Prošle su dvije godine otkad je, točno na svoj 13. rođendan, preminuo Rok, sin poznatog zagrebačkog novinara i kolumniste Domagoja Jakopovića Ribafisha.
Zbog sina je Ribafish prošle godine pokrenuo veliki projekt - RokOtok - u kojem je odlučio plivajući povezivati jadranske otoke i promicati ideje zdravog života.
Plivajući je tako obišao 17 nastanjenih otoka i završio prvu etapu projekta.
Rok bi danas imao 15 godina, a tata mu je posvetio emotivan tekst, kojeg prenosimo u cijelosti.
"Oprao sam clija, dobro, proprao sam ga, provjerio gume, izvadio štošta ispod sjedala i uvjerio se da je sve spremno za izlet.
Neke hrane će se uvijek naći u fridžu, sokove ćemo usput, a tebi je ionako uglavnom bilo svejedno gdje idemo, samo da se ide, muva, bleji okolo. Ušli bi u auto i krenuli…
I tako bi počeo još jedan naš vikend, putovanje, istraživanje, neki naš RibaRok iliti Rok&Fish party, s prijateljima ili bez njih, s kupanjem, hodanjem, divljanjem… Naše vrijeme… Bezbrižno i veselo.
Bolji, pametniji ja
Vjerojatno bismo se danas klali oko ocjena, zadaća, učenja, ja bih i dalje drobio kako treba učiti i da ti je to jedini posao, pokušavao dublje prodrijeti do tvojih misli, stideći se toga što si svjetlosnim godinama bistriji i inteligentniji od mene i nekih mojih reliktnih, rolingstounskih razmišljanja i pojmljenja svijeta.
Ali, u svakom sam trenutku dao najbolje od sebe i ono što i kako sam mislio da najbolje činim, pravio se važan, ponosan što te imam i što si tu kao neki novi, bolji i pametniji ja.
Trebalo je to biti jedno sasvim korektno odrastanje, čak mislim da sam ti imao žnoru za PMF, iako sam vjerovao u tebe i štedio barem za Oxford.
A onda se dogodilo to što se dogodilo i za što nikad neću imati objašnjenja. Ništa nema smisla, sve odlazi u nekakav mrak, bol, besmisao…
Prošla je godina dana depresije i dna, nisam se milimetra pomaknuo, samo sam htio nestati i naći te negdje, leći kraj tebe, zagrliti te.
Stotine razgovora, jadanja, utjeha, pokušavanja nalaženja objašnjenja. I na kraju ljudi koji su me uvjerili da trebam vjerovati u ono što mi oni kažu da bi mi bilo lakše i da bih pokušao živjeti dalje. Tuga. Bol. Besmisao. Mrak, ali najlakše se bilo predati…
I onda u jednom trenutku padne ideja za RokOtok. I odmah odgovaranja, ponižavanja, ismijavanja, otrovne igle od onih u koje si najviše vjerovao, izdaja, sumnja i konačna odluka – bacanje svega na kocku.
Napraviti za druge i spasiti sebe
Idem probati napraviti nešto za druge i time pokušati spasiti sebe, odnosno sve ono što je ostalo nakon tog prokletog scenarija kojeg nitko nije pročitao…
Krenuo sam grlom u jagode, okupio jake ljude oko sebe i napravili smo prekrasnu stvar, pričali na otocima i poslije na kontinentu s djecom i roditeljima i “natjerali” ih da se druže, smiju, pričaju, vesele i čitaju zajedno. Zbog tebe. Bio si i ostao najveća inspiracija.
Svaki put kad hodam gradom, vidim te u nekom klincu, čujem u dječjem glasu, osjetim u igri, trku. Izbaci me iz takta, misli, života.
Kad legnem, legnem s tobom, zagrlim te, nešto meljem dok ne zaspimo ili ti ili ja. Fališ, beskrajno fališ mališa, ništa više nije isto, a onaj tko je rekao da vrijeme liječi sve rane stvarno nema pojma o tome što priča.
I sada, novog 28. veljače, palim Clija, i krećem na izlet.
Ide i moja cura, svidjela bi ti se, voli kuhati i putovati, a tu je i naš psić, beba, u njega bi se odmah zaljubio – blesav, naivan i zaigran kao i tvoj debeli ćelavi stari.
Upalit će tutač od druge ili treće, izaći ćemo iz dvorišta na ulicu i krenuti na put. Iako je petak, bit će to tebi u čast još jedan naš vikend, sad da li bazen, šuma, piknik ili što god, nebitno, bit će to naš vikend pun smijeha, “tata ja sam gladnova”, novih geocacheva, krpelja, modrica, blatnih tenisica.
Bit će to još jedan od onih dana kad bi me navečer onako topao i umoran zagrlio i rekao “Tata, ovo mi je najljepši dan u životu”.
Idemo Kasandra, ja i Dživo na put, nešto ćemo pojesti, popiti, ismijati se, upoznati nove ljude, pofarbati novu županiju/otok/državu na karti i malo dopuniti puzzle naših života. Idemo na put s tobom, misleći na tebe, i znam da ćeš pjevušiti nešto sa stražnjeg sjedala, nakon pet minuta me pitati kad ćemo stići i smišljati neku novu spačku.
Neko novo veselje, ono zbog čega se u biti i treba živjeti."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....