Kada je Grad Drniš prijavio Anu Lokas, bivšu direktoricu svoje Turističke zajednice, na natječaj "Čovjek-ključ uspjeha-djelatnik godine" Hrvatske turističke zajednice, znao je koga kandidira. Pokazalo se to ovih dana. Plavokosa i plavooka 34-godišnjakinja, reprezentativna predstavnica zagorskih, koliko i ravničarskih korijena, proglašena je najboljom turističkom animatoricom u Hrvatskoj. Laskavu titulu gospođa Lokas koja sa suprugom Joškom, vlasnikom tvrtke "Dalmati", marno pridonosi obiteljskom poslu, ali i nadahnuto brine o očuvanju hrvatske baštine, osobito krškog zagorskog kraja, dočekala je, kaže, s nevjericom.
Etnoselo Dalmati
– Znala sam za kandidaturu, ali kako je natječaj objavljen još u lipnju, pomalo sam smetnula s uma da bi rezultat mogao biti obznanjen poslije udarne turističke sezone. Zatekao me poziv iz drniške gradske uprave. Bila sam toliko iznenađena. Činilo mi se da se netko šali. Onda su nahrupile emocije. Priznajem, silno sam sretna i ganuta. Veliko je to priznanje i zahvalna sam gradu Drnišu na preporuci i svakom trenutku provedenom u Bolu na Braču odakle se vraćam s velikim priznanjem. Svijest da sam svojim radom pridonijela podizanju kvalitete usluga i proizvoda u turističkom sektoru i poticanju konkurentnosti i inovativnosti, čini me ponosnom – kaže Ana Lokas.Dočekala nas je u Etnolandu Dalmati neposredno prije dolaska gostiju iz Slovenije. Dobro raspoloženje ni njoj, ni vrijednim zaposlenicima tematskog parka u Pakovom Selu nije pokvarila uporna listopadska kiša. Nema te nepredvidljive situacije, povjerili su nam dok je Ana bila zauzeta Slovencima, koji njihovu šeficu može omesti ili joj skinuti osmijeh s lica i srdačnost kojom zrači. Kao da joj je, rekoše, turizam zapisan u genima.
Nema spora da i u tome ima nešto, no Ana se, kasnije nam je ispričala, nije oslonila samo na prirodnu sklonost tom poslu. Kao 17-godišnjakinja se iz Zagreba, gdje je živjela sa roditeljima, majkom Zagorkom i ocem Dalmatincem, otisnula u Dubrovnik na školovanje. Poslije stjecanja diplome, kratko se u turističkoj branši zadržala u Rijeci, a onda se vratila u Zagreb i zaposlila u jednoj turističkoj agenciji.
Pustila korijenje
– Jedno službeno putovanje me dovelo u Šibensko-kninsku županiju. Došla sam i ostala, kako bi se reklo, pustila korijenje i ne dam se. Ovdje mi je dom i drago mi je da sam se vratila na očeve korijene. U svakodnevnom radu sa gostima iz cijelog svijeta te im korijene približavam, kao i hrabrost, snalažljivost, upornost i domišljatost ljudi kojima je taj kamen i krš okruženje u kojem su se rodili, koji ih je othranio pruživši im unikatnu vrijednost – nadahnuto će Ana.Posao turističkog animatora definira kao branšu u kojoj je prioritet voljeti ljude, ali i pratiti trendove u turizmu jer je on, smatra, živa materija.
– Gosti se mijenjaju, n jihove želje i potrebe se mijenjaju. Treba se tome prilagođavati i uvijek biti srdačan, nasmijan, otvorenog srca i uma. Valja čuti goste, pokušati im ispuniti njihove želje i u svemu tome prezentirati na najbolji način kulturnu baštinu naše zemlje. Mislim da je budućnost hrvatskog turizma u kvalitetnom predstavljanju nas samih i naših običaja, povijesti, prirodnih i kulturnih znamenitosti, onoga po čemu smo jedinstveni. Moramo, naprosto, ostati svoji i s ponosom nuditi naša izvorna jela, bila ona jednostavna ili komlicirana, tradicionalna domaća vina i proizvode, ne smijemo se ni u čemu i ni po čemu osjećati manje vrijednima. Gost uistinu cijeni iskrenost svoga domaćina. Korica kruha ispod peke ili prisnice sa fetom domaćeg pršuta vrijednija je od bilo kojih delicija kakve se mogu naći bilo gdje u Europi. To je naš najbolji smjer – uvjerena je gospođa Lokas.
Gosti željni noviteta
Zagovara intenzivnije okretanje zagorskog kraja turizmu jer je još uvijek nedovoljno otkriven, a gosti su željni noviteta i saznanja i o tom dijelu Hrvatske skrivene kraj poznatih obalnih destinacija, samo malo dalje, iza brda.Ana je u više navrata spomenula i svoju trogodišnju kćerkicu s kojom, baš kao i suprugom, nastoji provoditi što više vremena. Nekad je to moguće, a nekad i nije, baš kao što je teško, za sezone grupnih posjeta turista Etnolandu Dalmati, pronaći vrijeme za dodatnu edukaciju. Gospođa Lokas savršeno govori engleski i njemački jezik. Službeno je tome pridodan i španjolski i talijanski. Rado bi, kaže, još "izbrusila" talijanski i poradila na slovenskom, ali za sada ne stiže. Sa posla uglavnom izlazi tek iza 21 sat, a kasnonoćnih grupa u školama stranih jezika nema.
– Zgodno je to prebacivanje s jednog jezika na drugi. Govorim na engleskom govornom području, pa se u drugoj grupi "prešaltavam" na španjolski, pa na njemački, pa opet na engleski... Smiješno je kad se te grupe pomiješaju na zajedničkom ručku. Uđem u salu u kojoj je 200 ljudi i odjednom njih 20-ak vikne: Anaaaa! Više ne znam tko je u kojoj grupi. Samo se, onda nasmijem i viknem: Eeeeej!
'Mala, čija si?'
Kada sam doselila u ovaj kraj, u početku mi je sve bilo vrlo čudno. Nisam mogla spavati jer mi je okruženje bilo pretiho. Falilo mi je ljudi i pokreta, gradske buke. U Drnišu sam se zaposlila na mjestu direktorice Turstičke zajednice i to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Drnišani su mi ispočetka djelovali poprilično zatvoreni i distancirani, ali su me vrlo brzo prihvatili kao svoju. Sjećam se da sam svakodnevno odgovarala na desetke istih pitanja. Uvijek su počinjali sa – mala. Mala, odakle si i čija si? Mala, šta ti o'de radiš? Mala, ko te doveja vamo? Danas, kad se toga sjetim, od srca se nasmijem.
Narodna nošnja
Kao i svakoj ženi, prva asocijacija na svečanost dodjele turističkih priznanja u Bolu na Braču je bila: Što ću obući i obuti? Kako se dostojno predstaviti? A onda je pala odluka: bit će to upravo ono u čemu sam svaki dan. Obući ću narodnu nošnju kraja iz kojeg dolazim. Boljeg odabira od toga nema. Nošnja nikada neće pasti u drugi plan, uvijek je bila i ostat će izvorno obilježje jednog prostora!
'Nikad ne reci – nikad'
– Mama mi je Zagorka, a tata iz Lepura, odnosno Piramatovaca. Svako smo ljeto provodili u Sukošanima i sjećam se, kad god bi išli u posjetu očevoj rodbini, sjedila bi na zadnjem sjedištu crvenog golfa i netremice promatrala kršni kraj. Jedne prilike sam kategorično kazala roditeljima: Nikad ovdje, na ovom golom kamenu ne bih mogla živjeti! Te se moje izjave prisjetio otac pred drniškom crkvom dok je sa mnom kao mladenkom, 2010. godine čekao da nas svećenik pozove na vjenčanje. Podsjetio me je na nju i kazao: Evo, sad te vodim pred oltar kod čovjeka koji ti pruža goli kamen... Vidite kako se to dogodi u životu – nikad ne reci – nikad. Taj kamen je sada moj dom kojeg obožavam.
Čuva ovce!
– U posjeti mojim roditeljima u Zagrebu, nedavno je bio i očev rođak, čovjek od 80 i koju godinu. Zanimao se za mene, ali mu nikako nisu mogli objasniti što točno radim. Sama činjenica da radim u Pakovom Selu, bila mu je dovoljna za zaključak: Šta joj vride sve te puste škole koje je prošla, kad danas čuva ovce u Pakovom Selu! Uzalud su ga pokušali razuvjeriti.