Kažu da je ljepota u oku promatrača, a još kad taj promatrač, s ljepotom u oku, ima i fotoaparat, onda nastaju neprolazna djela. Nastaju slike, cijele izložbe, najviše skupne a bila je i jedna samostalna, u Beogradu, prilikom otvaranja Hrvatskog kulturnog centra.
- Bilo je to prije šest ili sedam godina, ne znam točno, jer s brojevima sam slaba, nisam s njima na ‘ti‘, kao sa slikama, koje mi stalno iskaču pred očima dok šetam ovim našim prekrsnim gradom. U kojeg sam trajno zaljubljena, još otkako sam bila djevojčica, pa i sad kad sam baka. Svaki dan me u điradi ovim njegovim ulicama, s mojom kujicom Reom, iznenadi neki novi – a vraga je novi, stari je, on puno stariji od mene – detalj koji prije toga nisam vidjela. A milijun sam puta tu prošla! Pa se onda čudim – ‘Bože moj, kako to prije nisam vidjela!‘ I sitim se riči pokojne matere, kako sam dite koje ‘ore nosom po nebu‘ - ‘Uvik gledaš gori, tako mi je znala reći!‘ - priča nam Regina Vikario, šibenska fotografkinja koja je u 14 godina, samo s Foto klubom Šibenik odradila nekih 90-ak izložbi.
– Pet godišnje, otprilike pa računajte!
U Beogradu se našim ljudima koji tamo žive predstavila upravo s tim slikama starog Šibenika, njih četrdesetak, brodova i mora, čitala im je i svoju poeziju, koju piše također od malih nogu, i iznenadila se ovacijama. Takla ih je u šuštu, što bi se reklo!
- Skupne izložbe koje sam radila s kolegama iz Foto kluba Šibenik uvijek su tematske, vezane za Dan planete zemlje, Čovik, brod, more za Svetog Nikolu, za Dan žena imamo izložbu na temu kako mi žene vidimo ženu, a imamo i dugogodišnju suradnju s Nacionalnim parkom Krka, kojem na dan osnutka, ili Svjetski dan voda, ili dan Planeta upriličimo izložbu. Zauzvrat, mi imamo besplatnu godišnju ulaznicu, da možemo ući tamo skoro kad želimo, fotografirati i kroz te slike slaviti tu ljepotu koje smo baštinici. Ne snimamo ljude, turiste, to je pravilo kojeg se držimo, izbjegavamo sezonu da ne pravimo dodatnu gužvu, nego se fokusiramo na one dijelove godine kad je manji pritisak – veli nam Regina.
Fascinirana trogodišnjakinja
Fotografijom je fascinirana otkako zna za sebe, otkako je kao trogodišnjakinja vidjela pomorca Gordana Belamarića, kako se zavlači u mrak svoje konobe, s fotoaparatom kojeg je donio iz Amerike.
- Znala sam mu banuti u laboratorij koji je tamo improvizirao, čak sam mu par puta tako i film osvijetlila, odnosno upropastila, jer me zanimalo što je to unutra, kako to iz te male kutijice nastaju te čudesne slike, koje na papiru izgledaju kao žive, kakva je to čarolija. Nastavilo se u školi, na nastavi Tehničkog odgoja, u sedmom razredu osnovne, gdje smo ja i Goran Omašić i Željko Šimac dobili od nastavnika tri fotoaparata, dva crno bijela filma sa 24 snimka, uputu kako se stavlja film i nalog – ‘Ajde, snimaj!‘ Imali smo u školi i fotolaboratorij u kojem smo mi petljali, ali smo onda na koncu nešto i ispetljali. Snimali smo razrede, od kojih su na kraju godine nastajali godišnjaci, slike se bile oštre, čiste, vidjelo se tko je tko na njima... Što ćeš više, za sedmi i osmi razred?!‘ - kroz smijeh se prisjeća naša sugovornica, koja je, budući u srednjoj medicinskoj nije bilo ni fotogrupe ni labosa, nastavila slikavati kući roditelje, obitelj, a poslije kad se udala i - djecu. Koja su joj, inače, ostala omiljeni motiv do danas.
– Moja djeca imaju milijardu slika, svakodnevnih, ne samo s rođendana i sličnih prigoda, kao većina. Puno se toga i zagubilo, još i više, ali je dosta toga i ostalo. A onda, kako su oni odrasli, a ja imala više vremena, krenula sam u đirade gradom, lutanja koja su mi u zadnjih 15-ak godina poseban gušt. Volim grad kad spava, kad nema ljudi, žamora, kao, recimo, ljetno doba, u pet popodne. Ujutro me malo teže dignuti, nisam jutarnji tip, ako baš ne moram. I onda obilazim Goricu, Dolac, gledam taj kamen, te reljefe, grbove, i pitam se – kako je čovjek mogao napraviti nešto tako lijepo, čudesno, u tako teškom materijalu, kao što je kamen. A izgleda poput čipke! Pa onda počneš istraživati tehnike, alate s kojima su radili, pa počneš primjećivati nove stvari, koje su ti prije promicale.
Dalmatinska art fotografija
Prvi digitalni aparat Regina je kupila 2010. godine i počela je učiti fotografiju – ispočetka. Ovu digitalnu! A oko za detalje, ono sitno – i bitno – imala je, čini joj se, oduvijek. Znala je sate i sate, još kao dijete, provoditi u crkvi Gospe vanka grada i gledati kipove. Diviti se toj vještini da se napravi slika ili skulptura koja izgleda kao da je živa!
- I sada mi je ta digitalna fotografija omoguićila da ja na svjetlo dana izvučem ono što želim izraziti u toj slici. Ja bih znala slikati stotinu slika, od tih stotinu naizgled istih slika izvući jednu, i onda je lagano obrađivati da postignem tu dubinu, svjetlo i sjene, sve onako kako ja to vidim. Zato mislim da nikad ne bih mogla raditi komercijalnu fotografiju, ili nešto po narudžbi, jer to nisam ja. Meni taj zadatk mora doći sam, iznutra, a ne sa strane. Slikala sam unuka kad je imao devet mjeseci, bio mi je onako simpatično musav, cili se izlipio od čokolade, bio mi je aparat pri ruci. I onda sam sate i sate obrađivala tu fotografiju na kompjutoru, dok nisam izvukla na njoj sve svjetlo, sve sjene, ono čokoladu... Svijet oko mene prestane postojati. Znam da sam u jednom trenutku pogledala na sat, i vidjela da je četiri ujutro! A počela sam u šest navečer! Ali na koncu sam se sama sebi divila, bila sam presretna i prezadovoljna rezultatom!‘ - zaneseno priča naša sugovornica. Koja je vrlo stroga i kritična prema svom radu, pa svaku dobru, objavljenu sliku, ima još najmanje 30 ili 40 onih koje ne zadovoljavaju njezine kriterije, pa završavaju u rubrici ‘Recycle bin‘. A objavljenih je – par tisuća.
- Mene jako obraduje kad ja tom svojom fotografijom obradujem nekog tko je daleko, tko ne može biti u svom gradu, pa vidi svoju kuću, kaletu, ulicu. Dugo godina sam objavljivala fotke na Dalmatinskoj art fotografiji, to je javna grupa na fejsu, koju je napravio Neven Jović iz Jezera. Kako on nije mogao zboh obaveza u turizmu više voditi tu grupu, zamolio me da je ja preuzmem, kao administrator, pa sam to radila jedno tri-četiri godine, nakon čega sam i ja došla u situaciju da to više ne mogu pratiti, jer je grupa imala četiri-pet tisuća članova, pa je grupu preuzela jedna ekipa mlađih entuzijasta iz Splita. Vrlo uspješno, što mi je drago, jer grupa sad ima nekih desetak tisuća članova, živa je, aktivna je, i ima jako dobrih slika i fotografija u njoj – priča nam Regina, ili Rega, kako je još zovu svi koji je jako dobro znaju.
Osobni je asistent u Udruzi za promicanje Inkluzije, a osim fotografije, voli i pisanje, piše na fejsu, ali i za sebe, ima čitav niz debelih, ispunjenih rokovnika, desetak-petnaest, voli i slikanje, portrete u olovci i ugljenu, cvijeće, drveće, životinje, svo ono što je priroda i prirodno. Možda jednog dana i izda nešto, neku knjižicu aforizama, pjesama u prozi, proze.
– Moja je mater znala reći da mene zanima sve ono od čega se ne može živit! Ali, pravo da vam kažem, nije me ni briga, jer ja i nisam lik da bi nešto prodavala. Ono što srcem radiš, ima neprocjenjivu vrijednost. Pa, ko voli, voli, a ko ne voli... A šta ću mu ja?
