Neman ja stvarno ništa protiv kolega, al malo su mi, brate, sili na vrh glave s ovin pričama tipa "našlo mercedes u Imotskom". A da šta će drugo nać?! Pa neće valjda spačeka? I stvarno, lakše ćeš ti nać Vlaje s Himalaje – pozdrav Mlikoti di god bija – nego šta ćeš vidit citroena parkiranog u dvorištu poštene vlaške kuće, na cilom onom potezu kad od Konjevrata skreneš desno, pa nastaviš dalje prema Unešiću.
Ako digdi koje prometalo i ima a da nije "švabo", to i nije domaće, od ukućana, nego je niko naletija, zaluta il pita di bi moga janje kupit. Zato san i ja kad san vidija dvorište u Radoniću, odma pokraj škole, a u njemu – i prid njim – šest-sedan citroena, šta u komadu, šta u komadima, svatija da pred sobom iman vrhunac istraživačkog novinarstva, svjetski ekskluziv, robu za Pulitzera.
I sad, normalno je da se takva osoba ne može zvat nekako "normalno" – Ante, Mate, Šime, Jure, šta ja znan – nego nekako uvrnuto, baš onako kakav mu je i ukus za automobile, stare citroene. Uvrnut i ekscentričan. Prezime mu je Krečak, a ime – Sladenko. Poznat pod nadimkom Medeni. A mene je podsjetio na Nježnog, što ga je u Modroj lasti crtao Ivica Bednjanec. Kad ga čovjek vidi onakvog, kao od brda odvaljenog, teško da može zamisliti kako je to bilo kad je on tamo devedesetih, s još trojicom, utekao s obuke u kampu u Pakoštanima da bi gledao Hajduka i Ajaxa na Poljudu.
GS je veliko zlo
– I naravno, onako umorni, digneš se ujutro u šest, i tlače te instruktori cili dan, ja zaspen za volanom tamo kod Podorljaka, na povratku. Od auta su ostali cili samo poklopac prtljažnika i vrata od suvozača koja se nisu razbila. Sve drugo je otišlo u papar. Al, kad smo mi nakon pola minute vidili da nikome nije ništa, nikome nije bilo do auta. A bija je prekrasan! Crni spaček s crvenin tufnicama i sa žutim krovom! Godište – 1973. – kazuje nam Medeni, koji je 1971. godište. I cili je rat proveo u 113., a poslije u 142. brigadi. A u spačeka je zaljubljen otkako zna za sebe.
– To je jedini auto koji ima oči, koji te gleda s njima onako otvoreno, vedro, vesel. I kad san prvo auto kupova, ja nisan gleda koji ću auto kupit, nego san gleda di ću spačeka nać! I nisan triba daleko ić. Naša san ga ode, u susjednom selu, u Živkovićima, i to još u ratu 1992. godine. Tisuću maraka san da za njega tada! A to je tada bila para. Uvik su bili skupi! Spaček ima... ma ima dušu! – zaneseno, baš onako dječački, kao da je iz stripa i Modre laste ovaj tren izišao, priča Medeni. I onda, stane, i prebaci se na novog citroena. Na CX-a.
– Njega san kupija jer je to najudobniji auto svih vrimena. Njega san kupija u Splitu, od Igora Rudića, a Rudić je od Cvitka Skelina, vozača u Ini, kupio "ajkulu" – citroen DS. Zelenu s bilin krovon! I to je poznanstvo išlo priko Marka Keglja, servisera Citroena u Splitu... Ma, CX je čudo. Ti očajnog spačeka u nikakvom stanju moraš platit dvi iljade eura, a CX turbodizela nađeš, kao cura je, voziš ga sto tisuća kilometara bez problema i ne moraš dat ništa za njega. Iman bilog, karavana, dao sam za njega tisuću i pol kuna, auto – pali i vozi. A imam GS-a, dao sam za njega tri iljede kuna. A nije vridija ni to! To je zlo! Radi njega je i propa citroen! – pada sada u vatru Medeni.
Moraš bit bolesnik
A moj kolega fotoreporter Ante slaže se s njim. Jer, ako niste znali, prije nego je postao fotoreporter, Baranić je bio automehaničar, i to kod čuvenog Mate Baranovića, čija su specijalnost baš bili "francuzi". Tako da ih je Anti lipi broj prošao kroz ruke – i renaulta, i peugeota, i citroena.
– Ako iđeš nešto popravit na njemu, bez obzira kakvu sitnicu, najbolje ti je izvadit cili motor!
– Je! – slaže se i Ante.
– Al uopće nije problem izvadit motor. Problem je kad vraćaš spojit auspuh! Ajme meni!
– Je, je, to je to. Imaš vide koje uopće ne vidiš – pričaju sada Ante i Medeni sami, a mene, ka da i nema.
– Ma, to je terapija. Ne tribaju ti tablete za živce. Za to vozit i popravljat, definitivno tribaš bit bolesnik! – slažu se obadva. I zašto si ga uzeja onda? – pitan ga ja. A on me gleda kao da san luđak.
– Da zašto? Najprije, ima vrhunski motor, 1300, isti takvi ima alfa. Ide kao projektil! Ima hidrauliku, podvozje, sve vrhunsko! – nabraja Sladenko kao da se sladi superlativima. A onda opet okriće ploču.
– Ali, zato šta ima nisku siluetu, šta je lip, ne moš lipo sidit u njemu, nema servo volan, nema hidrauličnu kočnicu. A na motoru su mu sve oštre ivice, sve dupli limovi, di god se takneš, porižeš se na njemu. Di god uvučeš ruku, teče krv. Za volit ovo auto, definitivno tribaš bit "bolesnik". Znan samo jednog čovika koji ga baš voli. To je Silvio Lokas. On je svoju bolest pribolio u restauraciji. Potrošio je na njega pet iljada eura, a proda ga za pet iljada kuna. U Poljsku! Sad ima CX i veli da se spasija. Inače, "citroenaši" znaju svaki jedan za drugoga, i za svačiju "povijest bolesti", odnosno auta. A aute znaju ka da imaju pedigre, ka pasi – koji su im sadašnji, koji su im bili bivši vlasnici, di su bili parkirani, ko ih je servisira...
Ali, Krečkovi vlaji su u šoku jer je prvi put u životu kupio drugo vozilo – nissana navaru. I sad više nikome u selu ništa nije jasno!
– Al, eto, mora san, jer više ne mogu raditi ovo šta radin – držin farmu krava i bika kojeg spreman 27. svibnja za koridu u Radošiću.
Upoznao 'legu'
– A šta ću kad citroen nema terenca. Ali zato za svaki dan opet iman citroena visu – club 2 koju sam nabavio u Rupama.
– Visa je današnji spaček. Jer za četiri gume, krajnike letve volana, optiku trapa, promjenu svega toga skupa triba 1250 kuna. A poluosovina za nissana navaru – tri i pol iljede kuna! Ajme meni i bogu mome! A cilu visu san kupija za 1300 kuna – priča nam Sladenko čije su resturacije i dogodovštine dobro poznate citroenašima i članovima Citroen kluba Hrvatska jer ih je pod svojim "nickom" Medeni objavljivao i na forumu, u slici i riječi.
Što je njemu bilo potegnuti do Novog Sada, Niša, Bosnu proći uzduž i poprijeko, zbog dijelova za citroen ili zbog vozikanja čisto iz gušta. Tako je u Osijeku upoznao i "legu", nakon što je na internetu vidio da još jedan luđak u Slavoniji ima CX, amija i spačeka.
– I ja san mislija da san ja unikat u državi, da takvi ne postoje, čak ni šire. I iden ja u Osijek upoznat budalu! Zvonimir Lendvaj. Kojeg ovom prigodom toplo pozdravljam!
I sve je to lipo, ali šta tebi, Medeni, govore ovi tvoji susjedi. Ma šta susjedi, evo ćaća mu Frane, nam govori.
– Sve su to aute, a samo je mercedes limuzina! Mi mu velimo, aj nije to baš tako, al ima stari neoboriv argument.
– Ma nemoj, a u čemu se voze predsjednici. Do jedan u merđanu!
– Ma ćaća zajebaje, al ovi moji kad ja dođen s vison u Drniš na kavu pitaju – A kaš kupit auto? Pa, jel ti to za potribu, pokraj svoje penzije. Al to mene ne dira. Oni znaju svoje, a ja svoje. Ne prtljan se ja njima u njihove seate, pa neće ni oni meni u moje citroene. Eto, sad će ovi folcvagenaši skočit, al buba je poluproizvod prema citroenu. Bilo kojem...
– Eto, za kraj, jel vi znate da i za to šta Mišo Kovač nosi brk, valjda najpoznatiji brk u Hrvata, baš zbog citroena.
– Kako?
– A lako. Od velikoserijskih vozila samo porsche 911 mislin da ima manji kočioni put od citroena CX ili SM-a. Tako je i Mišo Kovač, ode kod Kadene, kada je malo jače stiska na kočnicu svog citroena, udario zubima u volan, i ispara nausnicu. I onda, da mu se ne vidi ožiljak, pustio brk. Najpoznatiji brk u Hrvata. Zbog citroena SM-a. Ma tribaš doživit tu kočnicu. Ma, ja iman navaru, 2011. godište, koštala ki svetog Petra ulje, stavilo doboš, odnosno bubanj kočnicu ozada. A glupi GS, ne vridi ništa – ima četiri diska. Ajkula stara, prije šezdeset godina je imala četiri diska. CX nikada nije ni izaša s dobošom ozada, ni jedan. I sve je to završilo s XM. Potpali su pod Peugeot i od onda, nakon toga braka – ništa. To po meni više nije stari, originalni citroen, to je sada automobilska konfekcija, ko i svaka druga...
Utjeha u biku
Zato se valjda, u nedostatku starih pravih citroena, Medeni i štufa i okrenija bikovima. I svome Mrkiju, kojeg priprema za koridu u Radošiću, 27. svibnja.
– Sonja i bik – velimo dok gledamo Medenog kako nježno grli grdosiju od nekih 900 kilograma.
– Nije, nego bik bez Sonje! – smije se Medeni.
– I nije u karanteni! Ka nogometaši prid važni meč... – pita Ante.
– Isto ka da je! Džaba je njemu imat tonu, silu i puste rogove – ako krava neće, neće. Može on aburdavat oko nje koliko mu drago – smije se gazda, a Ante se smije još slađe.
– Ajde, odma mi je lakše. A šta bi njemu bilo bolje nego nama! Jel tako, Zdravko... Nije lako bit muško. Moš bit i bik, i na koncu ispast – vol!