Skoro godinu i pol dana živim u Koreji. Sve je počelo još na studiju u Rijeci s nekoliko spotova. Nastavilo se gledanjem filmova i zanimanjem za jednu novu kulturu. Koreja mi se činila tako zanimljivom. Stjecajem okolnosti najprije sam virtualno, a onda i stvarno upoznala June, samo tri godine stariju Korejku sličnih afiniteta, zanimanja i, općenito - pogleda na svijet. Postale smo nerazdvojne prijateljice. Tih sedam sati vremenske razlike između Hrvatske i Koreje uopće nam se nije činilo nepremostivo. Zapravo je bilo nebitno je li kod mene ili kod June četiri sata ujutro ili poslijepodne. Mi bismo pričale...
Zahvaljujući upravo njezinu nagovoru, tako sam se i prijavila na natječaj južnokorejske Vlade za stipendiranje stranih studenata na poslijediplomskim studijima u Koreji. Tako sam se jednog dana zatekla na aerodromu "Franjo Tuđman" u Zagrebu s tri avionske karte u rukama na relaciji Zagreb - Beograd, Beograd - Abu Dhabi, Abu Dhabi - Seoul. S tog putovanja sjećam se da sam zaplakala od sreće i da me je tješila stjuardesa, misleći da se bojim letenja, da mi je 4-satno čekanje u Abu Dhabiju od silnog uzbuđenja i iščekivanja proletjelo u trenu i da asistent kojega je Sveučilište poslalo da me dočeka na internacionalnom aerodromu "Incheon" i doprati do stana, nije imao nikakvih izgleda ostvariti zadatak. June i cijela njezina obitelj jednostavno su ga nadglasali. Željeli su provjeriti gdje ću živjeti i kakav je smještaj...
Najluđe tetovaže
Uglavnom, bio je to najmanji studentski stan koji sam ikad vidjela. Onaj prvi, riječki, za kojega bi se do jučer zaklela da manjega nema, činio mi se kao komad stančine. Međutim, taj spartanski opremljeni stančić u Hongdaeu, jedan od nekoliko studentskih stanova u maloj privatnoj zgradi kraj fakulteta, postao je moja baza za izviđanje i proučavanje Seoula, moj odmorišni kamp nakon dugih šetnji i razgledanja.
Ako je kome tih nekoliko tjedana bilo pretežak posao, onda je to onom nesretnom asistentu. U borbi se zadrtim dalmatinskim, odnosno tvrdoglavim šibenskim temperamentom, obično bi gubio jer me je zanimalo sve što je izvan njegove uobičajene regule. Umjesto, na primjer, obilazaka brojnih povijesnih znamenitosti u gradu od skoro 10 milijuna stanovnika, radije sam birala upoznavanje svog studentsko-umjetničkog kvarta i njegovih egzotičnih ljudi, tetoviranih najluđim tetovažama, kričavo zelene, modre, narančaste kose, odjevenih u ekstravagantne kombinacije u kojima se nikako ne mogu utopiti u masu. Bili su mi čudesno zanimljivi.
Općenito, blizina studija iz područja umjetnosti i dizajna cijelom je kvartu davala poseban štih, pa mi je bilo tako zanimljivo obilaziti te brojne male galerije i originalno uređene kafiće. Jedan je, na primjer, bio pun šarenih loptica za igranje, u drugom su bili bazeni... Treći sam svakodnevno posjećivala zbog druženja s kućnim ljubimcima, toliko da bi se žena koja je tu radila sva ozarila kad bi me ugledala na vratima. Znala je da se idućih sat vremena ne treba brinuti o psima i mačkama jer su moja preokupacija.
Žestica i pivo
Kako Seoul živi 24 sata, a pogotovo dijelovi tipa Hongdae, Itaewon, Gangnam...izlazila sam neko vrijeme svaku večer vanka da doživim i taj svijet. Cijene pića su slične našima, a pije se uglavnom 'soju', vrsta žestice koja mi je najsličnija razvodnjenoj votki, i pivo. Svakako je zanimljivo to da se klasični korejski radni dan završava uglavnom u nekom restoranu ili kafiću. Svoje zaposlenike šefovi vrlo često časte i pozivaju na večere i druženja. To je tradicija, svojevrsni team building i takav se poziv smatra neuobičajenim odbiti.
Općenito, postoje neka pravila ponašanja koja su mi se u početku činila čudnima. Račune večera ili zajedničkih izlazaka plaćaju stariji. Najmlađi u društvu na tim domjencima obično peku meso ili ribu koja se gostima sirova donosi na stol zajedno s roštiljem i prilozima. U ophođenju sa starijima iskazuje se posebno poštovanje, čak ih se i drukčije oslovljava, biraju se posebni izrazi.
Meni, kao strankinji, starija gospođa koja radi u najbližem kvartovskom dućanu stoički je opraštala neukost u ophođenju, ali je i dočekala moju ispriku kad sam shvatila da je zapravo oslovljavam s - mala.
U krvotok života te fascinantne zemlje ulazila sam postupno, učeći jezik i stječući prijatelje. Onaj prvi studentski stančić u međuvremenu sam zamijenila većim u Gunpou nadomak Seoula, kada sam ocijenila da sve dijelove grada već poprilično dobro poznajem i da mi nije problem pronaći bilo koju ulicu. Uz to preseljenje vezujem jednu zgodnu anegdotu kakvih je, inače, bilo poprilično. Novi stan je, naime, bio skoro nenamješten. Osim kuhinjskih uređaja, stola, stolice i kupaonice nije bilo nikakvog namještaja, a moj studentski budžet nije baš dopuštao veće investicije. Prijatelj mi je interventno nabavio madrac i to je bilo - to, sve dok u prvoj šetnji novim kvartom nisam primijetila uredno ograđene punktove prepune novog novcatog namještaja. Bila sam šokirana kad mi je društvo objasnilo kako se namještaj često mijenja trendovskim i da puno Korejaca u godinu dana zna i po dva puta obnavljati interijer.
Noćna akcija
Kako mi je za oko zapao jedan crveni kauč, nisam mogla odoljeti izazovu. Jedva sam dočekala mrak. U strahu da ga ne odvezu isplanirala sam brzu noćnu akciju. U to vrijeme nema komunalnog redara, a jedini problem je bio noćni čuvar zgrade koji bi u neku uru znao "ubiti oko". E, to je bilo pravo vrijeme za dovlačenje kauča. Od pola noći pa do tri sata nekoliko sam puta silazila u prizemlje proćiriti u kojoj je fazi. Već sam izgubila svaku nadu, kad sam s ulaznih vrata lifta konačno dočekala da je zaspao.
Naoružana ključevima, jednom 25-icom i jednom 27-icom i nekoliko manjih kacavida zbrisala sam kroz sporedna vrata i za tri minute stigla do svog kauča. Potrajalo je dok ga nisam rastavila na dva manja i jedan veći dio. Manje sam, jedan po jedan, uspjela bez većih problema unijeti na sporedni ulaz i utrpati u lift. Ali veći jednostavno nije mogao proći kroz ta pokrajnja vrata.
Trebalo ga je unijeti kroz glavni ulaz. Nikad do tada nisam primijetila da ulazna vrata toliko škripe. Unosila sam taj veliki dio kauča ne skidajući pogled s čuvareva lica. Skakala sam po stanu od sreće kad sam unijela i taj posljednji dio i sastavila svoj legendarni crveni kauč. I sve bi to prošlo u slavljeničkom tonu da me sutradan čuvar nije zaustavio. Vidio sam, rekao mi je, na videosnimci da si unijela kauč. Baš je lijep. Mogla si me probuditi da ti pomognem. Što mi je preostalo nego nasmijati se...
Klizavi štapići
E, tada sam organizirala party useljenja s hrvatskom spizom. Uvjet "upada" je bio donijeti neki od komada namještaja s popisa želja. Ekipa se sutradan častila punjenim paprikama, piletinom s vrhnjem i palačinkama, a ja sam guštala u novonamještenom stanu. Kad već spominjem spizu, valja kazati da je jedan od žešćih izazova bio naučiti baratati metalnim štapićima, kojima Korejci jedu.
Zaludu sam mjesecima jela ramyeon, azijske juhe, pašte i umake vježbajući drvenim štapićima. Tu vještinu sam dovela do savršenstva, ali je "pala u vodu" kad sam prvi put u ruke uzela metalne štapiće. Para iz jela ih je činila toliko klizavima da sam prvih osam dana proizvela milijun neisperivih fleka po košuljama, hlačama, suknjama...
Uostalom, kako jesti pečenu ribu štapićima?! Bila je to nemoguća misija. Hrane je bilo svugdje, samo ne u ustima. Naravno, kasnije sam naučila baratati i štapićima, i jesti kimchi, ukiseljeni kupus s različitim mirodijama i začinima koji se jede sa svim i svačim, čak i ribom. To meni kao Dalmatinki nikako nije išlo u glavu. Kako ugurati u grlo riblje meso s kiselim kupusom?! Ali, eto, uspjela sam. Privikla sam se i na tu, za naša poimanja, prežestoku, prepaprenu, preljutu ili preslanu hranu. Daleko od toga da u restoranima nema i spize po našim, ajmo reći - domaćim standardima. Imaju stotine restorana koji su usko specijalizirani za pojedine vrste jela i njih su doveli do savršenstva. Teletina im je, na primjer, jednostavno božanstvena. Općenito, hrana je nevjerojatno jeftina i dostupna svima, i onima sa najmanjim primanjima. Kada bi wone pretvorila u kune, za sto kuna bi troje ljudi moglo normalno ručati.
Pašta s bubama
Odustala sam, inače, tražiti kruh kakav poznajem. U pekarama, a najpoznatiji lanac je Parisbaguette, nije problem pronaći kruh, ali je problem pronaći kruh koji nije sladak, u kojemu nema kreme od kave, koji nije sa slanim sirom ili sa čokoladom, a ponekad i sa slanim sirom i sa slatkom čokoladom.
S vremenom sam odustala. Maksimum dometa je neki tost relativno neutralnog okusa. Njega, recimo, kupim kad za prijatelje pripremam paštetu od tunjevine. Znalo je na tim mojim večerima domaće, dalmatinske kužine biti i gurmanskih incidenata. Jedne prilike sam ih odlučila počastiti paštafažolom, a kako nisam pronašla suhi fažol, uzela sam dvije limenke konzerviranog i termički obrađenog. Bar sam ja tako mislila. Računajući kako je fažol već gotovo skuhan, pripremila sam sve ostalo i na kraju dodala sadržaj onih dviju konzervi. Izbezumila sam se kada sam shvatila da to uopće nije fažol, nego nekakve svilene bube. Mojoj ekipi to nije nimalo smetalo. U slast su smazali cijeli lonac tog "paštasvilenobubinjaka", a ja sam tu večer postila.
Što se posla tiče, moguće je ispunjavati studentske obveze i raditi, barem privremeno ili vikendima. Na tržištu rada se traži sve, pa sam tako i ja četiri mjeseca radila u jednom novootvorenom klubu kao barmenica. Toliko su me krenuli kokteli da sam imenovana i bar-captainom iako sam do tada napravila jedan jedini koktel u životu i to uz žestoke instrukcije prijatelja profesionalca. Može se sve kad se hoće, a pogotovo uz legendarni šibenski gard koji se svodi na dobru poznatu uzrečicu: Ne'š ti vas, ka' da ja ne znam bolje!
Zapravo je nemoguće u jedan tekst sabiti sve dojmove o Koreji i svojim saznanjima o toj zemlji i ljudima. Puno, međutim, govori činjenica što se jedna Šibenčanka u njoj osjeća ugodno i sigurno, skoro kao kod kuće.
