Čim se spomene Lepoglava, asocijacije nisu baš najsimpatičnije. Ali, nije tamo samo pržun, ovo je ubavo mjesto poznato i po svojoj čipki, ali i košarama. Koje već tradicionalno na šibenski pazar donosi tri dana pred Uskrs Ljubica Žaja, iz Vulšineca pokraj Lepoglave.
Košare pravi njezina obitelj, obrt Kederplet, već četrdeset godina, a Šibenčani i svi oni koji svrate na šibenski pazar bez njih ne mogu ni zamisliti ni Uskrs, ni uskrsne običaje. Jer, u što ćeš metnit jaja, pogaču, ljutiku, mladu kapulicu šunjkaricu, odnosno njuškaricu iz K-plusa, dobivenu preko sindikata, kad ih nosiš u crkvu na blagoslov, ako nećeš u kakvu zgodnu košaru? I onda obično nastane svađa u kući. Ko je dira košaru, di je metnija. Zato da van se to ne dogodi, trk na pazar. A u Ljubice ima stvarno košara raznovrsnih, malih, velikih, za svaku zgodu i prigodu, za svaku cijenu i svaki džep.
A i drugih stvari...
- Mala, pošto su ti jaja? - pita jedna, pa se malo lecne kad čuje da su po dvadeset kuna. Crvena, lipa, piturana. Izgledaju kao prava, iako su drvena.
- To su reć jaja. Mogu ti trajat ko zna koliko godina, samo ih ne smiš držat vanka. Moš ih nosit svake godine na blagosov, vajik jedna te ista! - nutka je da ih kupi Slavko Borajac, i sića se kako je on, ka dite, vadija friška jaja ispod kokoše, još vruća, probija ih iglicon, popija i vratija nazad. Poslin se baba čudila: Nikako su mi lagana!
Trajat će dugo
A u Ljubice su trajne i košare. Ako ćete ih svaki dan koristiti, ići s njima u spizu, ili ih na sličan način duperavati, mogu sigurno trajati deset godina.
- A, inače, i puno dulje! - veli mi moja sugovornica, a ja koristim priliku da saznam iz prve ruke zašto su neke košare bile, a neke crvenkaste boje. Je li to do različitog materijala ili...
- Ma, ne. Sve su vam ove košare od šiba, od jedne vrste vrbe, od njezina pruća.
- Te se šibe beru, pa se kuhaju, pa se gule, pa se suše, pa kad se pletu opet se tope da se mogu savijati. A ove bijele su vam tretirane kiselinom, izbijeljene, a ove druge ne, pa su zadržale prirodnu boju vrbina drveta - uči mene moja sugovornica, za koju odmah posumnjaš da nije baš Lepoglavka - iako ima lijepu glavu - nego puno bliže nama, domaćima.
A onda nam sama kroz smijeh, otkriva. Ljubica je, zapravo, šibenska nevista, odnosno, njezin je suprug Damir lepoglavski zet. On je od ovih naših Žaja, iz Radonića, a s Ljubicom se upoznao još prije rata, baš na šibenskom pazaru. Tada je ona, baš kao i sada, prodavala košare, a i druge stvari iz obiteljskog obrta koji je utemeljio njezin djed, a evo, nastavila unuka i zet Dalmatinac. Igračke na guranje, leptire, male drvene masažere, lazanjure, daske za rezanje...