Ako načelnika Josipa Ćaletu-Cara u njegovim općinskim Bilicama uskoro budu zvali i pozdravljali s 'Di si Pirelli?' za to će postojati dobar razlog.
Jer, jednako kao i za kultnim kalendarom talijanske tvrtke, i za njegovim je svugdje gdje u Hrvatskoj, EU i svijetu žive Biličani, jagma i pomama. I ako ste na to pomislili, ne, nisu na njima, što bi TBF rekao, 'guzice i sise', crnke i blondine bez strija i celulita, fotošopiranog lica, izvijenog boka i lomne u struku, nego baš skroz obratno. Svaki mjesec ovog unikatnog općinskog kalendara krasi po jedna slika najstarijih stanovnika svih 12 ili 13 biličkih zaseoka, ponosnih na svoje godine, na svoja nagrišpana lica i bore, na svoje burom i radom u polju ogrubjele ruke... Koje se Miranda Trklja, autorica izvanrednih fotografija nije ni trudila sakriti, nego ih je - dapače - gurala u prvi plan. Da ih svi vide!
Jer, to je ono što je i to su oni koji su izgradili Bilice, podigli ga od malog prigradskog mista, koje je živilo od prodaje mlika po šibenskim kućama i kupusa iz svog vrtla na pazaru, do današnjeg modernog turističkog naselja, koje mada nema mora, svojim Prukljanom, apartmanima i brojevima noćenja, tuče na sve strane!
Imali smo 'općenite' kalendare
– Ja kad san doša ode na misto načelnika, a to je bilo prije osan godina, onda smo imali, ko i većina, one 'općenite' kalendare s motivima more, ribe, zalazak sunca. Jedne godine nam je čak i Ive Pervan napravija kalendar, drži ode u nas brod, pa nam je slike napravija gratis. I onda je meni u jednom momentu palo na pamet, kako smo mi jedna relativno mala općina, di svak svakog zna - a šta mi ne bi na kalendar metnili slike naših sela? A Miranda Trklja, koja je radila fotke, išla je čak i korak dalje – 'A šta ne bi bili ljudi?'
I tako se mi dogovorimo, ajmo po svakom zaseoku slikat najstarijeg čovika! I sad, neki se nisu tili slikat, ali većina je tila, i bila je oduševljena idejom, dobili smo i suglasnost sinova i kćeri za to, ljudi su nam potpisali dozvolu. I na koncu, mislim da smo napravili odličan posao – veli nam Josip Ćaleta - Car.
I nabraja: Novo naselje, Podlukovnik, Mihaljeviće, Lugoviće, Grubišiće, Slavičiće, Care, Kalike, Vrulje, Stubalj, Mikulandriće, uključili smo i Piližotiće, Šparadiće... Butkoviće nismo, jer tamo se niko nije tija slikat.
I onda ga ja prikidam: Čekaj, prvi put čujem da u Bilicama ima Butkovića?
– I nema, to su ti Mikulandre i Ercezi, ali im se zaselak zove Butkovići! A pogledaj kako je Miranda snimila našeg Mirka Ćaletu, od 90 godina u Vruljama, on je na slici za siječanj, stavila ga je pokraj starog drvenog broda, na rivi, svaka joj čast! Pa onda ide Dunko Perišić, od 86 godina za veljaču, pa Ivan Mihaljević, za ožujak, koji ima 74 godine, ali je najstariji u Mihaljevićima. Pa, onda Jelica Erceg, od našeg Joška šta radi u općini mater, 87 godina, sa svojim kozama je slikalo, pa Ljubica Bura, slikalo je s njezinim kupusom u vrtlu, 80 godina, pa naša Marica Mikulandra, 95 godina, s rukama u molitvi. Onda imamo Marinka Gataru, 99 godina, ali nije ovo namišteno da smo ga slikali u maslinama, ne... – kune se načelnik.
– On je stalno u maslinama, traktor vozi, šta ću van govorit. Rođendan mu je 5. studenog ove godine, imat će točno 100 godina. Bija san mu i prošle godine na rođendanu, čestita i donija tortu ka najstarijem stanovniku općine, a bit ću, ako Bog da, i ove – veli Ćaleta-Car.
I supruga mu Anka ima samo koju manje, 93, 94 godine. Pa lista dalje...
– A ovi u klobuku, uspravan ki svića, za misec kolovoz, to mi je ćaćin stric Marko Ćaleta-Car, piše svakom ime na slici, i godine, njemu ih je 93. I još iđe pješke u Šibenik i iz Šibenika, bez auta. Dođe kući, vrilu juhu posrče kacijolon, nema kad vrimena čekat, popije bevandu i – u polje. On, sin i unuk sade vinograd. I on kopa jame, a oni za njin zagrću. I onda se vrati pomoć njima zagrćat, jer ga oni ne mogu stić. Kremen - kremen! – priča Josip.
"Playmate of the month" s 93 godine
I Milanu Piližoti, sa slike za rujan – "playmate of the month" – je 93 godine.
Pa, čekaj, šta je ovo, velju ja načelniku, kod vas sami devedesetogodišnjaci, zdravi vitalni, ko da smo na Okinawi, ili na Kavkazu di se pije kefir, a ne ovi naš 'murgaš'. U čemu je tajna? U zraku, Prukljanu, ribi, maslinovom ulje, zelju i verzinu iz svog vrtla? – uspitao se ja.
A načelnik sleginje ramenima:
– A ko će ga znat? Bit će od svega pomalo. A jel ti znaš da smo mi jedno od ritkih mista koje se može podičit pozitivnim prirodnim prirastom, da se nas Biličana više rađa nego što nas umire. Eto, po zadnjem nas je popisu bilo 2600 a sad nas, mislim, nema manje od tri tisuće. Sigurno! – drago je Ćaleti Caru.
A kome ne bi bilo. No, vratimo se kalendaru. U njemu je na slici za listopad Tomislav Mikulandra – Tomić i Slavka Mikulandra
– Panovina mater, čuvenog biličkog ugostitelja – oni imaju po 87 godina svaki, oni su rod. I onda za studeni iđe Tona Lugović, slikana kako je lipo skuvala kogulu kave i pije na svojoj teraci, ka u pismi Dušana Šarca i Krste Jurasa, šta je piva Mišo Kovač – 'Na teraci iman sve prid sobon ka da san na pjaci. Ko me triba, zna di će me naći, tu san na teraci!' Pa onda u prosincu, zadnjem listu na kalendaru dvojica 90 – godišnjaka, Milorad Šarić i Živko Grubišić, igraju na karte. Živko je u međuvremenu, nažalost i umra, ali tako je to, svi ćemo ko prije, ko poslin...
Ali, ostat će slika, ostat će kalendar, ostat će Bilice, još lipše nego su bile, i u njima priče o ljudima koji su ih hranili i branili, čiji su preci, braća i rođaci jednako ginuli na Sutjesci kao i sinovi im i unuci na Velikoj Glavi i Dubravicama, u Domovinskom ratu...
Ajde moj Pirelli, nisi ti niti za pirit vatru, Općina Bilice te je, na čelu sa svojin načelnikom za 2021. sašila ka nekad davno, davno Hajduk Dinamo na mašinu Bagat...