Četiri kujice Lota, Lola, Lina i Lu nestašno se gegaju po stanu, gurkaju jedna drugu, znatiželjno zabijaju njuškice okolo, vuku da ih maziš, škaklješ onako malene, debeljuškaste i mekane. Ove preslatke životinjice teške su svega kilogram svaka, a sudeći po apetitu, ne brinu se kakva će im linija biti ovog ljeta.
Kada ih čovjek pogleda, čini se nevjerojatnim priča da su prije mjesec i pol dana bile na rubu života, kada su kao tek okoćeni štenci, stari svega jedan dan, bili ostavljeni u zavezanoj plastičnoj vrećici, bačeni u žbunje kraj zgrade "Brodomerkura" na Sirobuji. Nepoznati počinitelj pokazao je toliku okrutnost da bi nam ovaj prostor u novinama bio premalen za osuđivanje, no ova priča nije tema o tamo nekom bezdušnom pojedincu i njemu sličnima, već o toplom srcu jedne Ane koja je pokrenula lavinu dobrote, suosjećanja i konkretne pomoći brojnih ljudi, a što je rezultiralo pobjedom četiriju malih štenaca. Pobjedom života, konkretno.
- Pronađeni su sasvim slučajno, početkom svibnja. Bila sam sa svoja dva psa u šetnji na Sirobuji, a psi su ih nanjušili. Da nije bilo tako, vjerojatno bih samo prošla kraj njih, uopće ih ne primijetivši. Kada smo ih otkrili, bili su užasno pothlađeni, stari svega dan ili dva, zapetljani s pupčanom vrpcom. Jedan je nažalost ubrzo uginuo, kasnije i drugi, a ove četiri sestrice imale su nevjerojatnu sreću i preživjele. Sada se smijem kad kažem da jedva čekam da odu jer mi ne daju disat. Toliko su nestašne i razigrane, prave vesele bebe koje su dobile svu moju ljubav i pažnju - govori nam Splićanka Ana Lovrić, spasiteljica ovih štenaca, iza koje su nevjerojatni tjedni borbe za život bespomoćnih malih bića.
- Bila je borba, hranjenje svaka dva sata, dva tjedna nespavanja, njihova težina je oscilirala. Jedan dan bile bi dobro, drugi dan malaksale. Baš borba do zadnjeg. Muškić i jedna kujica nisu preživjeli, a njih četiri su uspjele. Dosta ljudi je pratilo ovu njihovu priču, donacije su se skupljale u rekordnom roku. Inbox mi je bio zatrpan porukama. Javljali su se ljudi sa svih strana nudeći pomoć, i od srca im hvala što ne rade razliku između živih bića nego im je važno sudjelovati svatko na svoj način, u okvirima vlastitih mogućnosti. Zato ljudi, hvala vam! Kada bi barem svi bili kao vi, ovaj svijet bi bio ljepše mjesto! - uzviknula je, listajući silne poruke koje su joj stizale.
Ana, da naglasimo, nije članica nijedne udruge. Ima svoja dva mala psića i nekog prevelikog znanja o štencima zapravo i nema. No, uz savjete i pomoć znanih i neznanih, uspjela je sestricama spasiti život.
- Donirali su im pelenske podloške, a njih je trebalo poprilično jer ipak su četiri. Dobile su mlijeko i starter hranu, a cure iz ekipe 'Pruži mi dom' posudile su nam ogradicu kao malu sobicu. Veterinar Vando Raunig i njegovi suradnici pratili su ih u napredovanju i otvorili nam svoja srca. Nemam riječi hvale za njih, bili su nam vječno na usluzi. Moram spomenuti i Tomislava Medvida iz Splita, inače frizera za pse, bez čijih savjeta ne bi mogla sve ovo izgurati. Čovjek je osigurao antibiotik za psiće, dao mi gomilu korisnih savjeta... Ma hvala mu od srca!...
A mališi... Oni su napredovali iz dana u dan, od onih sitnih mrvica koje jedva stanu u šaku do nestašnih buhtlica. Kada mi je veterinar Vando rekao da je najgore iza njih, pao mi je kamen sa srca. Iz dana u dan one su se mijenjale, postajale prave ljepotice, slatkoća koja zaslužuje svu ljubav ovog svijeta. Preživjele su, u inat zločincu koji ih je onako bešćutno odbacio, zavezao u kesu, i svima njemu sličnima - kaže Ana.
Ljuta je, priznaje, na cijelo društvo koje neodgovorno pristupa problemu napuštenih pasa i pitanju sterilizacije. Toliko je neodgovornih vlasnika koji napuštaju svoje pse, odbacuju štence, usmrćuju ih... Strašno.
- Zaista bi se trebalo ponašati odgovornije. Zakon je u suštini dobar, no ne provodi se u praksi kako treba. Puno je odbačenih pasa, najviše u okolici Splita, u Kaštelima, Dugopolju, Kninu, Konjskom, Omišu... Da nema volontera, tko bi se uopće pobrinuo za te pse?! Gradonačelnik Andro Krstulović Opara je u svom predizbornom obećanju govorio o azilu koji kronično nedostaje u gradu, no to pitanje još nije ni na vidiku. Kada zovete komunalce, oni prebacuju lopticu na "As Eko", a kad zovete "As Eko", oni vas vraćaju na komunalce i tako unedogled. Začarani krug. Sve se svodi na pojedince koje javnost doživljava kao sakupljače životinja, a oni nemaju gdje s tim bespomoćnim bićima! Nama ovdje treba jedan azil kao što je Dumovec, a i velika kontrola vlasnika pasa oko čipiranja i sterilizacije, i to na razini cijele Županije - glasno će ova djevojka koja nema veze s udrugama i društvima.
Iako bi sa svojim četveronožnim podstanarima najradije šetala na zraku, štence još uvijek drži u kućnoj karanteni. Za koji dan primit će oni i drugo cjepivo i time dobiti potreban imunitet, pa će tek onda na udomljavanje.
- Da, sve su našle svoje ljude. Toliko ljudi me zvalo za njih, iz Varaždina, Rijeke, Zagreba, Knina, ali ja sam odlučila da sve ostanu u Splitu. Na koncu, one su našle prekrasne ljude iz Splita. Jedna od njih je prekrasna mlada žena za koju vjerujem da sam dobila novu prijateljicu. Valjda je to tako moralo biti.
Oduševljena sam još više kada znam da jedna pasica ide u društvo jedne maltezerice, a treću željno iščekuje jedna divna mlada obitelj kojoj će ovo biti prvi pas. Sve su već kupili i pripremili za njih. A četvrta, ona mala crna, ostaje sa mnom. Nakon neprospavanih noći i straha, borbe za njihov život, morala je jedna ostati kao podsjetnik na sve to. Ma ostavila bih ja njih sve četiri, al uz dva psa kod kuće trebala bih se preseliti na kakvo imanje - smije se Ana.
- Ove sestrice su imale sreću u nesreći. Izborile su drugu šansu i nadam se da će svojim novim obiteljima pružiti puno osmijeha i veselih trenutaka, a zauzvrat dobiti svu ljubav koju ova iskrena i dobra stvorenja i zaslužuju. Hvala svima još jednom što su ovih mjesec i po dana bili uz nas... uz mene... uz njih - poručuje na kraju ove priče sa sretnim završetkom.
