Klapaš, kuhar, gurman, ponekad i ribar, a nadasve pasionirani fotograf zaljubljen u svoj grad. Tako se u svega nekoliko riječi može opisati Šibenčanina Borisa Stanića čije fotografije osvajaju srca njegovih sugrađana na društvenim mrežama. Mnoge su Stanićeve fotografije u velikom formatu i uramljene u domovina Šibenčana, pa i onih koje je život odveo u daleku Kanadu ili Sjedinjene Države. Sa njih promatrač razaznaje rijetka ulična svjetla Doca u gustoj jutarnjoj izmaglici, mami ljepotom bijela kupola Katedrale u mračnoj noći, Gradska vijećnica i trg pred njom blistaju u predvečerje umiveni kišom, kamene gradske ulice odišu mističnošću nekih davnih vremena. I šibenskog snijega ima u Stanićevu objektivu, i sutona snimljenih s druge strane kanala u kojima je grad obojen nestvarnom ružičastom nijansom, i zagrljaja juga i mora na Punti Planki, i svjetionika, i otoka, Krke... Dio fotografija može se vidjeti i na zajedničkim godišnjim izložbama Foto kluba Šibenik. Nedavno je prizor zvjezdanog neba i Mliječne staze snimljene ljetos iznad Kornata izazvao uzdah divljenja 500-tinjak ljudi u zagrebačkoj Areni. Bilo je to prilikom dodjele nagrada Američke ambasade za najuspješniju fotografiju prirodnog fenomena. Malešna kamera za sportska snimanja, uspomena s tog natječaja, Borisa veseli, ali i motivira za nove fotografske pothvate poput ovoljetnog kada je s prijateljem, također fotografom, zanoćio na Kornatima ne bi li "uhvatio Mliječnu stazu“.
– Još kao gimnazijalac bija sam vezan uz astronomsku grupu, pa je ta ljubav ostala u meni do dan danas. Na toj sam slici spojija dvi ljubavi. Oni koji ne znaju puno o fotografiji, kažu da je to čisti foto shop. Nije. To je stvar tehnike snimanja. Stavi se aparat na stativ, objektiv sa velikim svjetlosnim otvorom, a ekspozicija ne smije biti duža od 30 sekundi. Svitlost pada na senzor i samo lipi, samo slaže... Ne dobija se takva fotografija „iz ruke“... – objašnjava Boris, onako, po šibenski.
Za sebe kaže da sve to radi s dušom i za dušu, ali i da je svaštar u fotografiji, da se još traži.
– Toliko ima bogatstva koje fotografija podrazumijeva, a ja bi tija sve, od portreta do panorame. Sad me macro kadar strašno zanima...Zapravo bi se triba posvetiti nečemu da u tome postanem prepoznatljiv- kad vidiš sliku, da odma znaš da sam je ja slika. E, a'l teško je to, kad nekim prizorima nemo'š odolit. Nekad se stvarno zaželim „ izvanšibenske" lipote jer sam grad slikava u svim meteo uvjetima, u svako doba dana i noći. Odem s ekipom na Lastovo, na jednu lanternu, pa na drugu...predivne su to slike jer si odjedanput u izobilju neviđene lipote, boja, oblika, noćnog neba... Za velikog juga znam ići na Puntu Planka. Napravim iljadu i pol snimka, od svih njih vridu tri, ali isplatilo se ić'! Ne možeš na aparatu ništa vidit, nego tek kad "iskrcaš“ na kompjuter, pa jedva čekaš na miru u kući sve prigledat i istražit. To je poseban osjećaj!
Kao i svakom autoru, Borisu imponira što se njegove slike sviđaju sugrađanima. Tolike je već poklonio znanima i neznanima. Svjestan je da se u sveopćoj krizi malo toga kupuje što se baš ne mora, tako i fotografija. A s druge strane, ljudi su, veli, slabi na Šibenik i svi su zaljubljeni u svoj grad, priznali to javno ili ne.
– Imam milijun slika, ne znam više ni di bi ih pohranija. Zato obično poklonim sliku, drago mi je kad se nekome svidi, znaš kako je. Ima tu i smišnih situacija. Dolazim lani na recepciju jednog ugostiteljskog objekta u Primošten i vidim šank od četri metra u obliku slova "S" i svoju fotografiju cilom dužinom. - Dobar dan, kažem ja čoviku, ko vam je da' ovo sliku? To je meni posla Bore Stanić, odgovori on meni. A čovika nit znam- nit poznam. Samo me je zamolija da mu e-mailom pošaljem sliku i ja sam mu je posla u rezoluciji od 10 megabajta. Tako je završila na šanku. Stvarno nije laga. Ko zna di ih još ima, al neka. Lipote nikad dosta – nadahnuto zaključuje plodni šibenski fotograf.
(Preneseno iz "Šibenskog lista" od 1. prosinca 2016.)
Baci mobitel - uzmi fotoaparat!
– Digitala je dobra, ali se mora imati i dobar fotoaparat. Uvik je bilo - koliko para toliko muzike. Ljudi danas slikavaju mobitelom. Uvik im kažem-baci mobitel, uzmi bilo kakav fotoaparat, bit će ti sto puta bolja slika. Radi s njim. Ako ti porastu apetiti, ako si u tom filmu, skupit ćeš neke šolde, kupit ćeš ga, možeš i polovno uzet...znam po sebi. Mi smo svi dica u biti, manja dica imaju jeftinije, a veća skuplje igračke.
Fotografska druženja
– U Foto klubu Šibenik sam našao ljude koji sa mnom dijele ljubav prema fotografiji, ali imamo i brojne prijatelje iz drugih gradova i njihovih klubova. Skupimo se dva-tri puta godišnje. Bili smo, na primjer, jedan put u Biogradu, drugi put na Plitvicama. To je odlično druženje i zafrkancija. Dugo godina, u organizaciji NP Krka, odlazimo i na Krku. Nas 20-ak fotografira dan-dva, a onda se napravi izložba. To je tradicija. Ni jedna slika nije ista, a svi smo slikavali iste prizore. Svak ima svoje viđenje i to je najlipše od svega.
Kad Koreanci slikavaju...
– Grad je svakodnevno pun turista, a pogotovo istočnjaci nigdi ne idu bez fotoaparata. Kad vidim Koreanaca ili Japanaca da slikaje, onda me kopka šta je on sad vidija dobroga za sliku... Volim obratit pažnju. Onda shvatiš da je primjetija nešto šta ti nikad nisi vidija, a živiš u ovom gradu.
