Samo jedna među brojnim fotografijama koje su prekrile zid u sobi u malom stanu na Baldekinu, na adresi Preradovićeva 3, nije obiteljska slika iz djetinjstva najvećeg šibenskog 'malog', Dražena Petrovića. A na njoj je – Goran Ivanišević! U plavom Draženovom dresu, onom iz New Jersey Nets-a, s njegovom tricom na leđima, s onog neponovljivog, ludog, veličanstvenog dočeka u Splitu nakon Wimbledona...
S kojeg je Draženova majka Biserka Petrović upamtila onu jednu, posebnu rečenicu, koja joj i danas oči napuni suzama, onu kad su Splićani Gorana skoro skinuli do gola, dijelići komade njegove odjeće, kao relikvije, moći sveca, za uspomenu - ' Sve ću vam dati, i čarape, samo mi ovaj sveti dres ne dirajte!'
Lako je nakon toga shvatiti kako je emotivan i dirljiv bio susret Biserke i Gorana, na mjestu na kojem je počela bajka o dječaku, koji je, koračajući patikama od sedam milja, postao div kojem su male bile sve sportske dvorane ovog svijeta. Goranu je to bio prvi put da je u malom, obiteljskom stanu svog prijatelja, koji je cijeli pretvoren u Memorijalnu sobu s uspomenama, i ne samo prijatelja, nego i uzora, 'starijeg brata', kojem je posvetio i osvajanje Wimbledona, s kojim je zajedno slavio pobjede i tugovao poraze, osvajao medalje u Barceloni, na Olimpijadi – on dvije, a Dražen jednu, u onom sad već mitskom finalu protiv 'Dream Teama', koji ga je - zajedno sa Stojkom Vrankovićem - budio u tri sata noću, samo da ga čuje, da se nasmije s njim, proćakula.
Goran je u Šibenik došao zbog dokumentarnog filma kojeg o košarkaškom Mozartu – a 'našem malom' – snima Ivana Guberina, šibenska profesorica, s ekipom iz Udruge 'Šibenska kartulina', koja je već odradila i film 'Šibenik za sva vremena'. I kadrova koji su trebali ovog vikenda biti snimljeni na Baldekinu, u stanu, kod Hrastinog spomenika i igrališta na Baldekinu.
Zbog kojih je – i zbog Gorana – i Biserka Petrović sa slomljenom rukom u gipsu, ovog vikenda ekspresno doputovala iz Zagreba. Da se vidi s Goranom. I da se brižno, skoro ka mater, uz puste uspomene iz zajedničkih dana s pokojnim Draženom, raspita kako mu je familija, di su, jesu li dobro, kako im je zdravlje. I da mu dade poklone – za njega kapu, i košarkašku loptu, i CD-ove, i svašta nešto. I bombonjeru, uz napomenu i naputak – 'Ovo je za suprugu!'
-'Film prati Draženovo odrastanje, u gradu u kojem je rođen i u kojem postaje slavan, već kao tinejdžer, igrajući za Šibenku i vodeći je do titule prvaka Jugoslavije. O Draženu govore ljudi koji su s njim odrastali, koji su ga znali iz tog doba, ljudi kojima je Dražen obilježio život. ' - kazala nam je Guberina
A među njima, u snimanju filma sudjeluju i brojna šibenska dica, koji su i Gorana pratili u stopu – 'Šta ti treniraš?'- pitao je jednu curicu – 'Karate!' - odgovorila je mala sva ponosna – 'Bravo! A ti? Jedrenje! I to je super!' - pričali su s njim kao sa svojim, kao da se znaju sto godina.
Dok je Neven Nakić, Goranov šibenski prijatelj, nervozno gledao na sat i vrtio mobitel – 'Gorana na Šubićevcu, na teniskom terenu, čeka sigurno pedeset dice, iz Teniskog kluba Šubićevac i okolo. Ne vide ure da ga vide, dotaknu, čuju, pitaju nešto. I nestrpljivi su, pitaju di smo dosad!' - referirao nam je dopredsjednik Hrvatskog teniskog saveza. A šta bi još bilo da su davali ovaj Goranov dolazak na velika zvona. Ne bi se mogli braniti od navale, potpisivanja autograma i slikavanja 'selfija'. Ko bi u toj gužvi mogao snimit ijedan 'kadar' filma, ičega osim – Goranomanije
A imao je Neven još jedan razlog za nervozu – brinulo ga je hoće li zubatac od 15 kila biti dobro zbrinut, da mu se što ne dogodi dok se on ne vrati – 'Za koliko je to? A bit će nas jedno 15 za stolom! Kil po glavi? Ae, ispada tako!' Neka guštaju - Car je za careve!
