Damir Alispahić živi u Danskoj i razbio nam je sve mitove koje slušamo o golf terenima. Na kojima on kosi travu već 30 godina...

Damir Alispahić zanimljiv je sugovornik, koji u Srimi i Vodicama ljetuje skoro pa punih dvadeset godina. Od 2005. godine! Još od starog Imperijala, Flore i Madere, preko Srime, Aurelije, Stefice i kako se sve ne zovu te puste vile što ih je promijenio u gotovo dva desetljeća. I ne misli odustati od Vodica, barem dok ne dobije priznanje od Turističke zajednice grada, veli u (polu)šali. Ovaj mu kraj očito paše, vjerojatno zato to je – unatoč tome što je Bosanac – vatreni hajdukovac, baš kao i Vodičani. I Alispahić se bolje osjeća kad vidi Torcidine murale na svakom zidu pokraj kojeg prođe na odmoru, a ima tu očito i malo genetike. Dida mu je, s materine strane, iz Blata na Korčuli. Inače je rodom iz Banja Luke, u kojoj je živio do 1994. a otad je u Danskoj. Znači, već 30 godina pa je već i stoga kvalificiran dati ocjenu koliko se toga promijenilo u Vodicama i vodičkom turizmu u ova tri desetljeća.

- Uh, puno toga! Ali ne uvijek nabolje! Evo, samo jedan detalj, ne znam koliko se o tome razmišlja ovdje, ali sada je 39 stupnjeva u hladu, jel tako? Je, jašta je! A nigdje na cijeloj ovoj plaži, na cijelom ovom dugačkom potezu na kojem su ljudi naslagani kao srdele nema ni jedne javne česme, pipe s vodom. Ne samo da se napiješ, nego da se umiješ, da se osvježiš, navečer dok šetaš, odavde od Srime pa sve tamo do centra Vodica, do marine. Jel tako!‘ - iznenadio nas je vrlo lucidnim zapažanjem ovaj srimarsko-vodički gost.

Nismo o tome razmišljali, ali stvarno je u pravu. Nema javne česme, i to u jednim Vodicama, koje su po vodi dobile ime! Dakle Vodičani, znate što vam je činiti! Bit će drago ovo Damirovo zapažanje pročitati Petru Mišuri, pročelniku za gospodarstvo grada Šibenika i njegovim kolegicama Aniti Grcić i Nikolini Gracin, koji su još prije dvije godine odlučili u Šibeniku gurati projekt javnih česmi gdje god je to moguće. I to baš za ovakve stvari – ublažavanje posljedica klimatskih promjena. Na što su se brojni u Šibeniku smijali i rugali, u stilu – evo još jedne bespotrebne, fensi-šmensi nebuloze za koju EU daje novce. Ali, bogami, sada kada je danima već 40 u hladu, više se ne smiju. Nego traže česmu na Poljani i Baldekinu, da se osvježe. I oni i njihovi pasići, jer je dizajner javne ‘pipe‘ Ante Filipović Grčić mislio i na njih. Pa bi se Šibenčanima i AFG-u mogli javiti i Vodičani, kad već imaju gotov ‘know how‘ u susjedstvu. Jer, nema više gostiju a da nemaju psića, manjeg ili većeg kućnog ljubimca. A za njih vode nigdje!

- Isto ko što nema ni gostiju bez bicikla. A to ovdje nije riješeno. Ne možeš više navečer ni prošetati uz more, a da te neko zgazi biciklom! Ali, ne samo da nema staza za bicikliste, nego često ni trotoara nema, za pješake. Grade se ceste, rotori, za automobile, ali na pješake se baš ne misli. Toga fali, možda čak i više nego mjesta na plaži, u hladu - govori nam naš zanimljivi sugovornik koji u Danskoj radi na glamoruznom mjestu, u – golf klubu. A vrlo prozaičan posao. Održava, odnosno šiša travu na golf terenima. I to ne bilo gdje, nego u trećem gradu po veličini u Danskoj, u Odenseu, rodnom mjestu slavnog danskog književnika Hansa Christiana Andersena.

I bravo, reci ti nama Damire, je li stvarno taj golf takav magnet za bogatune?

- Vidi, to je još jedna zabluda, koja valjda ide uz naš mentalni sklop! Valjda se samo ovdje kod nas misli da je golf sport za neke bogate ljude. A nije, možemo ga igrati i ja i ti. Platiš godišnju članarinu u golf klubu nekih tisuću, tisuću i dvjesto eura i igraš koliko hoćeš! Dobro, moraš imat i palice, i loptice, treba investirati i u odjeću, nećeš opet svakakav doći, treba poštivati dress code, ali sve se to može i iznajmiti. Nije to nikakav poseban luksuz! - priča nam Alispahić, evo, iz prve ruke. Ako je tako kako on kaže – a nema razloga da laže – to je nekih stotinjak eura ili čak i manje mjesečno, što je članarina nešto veća nego u nekom fitness klubu, odnosno teretani u nas, u Hrvatskoj. A nećeš ni tamo doći gol!

- Imaš čak i pogodnost da se četiri ili pet klubova dogovore da za jednu članarinu možeš igrati na četiri ili pet terena, na više mjesta - veli nam, a mene tek sad hvata nekuženje:

– Čekaj malo, pa koliko to golf igrališta ima u Danskoj?

- I previše! 

- Ma čekaj, stani malo, ovdje kod nas kad spomeneš golf teren, ko da si zabeštimao! Čim se spomene da bi netko htio investirati u golf teren, digne se kuka i motika da to nitko u naprednoj EU više neradi, da se to moćže samo u zemljama trećeg svijeta i banana državama, kao što je Hrvatska. Da je to ekocid, pa trošenje ogromnih količina pitke vode za zabavu dokonih bogatuna, za travu da se troše ogromne količine pesticida koji odlaze u tlo i truju vodotokove, uništava poljoprivredu i poljoprivrednu proizvodnju... nabrajam ja.

- A ti mi sad kažeš da u Danskoj ima golf klubova i terena koliko hoćeš?! 

- Pa evo, Odense ti je grad veličine Splita, nekih 200 tisuća stanovnika. I oko njega imaš pet-šest golf terena. U samom gradu, imaš dva golf igrališta! I najbolje su radili kad je bila korona. Ljudi su masovno dolazili na otvorenom igrati golf! 

- Čekaj, pa onda Odense i okolica ima više gol terena nego cijela Hrvatska. I nije to tamo, u Danskoj, nikakav bauk? - čudim se sad ja, a Damir se čudi što se ja čudim.

– Ma kakav bauk? Što bi bio bauk. To je zarada! 

- A otrovi? Pesticidi? - pitam ja, a moj me Alispahić gleda kao umno zaostalog u razvoju.

- Koji otrovi? Pa zabranjeno je to u Danskoj, u EU! Ne možeš to tamo ni nabaviti!‘ - priča čovjek koji radi na golf terenima.

- A danska poljoprivreda? Nije propala? - pitam ja opet u nevjerici.

- Što bi propala? Pa Danska proizvodi više svinja i svinjskog mesa nego što mi možemo i zamisliti, u tome su vodeći na svijetu! Eto, proguglaj, nemoj sve mene pitat! – buni se na pretjeranu eksploataciju moj novopečeni poznanik.

I stvarno, tamo na Googleu piše da Danska proizvodi tri puta više hrane nego što joj potrebno. A mi triput manje! Neka cijela Dalmacija ima samo jedan golf teren, i to onaj u Stobreču. Pa ti to sad razumi...