StoryEditorOCM
Zanimljivostikapa do poda

‘Još nisam došla sebi, a moji u Udruzi su preponosni!‘: razgovarali smo s Marijanom Rajić, petom ‘Šibenskom grandecom‘ i ženom na ponos našeg grada

Piše PIŠE KATARINA RUDAN
9. ožujka 2021. - 19:01

Za predsjednicu šibenske Udruge oboljelih od cerebralne paralize i ostalih oblika tjelesnog invaliditeta "Aurora", Marijanu Rajić, od ponedjeljka navečer kad je proglašena petom "Šibenskom grandecom" 2021.", ništa nije isto.

– Mobitel ne prestaje zvoniti, poruka na Facebooku milijun... Šta da vam kažem! Još nisam svjesna da sam baš ja izabrana između osam predivnih žena. Nekako, mislila sam da rad s osobama s invaliditetom nije toliko prepoznat kao rad neke poslovne žene koja na neki drugi način pridonosi zajednici. Očito sam bila u krivu. Moji, suprug Božo i kćeri Nika (19) i Petra(17), pratili su sve preko live streaminga i kad sam došla kući, rekli su mi da su bili uvjereni da ću baš ja biti grandeca. A ja još nisam došla sebi, vjerujete mi – rekla nam je jučer ujutro grandeca Marijana.

Naravno, još jednom je zahvalila onima koji su je nominirali i žiriju koji je izabrao baš nju. A nagradu, titulu "Šibenske grandece", prve među jednakima, smatra nagradom Udruzi čija je predsjednica tri i pol godine, te kao priliku za njezinu promociju. Na poklon je dobila statuu žene koju je izradila Manuela Pauk, akademska kiparica iz Šibenika, i repliku glave sa šibenske katedrale "Lijepa Jelena", rad Dalibora Martinovića, te buket cvijeća od Ankice Burić iz tvrtke MIAB, koja se svake godine pobrine da sve kandidatkinje dobiju cvijeće. Jer, kako je rekla na svečanosti proglašenja 5. "Šibenske grandece", koja je održana u ABC Centru u Ražinama: "Cvijeće pripada cvijetu. A svaka ova žena je prekrasan cvijet." No, vratimo se našoj grandeci.

Briga o Niki

Marijana zrači pozitivnom energijom, vedra i s osmjehom na licu uvijek je u nekim akcijama i aktivnostima. S obitelji živi u Raslini i ima status roditelja njegovatelja. Potpuno se posvetila kćeri Niki, danas maturantici, koja od rođenja boluje od cerebralne paralize. Svojim radom u Udruzi, zajedno s ostalim roditeljima, nastoji i uspijeva „rušiti“ barijere na koje nerijetko nailaze u nastojanju da svoju djecu „izvuku“ iz četiri zida i omoguće im što kvalitetniji život u zajednici.

– Kad imate dijete koje boluje od cerebralne paralize ili drugog oblika invalidnosti, vaš život se u potpunosti promijeni. Kao majka sasvim se posvetite djetetu i puno je lakše kad imate s kim razmijeniti iskustvo, primiti i dati savjet. Zaista sam sretna što smo osnovali udrugu, imamo svoj prostor, Facebook stranicu, umreženi smo, čujemo se svakodnevno... Život i rad u pandemiji nas je, kao i sve druge, primorao da "stanemo na loptu". U normalnim se vremenima sastajemo, naša djeca dolaze u prostor udruge, organiziramo za njih različite radionice, uključeni su u život zajednice i važno je da im ne dozvolimo bilo kakva ograničenja zato što su u invalidskom kolicima - govori Marijana.

Udružili se 2013. godine

Udruživanje roditelja djece s tjelesnim invaliditetom, podsjeća, dogodilo se spontano.

– Bilo je to 2013. godine. Nas šestero roditelja sjedili smo u čekaonici fizikalne terapije u šibenskoj Općoj bolnici i čekali da djeci završi terapija. Razgovarali smo o djeci, dijagnozama, iskustvima, poteškoćama i shvatili da imamo puno toga jedni drugima reći, da si možemo pomoći, dati savjete, pa smo odlučili osnovati udrugu. Zapravo, shvatili smo da ako ne pomognemo sami sebi, neće nam pomoći ni drugi koji ne znaju što to znači imati dijete s invaliditetom. Nismo imali prostor za rad, pa smo se prvih godina sastajali po našim kućama jednom mjesečno, potom svakih 15 dana. Shvatili smo da smo to prerasli i da nam je potreban kutak u kojem ćemo se redovito nalaziti, održavati kreativne radionice za djecu, psihološke za nas roditelje, te imati druge aktivnosti – govori Marijana.

Jedno vrijeme bili su u neadekvatnom, iznajmljenom prostoru u privatnoj kući na Meterizama, a sredinom 2017. preselili su se u Ulicu kralja Zvonimira 126, u prostor od 40-ak kvadrata u prizemlju, također u najmu, ali s pristupom za automobile i invalidska kolica.

Pomaže na sve strane

Marijana ima strahovito puno energije i želje za pomaganjem, uvijek je na raspolaganju roditeljima i djeci, ali i drugima.

– Ne mogu se više zamisliti raditi sedam sati u nekoj kancelariji i ne vidim se više u poslu na kojem sam radila, a radila sam sedam godina u jednoj banci. I kad bi se dogodilo da izgubim status roditelja njegovatelja, ne bih to više mogla. Osjećam i znam da sam puno više učinila i spremna sam i dalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna, rješavati njihove probleme i biti im dostupna 24 sata. Ništa mi nije teško. Evo, ja mojim susjedima u Raslini donosim lijekove, vozim ih kad treba kod liječnika i uvijek sam im na raspolaganju, za bilo što da trebaju – kaže Marijana.

Osim što ima veliko srce, želju i volju za pomaganjem, Marijana je dobar organizator, što za posljedicu ima brzo "dizanje ljudi na noge". To se pokazalo prošle godine u vrijeme "lockdowna" kad se sa svojim „timom“ uključila u pružanje pomoći starijim osobama preko Gradskog društva Crvenog križa Šibenik. Odmah je pokrenula i akciju prikupljanja pomoći za stradale nakon katastrofalnog potresa na Banovini.

Prostor "Aurore" postao je sabirno mjesto i centar logistike za koordiniranje aktivnosti na terenu. Povezali su se s drugim šibenskim udrugama i istog dana, 29. prosinca, krenuli su prvi kombiji s pomoći, a volonteri su već bili na terenu. I kad bi, ne daj Bože, opet zatrebalo priskočiti u pomoć potrebitima, peta "Šibenska grandeca" učinila bi to odmah, bez razmišljanja, te pozvala druge da se pridruže. Eto, za sve što radi, a puno je toga što nismo naveli, zaslužila je laskavu titulu "Šibenske grandece".

Djeca su u sustavu

– Naša djeca uključena su u predškolski odgoj, u sustavu su redovitog osnovnog i srednjeg obrazovanja, a imamo djece i na fakultetima. Status roditelja njegovatelja ima 70 posto naših članova. Inače, naša djeca nemaju potrebu za poludnevnim ili dnevnim boravkom jer su uključeni u redoviti sustav, a nekima poput moje Nike profesori dolaze kući i tako imaju školu u kući. Roditelji se brinu o djeci, a Udruga je osigurala dodatne aktivnosti – kaže Marijana.

Kontinuirano se educira

Uza sve obveze koje ima prema svojoj Niki, radu u Udruzi, humanitarnim akcijama, pomaganju starijim susjedima, Marijana nađe vremena i za sebe. Kontinuirano se educira i, otkrila nam je, voli vožnju motorom. Ne zbog „vjetra u kosi“, već zbog druženja. Voli ljude, život i sve što radi. Još 2007. u Zagrebu je završila edukaciju za pomoćnika u nastavi, prošla je niz tečajeva vezanih uz Nikinu dijagnozu, završila je tečaj za tumača hrvatskog znakovnog jezika, trenersku školu W-slaloma, nove paraolimpijske discipline, pomagač je u halliwick plivanju, voli čitati i trenutno uči talijanski jezik.

26. studeni 2024 09:43