Goran Pauk, šibensko-kninski župan, o svemu pomalo, i službeno i privatno, otvoreno i opušteno: Nasilništvo mi je strano - kad sa ženom ne ide, ja odlazim...

Goran Pauk, šibensko-kninski župan u trećem izravno osvojenom mandatu, doima se kao vječiti HDZ-ov prvi izbor u ovoj dalmatinskoj, kako kažu, utvrdi "zajedničara".
Malo komu je jasno zbog čega Pauk nikad nije htio fotelju župana mijenjati za onu prestižniju, zastupničku, iako je više puta bila "njegova". Pa smo upravo tim pitanjem i započeli ovaj intervju.

- Što vas drži uporno na poziciji župana i kako to da niste nikad pokazali ambicije odmaknuti se izvan domaćeg terena?
- Znam da mi mnogi neće povjerovati, ali za mene je dužnost župana sadržajnija, pa i veći izazov od zastupničke. A takav je i moj osobni habitus: kod kuće sam, s obitelji, nema stalnih putovanja, hotela, autocesta...a plaća je gotovo ista. Osim toga, sam sam sebi šef, nitko ti dnevno ne visi nad glavom, sam organiziraš svoj posao i, sasvim ljudski govoreći, nekako mi je komotnije biti župan. Uostalom, u Hrvatskoj nas je samo 20, a zastupnika je k'o u priči, čak 151. Imaš status kao "mali ministar", a ljudi te kod kuće percipiraju kao da si važniji negoli to tvoje ovlasti kažu. S jedne strane to svakome godi, a s druge strane me silno iritiraju sva ta ograničenja. Formalno si na vrhu regionalne administracije, ali s bezbroj limita. To ponekad frustrira.

 

- Koliko vas "drži mjesto" i zbog činjenice da ste friško u novom braku, da imate mladu suprugu, koju i nije uputno puno ostavljati samu?
- To nije problem. Nismo ljubomorni, ali rekao bi da s obje strane postoji tzv. umjereni oprez. Ne valja se previše opustiti ni u poslu, a kamoli u privatnom životu...

- Ovo vam je treći brak. Bolje i to nego da neslaganje dovede do nasilja u obitelji. Kao kod vašeg kolege Alojza Tomaševića, ako je vjerovati njegovoj supruzi. Kako komentirate taj slučaj?
- Naravno da svako nasilje osuđujem, za mene je ono apsolutno neprihvatljivo. Ne znam što se dogodilo kolegi Tomaševiću, koliko je tomu kumovala i ženska ljubomora, ne znam je li doista nasilnik, poznajem ga i teško mi je to prihvatiti. Istina je, Alojz je, što bi ja rekao, malo "tvrdo povijen", ali sam ga doživio kao časnog čovjeka. Prošao je rat, ima čin generala HV-a, i stalno se pitam je li moguće da je nasilnik. Prošao sam i ja težak razvod, znam da čovjek može eksplodirati, da može izgubiti živce, ali taj kontinuitet bračnog nasilništva, to ne mogu zamisliti, to mi je potpuno strano. Nisam za guranje problema pod tepih, pa kad ne ide, ja odlazim. Zbog toga sam se i razveo u 50. godini.

- - Hm, vjernik i razvod. Što Crkva kaže na već treći brak?
Nisam fanatični vjernik koji ne propušta misu. Ali poštujem Crkvu i vjeru, a ako ćemo već o tome, crkveno sam još u prvom braku.

- Kako to?
- Pa, eto, moja prva supruga je inzistirala da se rastanemo i crkveno, ali nije išlo. Koliko god sam pokušavao...

- Thompson može, a Pauk ne može? Kako to?
- To mi je uistinu tajnovito. Kod Thompsona je razvod išao ekspeditivno. Možda postoji neka tajna crkvena kategorizacija koja se odnosi na odabrane, pa se oni mogu i crkveno razvesti i ponovo oženiti. Kako god bilo, na mene se to, izgleda, ne odnosi. Moj svjetovni život je moj stvarni život, on je ogledalo mene kao čovjeka koji je, rekao bi, ostao iskren unatoč politici koja mi je odredila profesionalni put. Lojalan sam stranci, ali imam svoje mišljenje kojeg se ne bojim, nego se za njega borim.

 

- Pa nije poslušnost znak pripadnosti stranci...
- Definitivno nije. Trebaš biti prepoznatljiv, imati stav i znati ga nametnuti, znati ga argumentirati, i vjerujte, rezultat neće izostati. Posao ne čine samo ugovori nego i ljudi, pa ako pogriješiš, nije smak svijeta, ljudi će ti progledati kroz prste ako si iskren, i ako nisi "tvrd". Ne mislim da sam najpametniji, sklon sam i promijeniti mišljenje ako mi se daju argumenti koji su uvjerljiviji od mojih, spreman sam se korigirati.

- Kad ste se to korigirali, recite neki primjer?
- Pa bilo je više takvih primjera. Recimo, slučaj sa zagađenjem vode kad građani Šibenika nekoliko dana nisu imali vode ni za piće, ni kuhanje.Tu smo medijski potpuno promašili. Predugo smo čekali prije negoli smo ljudima rekli što se događa, što je uzrok toga incidenta, zašto nemaju vodu. I kad sam to shvatio, potrudio sam se objavom na Facebooku građanima objasniti, sasvim ljudski, bez prikrivanja i izvlačenja, što se događa...

- Ipak, mnogi ni danas ne vjeruju da su čuli istinu o tom zagađenju i njegovim uzrocima. Dakle, evo prilike, recite, što se tada dogodilo?
- Pa uzrok je obznanjen. Činjenica je da su ostaci nafte iz starih postrojenja Tvornice aluminija u Lozovcu, nekako prodrli u vodocrpilište Jaruga. Nažalost, takve se stvari događaju. Ali, cijeli taj incident nismo dobro iskomunicirali s građanima.

 

- Vjerojatno ste jedan od župana koji je najčešće prisutan objavama na FB-u. Takoreći FB-župan. Zbog praktičnosti ili sklonosti novim komunikacijskim sredstvima?
- To se pokazuje kao sve moćniji komunikacijski alat. Imaš mogućnost plasirati trenutno što misliš, i to je velika prednost. Kad ljudi osjete da si nešto napisao onako iz duše, osobno, sasvim je drukčiji odaziv nego kod onih šturih, formalnih priopćenja. Dolazim do saznanja da je dobro biti iskren i pokazati emocije, što je vjerojatno i rezultiralo s mojih više od pet tisuća FB-prijatelja. Naravno, ima i vrlo neugodnih komentara, ali najgori su mi oni koji su došli na moj profil s namjerom da me dezavuiraju i vrijeđaju. E, onda ih "skinem“. Kao što kaže naš novoustoličeni dalmatinski episkop Nikodim "ljudski je praštati, ali i blokirati". Ta mi je misao koju on drži na svome profilu, vrlo simpatična.

- Kad smo kod episkopa Nikodima Kosovića, poznajete se s njim od ranije?
- Da, upoznali smo se svojedobno u Kistanjama na proslavi katoličkog blagdana, sv. Nikole, zaštitnika Janjevaca. Okupili smo se u kući tamošnjeg župnika, gdje je došao i Nikodim. Svidio mi se na prvu. Mlad čovjek, liberalnih stavova, zrači neposrednošću. Bio sam i na njegovu ustoličenju, a prije toga i u manastiru Krka gdje je službovao, na proslavi pravoslavnog blagdana Preobraženja Gospodnjeg. Žao mi je što je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin zasjenio svojim izjavama o građanskom ratu Nikodimovo ustoličenje, jer je skrenuo svu pažnju javnosti na sebe i to s vrlo negativnim efektom. A s druge strane dobili smo episkopa koji zagovara normalan život za sve, prevladavanje ratnih trauma i starih animoziteta, okretanje budućnosti, ali to je prošlo mimo javne pažnje.

 

- Doživljavaju li vas i građani srpske nacionalnosti kao svoga župana, i koliko se objektivno posvećujete njihovim problemima?
- Svjestan sam da treba biti više među ljudima, čuti njihove probleme i muke, jer sam imao prilike osjetiti koliko je ljudima drago kad im dođe njihov župan, koliko cijene kad im uputiš riječi ohrabrenja. Neovisno radi li se o elektrifikaciji, kao što je bio slučaj u selu Parčići, gdje sam ostao bez riječi kad sam vidio kako ljudi teško žive, a u njima ipak nema ni gnjeva ni ljutnje ni optuživanja, ili o asfaltu, ili otvaranju novog pogona kao što je bilo s destilerijom u Macurama. Reagirao sam i u vrijeme velikih požara na području županije kada su neki pokušali optužiti građane srpske nacionalnosti kao krivce za svaku vatru koja je planula na našem području. Za mene je to poput poziva na linč. Pa nećemo valjda vječno hrvatstvo brusiti na Srbima.

- Zamjera vam se da ste sve koji su vam bliski uhljebili. Za njih se uvijek nađe dobar posao... ?
- Uhljebio sam puno znanih i neznanih. Kad bismo gledali klasično zapošljavanje, u smislu natječaja, prijave, referenci, onda biamo mogli zaključiti za svakog da se zaposlio "preko veze". Nema onog tko se javio za neki posao a da nije imao neku "preporuku", neku "vezu". Volio bi da sam ih puno više "uhljebio". To mi je, vjerujte, teži dio posla, objašnjavati ljudima da nešto ne može, slušati ih i lakonski im obećavati "riješit ćemo nešto". Nisam sklon takvim obećanjima, tu sam preoprezan i zato mnogi misle da sam bahat, da ne želim pomoći. Dnevno bar pola radnog vremena potrošim na rješavanje egzistencijalnih problema ljudi i zbrinjavanje. Kad bih svima išao pomoći, ništa drugo ne bih stigao odraditi...

 

- Ipak, stignete svugdje. Kažu ljudi da nema događaja u gradu na kojem niste, pogotovo kad je riječ o rock koncertima...
- Poznato je da sam ja roker u duši i na te koncerte idem jer me ta vrsta glazbe zanima, to je ono što je moj osobni izbor, i žao mi je da ne mogu i na više takvih koncerata stići. Ali, od mene se i očekuje da budem svugdje, političar mora biti među ljudima, pa ponekad i nauštrb obiteljskog mira. Iako, meni to nije žrtva, više je želja da stignem na što više događanja, neovisno o tome je li rock koncert ili nastup neke klape. Ako ne dođeš, ljudi to dožive kao ignoriranje, to ih vrijeđa. Puno vremena sam u karijeri župana potrošio baš objašnjavajući zašto negdje nisam mogao doći.

- Što slušate od rocka?
- Nećete vjerovati - ništa! Nemam ni vremena a trenutno ni prostorne uvjete za to. Živim sa suprugom i djetetom u jednosobnom stanu i nema šanse da sebi mogu priuštiti opuštanje uz pravi, stari rock. To mi strašno fali. Imam 500 ploča u regalu, vrhunski gramofon i zvučnike i sve to stoji, i ne pamtim kad sam se te moje duševne hrane zadnji put pošteno nasitio. Jednom ili dvaput mjesečno nešto poslušam. Inače, da, ostao sam vjeran rocku, Bobu Dylanu i toj generaciji glazbenika koja pomalo odlazi.

- Što čitate, ako čitate?
- Iskreno, osim novina i portala, za drugo nemam vremena. Povremeno časopise poput HIFI magazina koji još izlazi, dok su se mnogi drugi ugasili. Prava knjiga? Nemoguća misija. U životu me više zanimala glazba, a književnost mi nije bila baš na prvom mjestu.

 

- Treba li i pitati koji sport preferirate? Da pogađam- nogomet?
- Naravno. Nogomet mi je bio i ostao na prvom mjestu, čak i u vrijeme kad je košarku igrao Dražen Petrović kao virtuoz toga sporta. To je razumljivo jer sam se aktivno bavio nogometom. Igrao sam do 1993. a onda sam objesio kopačke o klin kad mi se rodilo prvo dijete, moja Tina. Mogao sam objektivno igrati još 3-4 godine, ali nisam mogao biti komercijalni direktor tvrtke i igrati nogomet. A bila je to i ratna 1993., novaca za nogomet nigdje na vidiku, a došlo dijete, odgovornost i obaveze, i rekao sam - ne mogu više, gotovo je s nogometom. Tako je i bilo.

- Igrali ste za "narančaste" ali i za "bile"…
- Tako je. Od 1971. sam u NK Šibeniku, kao pionir, onda sam otišao kao junior u Hajduk, gdje sam, kao i u NK Šibeniku, igrao i kao profesionalac. Da bi od 2004. do 2014. bio predsjednik HNK Šibenik.

- Što je danas sa šibenskim nogometnim klubom, osim što se stalno povezuje uz neke afere?
- Imamo mlade ljude koji daju sve od sebe za taj klub, ali su sredstva limitirana, a nakrcali smo se 60-ak milijuna kuna obaveza koje je država pretvorila de facto u udjele i tako je to funkcioniralo. Ali, s tim je gotovo. No, više nema dubioza, minusa, blokada. Financijski, klub nikad nije bio u boljem stanju. Osjetili smo slast igranja u Europskoj ligi, u finalu Hrvatskog kupa, sve do izbacivanja kluba u Treću nogometnu ligu, i to mi se trajno usjeklo u glavu. Ipak, i danas sam na dispoziciji klubu, pomognem koliko je moguće i nadam se dobrom kupcu, kao što se dogodilo jednoj Rijeci ili Osijeku, a ne po sistemu "drpni i nestani". Bitno je naći nekoga tko se želi baviti nogometom, a ne hoće li se klub prodati za kunu i milijune kuna, figurativno rečeno.

- Što poslije ovog mandata?
- Novi mandat!