Kada vam idući put podmladak za svinjac u vlastitoj sobi bude tvrdio kako je to ustvari “kreativni nered”, a on ili ona svejedno, umjetnik/ica samo zato što im se ne da pospremat za sobom, šutnite ih nogom u guzicu. I slobodno se pozovite na mene! I recite im da nisam vidio ni urednije čeljade ni većeg umjetnika od Ante Rakića, iz istoimenog zaseoka Pakova Sela, čiji bi se atelje komodno mogao zvati i apoteka. Mala soba, odnosno stara kamena kućica, tri za tri, a unutra sve na svom mistu, složeno i štivano ka po špagu.
Umjetnina do umjetnine, alat do alata, kamen do kamena, obrađeno i neobrađeno, drvo koje tek čeka sikiru, šlajfaricu, ili brem inspiraciju, ideju “lućidu” da sine Anti ispod kape, bljesne i obasja nebo nad kanjonom Čikole. Jer, sve što ovaj tankoćutni samouki umjetnik okom vidi, to rukama u nove oblike pretvara, i novi mu život udahnjuje. Kao Geppetto. Drvo u njegovim rukama oživi...
- Ja san ti cili život u nekoj umjetnosti, otkako san dite bija, slika san i crta. Ali, kako život ide, onda te vodu neki drugi puti, pa san tako konobarija, radija pola života na moru, na ribarskim brodovima, na plivaricama i kočama sam prošao cili Jadran - priča o sebi Rakić, a meni pada na pamet. Vjerojatno i odatle pedanterija, na brodu je prostor ograničen, pa mora uvik bit sve na svom mistu, a odatle i ribe - omiljeni Antin motiv.
Riba je i u horoskopu. Ribe su pune kašete, i sve buže Rakićevih kuća na Pakovu Selu. Pravi ih od naplavljenog drva, koje Čikola nosi kroz kanjon, od oblutaka koje u njoj skuplja, raznobojne, od mramora i granita, na privjescima za ključeve ili kao samostalnu skulpturu, za objesiti na zid, ili staviti na komodu, vitrinu, ispod stakla...
U ladovini
Anti se zapravo život preokrenuo u trenu, prije šest godina, kada mu je mater doživjela lagani moždani udar, i kad se oporavila, nije tila doć u grad, nego se Ante prilagodio, pa došao k njoj, u Rakiće. Majka sada ima 93 godine, sama je, slabo se kreće i on ne može nigdje maknuti odatle, pa se snalazi kako zna i umije.
Zida neke suhozide, radi malo u pršutani, životari, druži se s rodbinom i prijateljima. I koliko god mu je materijalno teško, povremeno nešto zaradi, on i mater žive od dvije tisuće kuna mjesečno, toliko mu je kao umjetniku plodonosno - prepustio se Čikoli koja mu je postala dnevni boravak, i koju danas vjerojatno nitko ne poznaje tako dobro kao on.
Postao je kralj Čikole. Na njoj je, ili bolje reći, u njoj, u njezinom kanjonu svaki dan, osobito kad ne radi. Tako je prije šest godina nastala njegova prva riba, od naplavljenog drva, iako on ima radova i od prije 20 godina: slika, bakrenih stabala, lampi od drva, pa je krenulo i sve drugo. Rijeka nosi svašta, a njega je ponijelo stvaranje, pa uzvodno, nizvodno, kad ima vode i kad nema - a sad više nema nego što ima - na Čikoli, koja je bila dom i kruh njegova obitelji od pamtivijeka.
Pokojni mu je did, od matere, imao na njoj i mlinicu, poznaje je kao vlastiti džep, on kanjonom ide do Drniša, do Torka, zna gdje će što naći, što i kada vidjeti... Sada je ta Čikola već neki ‘bum’, otkrili su je turisti, ili bolje reći ‘adventuristi’, ljubitelji kanjoninga, adrenalina, tu je napravljen i ‘zip line’, šetnica, on je sam sudjelovao u izgradnji ‘ferate’, to je bio projekt financiran EU novcima. Za neupućene, to nije nikakav vlak, nego čelična sajla, usidrena, uvidana u kamenu klisurinu, pa se držiš za sajlu, ili kačiš na nju, da bi mogao hodati a ne pasti doli, u profondu. Sada je to ‘in’, tu sada dolaze penjači sa svih strana svita, biciklisti koji prolaze kroz Rakiće pokraj Ante dok radi svoje skulpture u drvu ili kamenu, u ladovini ispod koštale.
Nemaju ljudi novaca
- Radim ono što volim, a kad radiš ono što voliš, onda uživaš i u otome i u životu, onda si ispunjen, ništa ti nije teško. Kad ne radim, kad nisam s planinarima, ili u Šibeniku, onda sam u Čikoli. I zadovoljan sam. Prije tri godine sam ima izložbu u Šibeniku, u knjižnici, kod gospođe Zdenke Bilušić, došli bi mi ode prijatelji planinari vidit šta radim i ovu godinu sam otišao na Srednjevjekovni sajam, čisto vidit kako je. Al, nemaju ljudi novaca za umjetnost, kupuje se spiza i druge stvari, svakodnevne za život. Je, padali su na guzicu prid mojim štandom, turisti, ali nije to bilo misto za nešto ovo kao što je moje prodat - priča Ante, koji ne misli da će ga stići sudbina Van Gogha, koji za života nije prodao ni jedno svoje djelo.
Njemu se ne žuri, svaka roba ima svog kupca, pa će tako i njegova naći svoje, makar je on i ne misli dati badava. Za jednu je svoju skulpturu tražio dvadeset tisuća eura, bio je zainteresiran za nju jedan kupac, ali se nisu mogli dogovoriti oko cijene.
Skupo? Ima Ante i skupljih stvari! Ovog puža kojeg je napravio od smokvina drva, ne bi dao ni za milijun eura! Ante se, zapravo, kao svaki pravi umjetnik teško rastaje od svojih djela, a kako je perfekcionist, radi ih ne samo danima, tjednima, nego i mjesecima i godinama. Uvijek na njima nešto novo radi, dodaje, pronalazi im mane, pravi poboljšice, luštra ih, čuva od prašine...
“Ma, nije stvar u cijeni. Eto, ove privjeske, ribice od kamena i drva, sve je to mukotrpni ručni rad, svaki je unikat, nema dvi iste, prodavao sam po sto kuna. Da je skupo! Pa sam davao po pedeset, opet je skupo. Ljudi bi zapravo da im diliš mukti! Muka je to tebi napravit, vele, za deset minuta! Kod nas vam zapravo niko ne cijeni rad. A moraš držat do sebe. Ako ne držiš ti sam, neće ni niko drugi”, samouvjeren je AR, kako potpisuje sve svoje radove.
Među njima i sigurno stotinjak štapova, bagulina za hodanje, od kojih je svaki za sebe unikat. Po veličini, boji, vrsti drva, svaka ručka ima svoju figuru, ali i svaki vrh ima gumu, da se može sigurno hodati s njim, da služi svrsi... Svaki je za sebe umjetničko djelo, neke Ante ne bi prodao, pa bi možda najbolje bilo samo od njih neku novu izložbu prirediti. Štap je duša Dalmatinske zagore, nosila ga je ne samo starčad, nego i svi drugi, čobani, bikari, putnici, služio je za tjeranje zmija kad se išlo u šparoge, za obranu od vuka i razbojnika, pokazivanje pravca...
“Nema ni njih dva ista. Kako god je rasta u prirodi, takvin sam ga i ja ostavio. Nije rizan laseron pa da je svaki isti. Sve radim malom brusilicom, nožem, dlijetom, nemam nekog posebnog specijalnog alata.” Ali zato ima posebnu, specijalnu domaću rakiju, od kupina, koju sam pravi. I izvrsna je, prava likarija.
Web-stranica
Da se pokaže sve što je Ante napravio, bilo bi malo cili dan i cile novine - od bršljana je, kad smo već kod rakije, pravio za boce i vina od sedam deci postolja, samostojeća, pa stalak za baguline od bršljana, pa ima jednog Rapa nuija, od kamena. Ustvari, on je više Rapa Nu Ga, jer je zasad sam, izrađen ili bolje reći dorađen od kamena iz Čikole. U šest godina je puno toga napravio, pa ima sasvim dovoljno materijala za neku novu izložbu koju će dogovoriti sa Zdenkom u Knjižnici ili s Hrvojem Jelkovićem u “Azimuta”, vidio mu je radove na Srednjovjekovnom sajmu i zaintrigirali su ga.
A što se prodaje tiče, Ante traži nekog ko će ga spojit s web-stranicom Art Friendly u Engleskoj, na kojoj ima preko 12 tisuća izlagača s više od 25 tisuća radova, i di se to prodaje. Pa da i on dobije nužnu financijsku injekciju, da može tu i tamo ponešto prodat, i pokrit troškove. Skupe se, ma koliko oni skromni bili, a tu su i režije, auto, stara Citroen Diana. Najbolje bi bilo nać kakvog menadžera, spretnog s internetom, koji bi radio na postotak. A ako se neko još misli, neće kad otkrije skulpture plesača, pet komada od bršljana, pred kojima bi se i majstori naive mogli sakriti, i koji istom pretvaraju Rakiće i Pakovo Selo u suvremene Hlebine. A tek kad anakondu, od smrike vidite, kao da je živa, pa paluca račvastim jezikom, što joj ga je ručno iskovao kovač umjetnik, Antin prijatelj Dragan Šupe.
A Ante se neće uvriditi ni ako mu kažete da je kurčev umjetnik, odnosno umjetnik od kurca. Čemu, kad je! Jer, napravio je on i njih – kuraca, penisa, falusa, nazovite ih kako hoćete, ima ih punu kašetu. Dosta ih je veli i podilija, neke je za simboličnih dvistotinjak kuna proda, kupila je jedna prijateljica za dar drugoj.
- A vidi ovog šta je lagan i tvrd, nudi mi da ga uzmem u ruke. Od topole je! Je, stvarno je dobar.
- Kako se formiraju cijene, bit će po centimetru? - pitam ja, a Ante samo odmahuje rukom, pa mi vadi jednog dvoglavog.
- Koliko bi ovi ekonomik model, za dvoje doša? Sto eura?! Nije puno, još pogotovo kad se podili trošak po pola - velim ja.
A još kad mi pogled padne na falusoidni bagulin, s ručkom od “neke stvari”, onda se sitim parole naših političara kako se “svi skupa moramo uvatit za isti štap”. Pa nam u ruci redovno ostane....
