašećerio glavno jelo, teško je pretpostaviti, jer se srećom to nije ni dogodilo. To je jedino teza za eventualnu raspravu o mogućem utjecaju gastronomije na diplomaciju, koja je i sama svojevrsna kužina.

Nikad toliko ukusno

Znamo kako je ipak povoljno završilo to s Amerikom i nama, a zacijelo će jedino na pretpostavkama ostati koji je udio u sretnom završetku imala hrana začinjena brodaričkim maslinovim uljem i travarica od ekstrakta prirodnih trava, kojima je svoga prijatelja i brata po kuharskoj kapi Svirčića redovito opskrbljivao pokojni Metod Tudić, slavni vlasnik i danas ugledne "Zlatne ribice". Restoran s pogledom od milijun dolara na minijaturni Krapanj, zbog kojeg se na Brodaricu posebno dolazi i danas vode Metodovi sinovi i unuk.

Ipak, nije sve magla pretpostavki, jer je isti taj Perry, osvjedočeni prijatelj Hrvatske, nakon jedne gala večere u veleposlanstvu, punog srca i duše ustao od stola i držeći u rukama pijat s jednim od niza jela, zadivljeno prozborio prije negoli je veleposlanik pozvao Svirčića da se predstavi gostima: "Ja bih ovo najradije ponio kući, samo da sačuvam uspomenu na ukusnu hranu kakvu nigdje nisam probao!".

– Morate znati da je to čovjek koji je bio u svakom kutku svijeta i posvuda su ga kraljevski častili – dodaje toj nezaboravnoj uspomeni važnu opasku koja diže repicu svakom, pa i prekaljenom chefu kakav je tada bio danas 82-godišnji Svirčić, član Hrvatskog diplomatskog kluba i jedini kuhar u tom društvu. Dovoljno da bude siguran i ponosan kako je u svom tom slapu diplomatskih odnosa mlade, nejake i još uvijek okupirane Hrvatske i (sve)moćnih SAD, ponešto značila kap maslinova ulja i suza travarice iz Svirčićevih zavičajnih boca.

I ne samo to, nego se Perry nekoliko puta prekrstio u čudu poslije zalogaja, kako su stizali sljedovi, smije se Ivo. Toga dana, prisjeća se, kao za dišpet, na večeri u veleposlanstvu bilo je 36 uzvanika, a ne kao dotad uobičajenih pet-šest. Iz domovine, najvažniji gost bio je Gojko Šušak.

Memorijalna soba

–​ Satrat ću se! – kazao sam Petru Šarčeviću, našem prvom američkom veleposlaniku. I jesmo, naradili smo se trojica pomoćnika i ja, s time da sam odredio finalni touch i sve je ispalo na diku: filei od grdobine, lososa i red snappera, američkog srodnika našeg zubaca. Potom file mignon u kremastome sosu, guščja pašteta i verdura, dekorirano i servirano pred svakoga gosta.

Sam za sebe, kamo li u eri prijeteće korone kada smo za druge ljude postali vuci i janjad u jednome, fascinantan je podatak da je Ivo Svirčić, tijekom 14,5 godina rada na mjestu chefa u tada Hrvatskoj najvažnijem veleposlanstvu, pripremio oko 50 tisuća porcija najrazličitijih jela, i rukovao se s uzvanicima barem 100 tisuća puta. A o ljubljenju od sreće i ganuća suvišno je govoriti, naročito kada je Hrvatska kuća na Olimpijadi u Atlanti 1996. bila proglašena najboljom u gastronomiji, a glavni chef bio je, dakako, Ivo Svirčić.

Tako i on, osim sportaša i brojnih drugih nagrada i odlikovanja, nosi zlatnu olimpijsku medalju, istaknutu na počasnom mjestu u memorijalnom kutku njegove kuće na Brodarici. Sakupio je, govori, više od sedam tisuća artefakata, najviše fotografija na kojima je s poznatim osobama iz svijeta visoke domaće, američke i svjetske politike te show businessa. Kao svjedočanstvo jednog vremena u kojem je bio aktivnim sudionikom, želi tu zbirku učiniti službenom memorijalnom sobom, da iza njega ostane dostojan trag na ogled svakome tko poželi posjetiti njegovu kuću.

Poput Roberta Duwalla

Hranu ispod njegove kuhače dok je bio u veleposlanstvu kušali su i proslavljeni tenori José ​ Carreras i Plá​cido Domingo, tiramisuom na "njegov način" s kojeg ne skida tajnu priprave tek tako, sladila se Hillary Clinton, a hrvatska je ambasada rado pružala gostoprimstvo vodstvu američkih republikanca i demokrata nakon stranačkih konvencija ili priređivala koktel domjenke s kanapeima za senatore. I to u Kongresu SAD-a ili u Pentagonu, a bio je jednom zakratko, izmjenjujući "small talk", tada s mladim Trumpom, dok mu politika još uvijek nije bila u fokusu, rukovao se s Bushem, Carterom, družio se s Robertom De Nirom… Kao vlasnik i suvlasnik restorana dominantno talijanske kuhinje s ponekim hrvatskim jelom – jer hrvatska kuhinja nije poznata – služio je i mafijaše poput newyorškoga kuma Johna Gottija, uspjevši ga pridobiti za stalnoga gosta uvijek spremnog dobro potrošiti za pravi objed, kao i njegova prethodnika Castellana...

S teksaškim vestern šeširom, odjeven često u košulju s uzorkom zastave SAD-a, Ivo Svirčić toliko je markantna pojava da se čovjeku dođe upitati tko su te slavne osobe na fotografijama s njim? Dajem svoj oskudni skalp, također konja, sedlo i vinčesterku – a nemam ih, nažalost – da na čitavoj Route 66 što povezuje istočnu i zapadnu obalu golemog SAD-a nema tolikog westermana likom kao što je Ivo Svirčić. Može mu paritati jedino Robert Duwall, kao nedostižni Gus Mc Crae, u "Usamljenoj golubici".

U Trumpovom predsjedničkom izbornom trijumfu bio je i glas Ive Svirčića, inače državljanina SAD-a, kao što je diplomaciji svoje prve domovine ​pridonio kapljom ulja, suzom travarice i kulinarskim umijećem.

'To go' paketi za goste

– Kada glasujem u SAD-u, tada sam republikanac, a u Hrvatskoj… Pa nismo na kvizu, zna se! – smije se chef Ivo, dok blagujemo buzaru od pidoća i brbavica sa šakom škampa, koju je pripremio za marendin ekipi "Slobode". Počeo je raditi već s 13 godina, prvo kao privezivač broda "Perast" koji ga je vozio do škole u Šibeniku. A tamo bi, u onim oskudnim vremenima picavao predvodivši grupu vršnjaka koja je opsjedala američke mornare da im dadu žvaku ili čokoladu, žalio se direktor škole na sastancima zbornice, sve dok maloga Ivu pod svoje nije uzeo skrbni stric, inače kapo na "Jugoliniji" i otada je jedino predano učio i stalno napredovao.

Neponovljivo, mumljamo najiskreniju hvalu iskusnoj chefovskoj ruci, nimalo diplomatski srčući onaj fini šug zaimajući u lupinu od školjke, prema prešutnom bontonu dičnih izješa morskih plodova. Nazdravili smo šjor Ivinim lepršavim bijelim vinom, kupažom debita i maraštine iz vinograda u Donjem Polju, koji obrađuje zajedno s bratom, kao i maslinik. Jedva je dočekao povratak na svoju Brodaricu 2013., makar mu je i Amerika prirasla srcu. Radi i dalje, premda ima dvije mirovine i odlično se, srećom, oporavio nakon teške operacije prije tri godine. Hitro se kreće od terase do kuhinje u prizemlju kuće, gdje je u dvorištu otvorio parkiralište i suhi dok, a gostima kuha "to go" pakete. Kada započneš raditi s 13 ne možeš stati, a i kuća traži svoje za održavanje, jednostavna je životna logika čilog šjor Ive kojeg život nije učio prodavati zjake, pa to neće ni pod stare dane, niti želi u zasjenak. Medijski podjednako.

Mali od kužine

– Ostvario sam svoj američki san nakon 43 godine života i rada u SAD-u i dočekao našu državu s velikim zadovoljstvom. Kada se stvarala, odlučio sam ostaviti privatni biznis s uspješnim restoranima koje sam vodio u New Yorku, New Jerseyju i Chicagu. Dobra kuhinja vrlo je važan dio diplomacije i htio sam pridonijeti da se na tom polju kao nova država što bolje prezentiramo – govori ovaj Krapljanin koji je karijeru započeo kao muco, mali od kužine na brodovima "Jadrolinije", tada "Jugolinije" s tek navršenih 14 godina da bi završio hotelijersku školu u Opatiji, tromjesečnu specijalizaciju u Švicarskoj i na kraju, opet kao perspektivni kadar nacionalnog brodara, počeo studirati ekonomiju.

Fakultet nije završio, nego se, poslije izleta u novinarstvo kao reporter "Novog lista" za teme o turizmu i tjednih putovanja na relaciji Zagreb – Rijeka posvetio kuhanju kao glavni chef na svojedobno najboljim kruzerima "Jugolinije", poput "Jugoslavije", s kojima je obišao Sredozemlje i pola svijeta. Tako je s krapanjskim muževima oduvijek: ili su pod morem kao šototajeri, ili navigaju.

Vodio i 'Zlatnu ribicu'

Otkriva šjor Ivo vezu s brodaričkom "Zlatnom ribicom" za koju nisam znao. Taj restoran vodio je nakon njegova utemeljivača barba Jose Jarama, punca Metoda Tudića, a usporedo je bio na dužnosti voditelja Turističkog ureda na Brodarici. Jadranska magistrala tek je bila otvorena i svima uz more smiješio se turizam.

Ipak, Amerika mu je uvijek bila san i naposljetku je digao cimu i 1970. dospio preko bare. Ne baš glatko, gotovo je pobjegao iz zemlje i započeo novu životnu etapu utirući put svojom profesijom. Bio je aktivan u zajednicama Hrvata koje su tada mladoj državi pomogle kupiti zgradu od veleposlanstva Austrije, koja je svoju diplomaciju preselila u prostranije zdanje.

– Čude se i danas što sam uopće odlazio, imao sam kao i danas, veza i poznanstava na svim razinama, volio sam raditi i znao sam posao, no zov Amerike stalno je odjekivao u meni. Uvijek sam želio postići nešto više, u Americi sam se također usavršavao na francuskom kulinarskom institutu, kuhao na njihovim kruzerima i nemam se na što požaliti – govori čovjek koji sigurno zna i dosta pikanterija iz diplomatskog miljea, no o tome je diskretno nijem kao riba.

– Živio mi i pozdravi Plenkija, čujem preko uha kako šjor Ivo nekom govori, jer smo obojica razgovarali na mobitelima.
Onda mi je pokazao svoj mobitel, a na zaslonu je pisalo: Ivo Stier...

Kuhao i Tuđmanu, Mesiću, Račanu...

Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku i supruzi Ankici kuhao je Ivo Svirčić u veleposlanstvu najčešće lososa i teletinu, a u teškim trenucima, kada se razbolio i liječio u Washingtonu, tjedan dana nosio mu je na bolesničku postelju jela od usitnjenog mesa i povrća...

Kolinda Grabar-Kitarović koju vrlo cijeni kao diplomatkinju, političarku i osobu najviše je, kaže, voljela jednostavne rižote od plodova mora i ribu na čemu smo odrasli manje više svi uz more.

– Jedino je nisam uspio uvjeriti da joj ne treba toliko paziti na liniju... –​ nasmijao se. Kuhao je i Stipi Mesiću, Ivici Račanu i njihovim suprugama, posjetio ih je jednom i Milan Bandić, kojem je palačinke servirao kao predjelo, punjene umakom s jastogom, kao i brojni drugi koji su nešto značili u hrvatskoj politici. Jedva je prežalio što mu je epidemija koronavirusa poremetila dogovoreni plan da u povodu 4. srpnja, američkog Dana nezavisnosti bude domaćin u šibenskom kraju dijelu američkog veleposlanstva u Zagrebu, na čelu s Robertom Kohorstom. Prije tri godine ugostio je 12 europskih veleposlanika u Hrvatskoj. Obišli su Krapanj, šibenski muzej i gostili se na njegovoj terasi u Brodarici...