Djeci je igra sve: kroz igru uče i istražuju svijet oko sebe, a igrajući se, tom istom svijetu puno toga govore i o sebi samima. Dječja je igra spontana i slobodna, ali igra može biti i terapijska metoda koja djeci može pomoći da prevladaju emotivne poteškoće, kao i one u ponašanju ili neke druge koje imaju ili se u njima nađu u nekom razdoblju svojeg odrastanja.
Riječ je o psihoterapijskom pravcu koji je definiran i u svijetu poznat još od 60-ih godina prošlog stoljeća, no u Hrvatskoj terapija igrom baš i nije raširena, osim u Zagrebu, gdje se već godinama provodi.
No, od sada i Šibenik ima svoju terapeutkinju igrom, jednu od rijetkih u Dalmaciji. Martina Nevešćanin "fetiva" je Zagrepčanka, koju je ljubav prema jednom Dalmatincu dovela u ove krajeve. Zaposlena je kao pedagoginja u šibenskom Dječjem vrtiću "Sunce" u Brodarici, no priča o prvoj šibenskoj terapeutkinji igrom baš i ne stane u dvije riječi
Iako radi u Šibensko-kninskoj županiji, živi u Splitsko-dalmatinskoj, točnije u mjestu Gustirna u općini Marina. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je pedagogiju i povijest, a prije negoli je dobila posao u brodaričkom vrtiću, godinama je radila u trogirskoj osnovnoj školi.
Veliki izazov
Iako joj je škola u Trogiru bila bliža mjestu stanovanja, DV "Sunce" privukao ju je svojim europskim projektom u sklopu kojeg se nudila i edukacija za terapiju igrom. Vidjela je u tomu izazov, priliku da uči i razvija se kao stručnjakinja, ali i kao osoba, a tomu nije mogla odoljeti.
– Imam silnu potrebu da se educiram. Uvijek sam tražila prostor za svoj rast i razvoj, jer smatram da tako mogu više dati zajednici. Vjerujem u dijeljenje znanja i vještina. Svojedobno sam dobila i stipendiju i išla u Pariz na edukaciju o holokaustu.
Igrom slučaja otvorio se natječaj u DV "Sunce" kada je počeo europski projekt u kojem je vrtić dobio 4,6 milijuna nepovratnih sredstava, koja su dobrim dijelom utrošena i za edukaciju stručnog osoblja. U sklopu tog projekta završila sam i za Montessori jasličku odgojiteljicu, a također sam se educirala i za primjenu muzikoterapijskih vještina u radu s djecom i osobama s teškoćama u razvoju, jer sviram klavir i jako volim muziku.
Nadalje, educirala sam se i iz područja partnerskih odnosa s roditeljima, odnosno njihova osnaživanja, tako da sam prošlu godinu zbog svega toga često putovala u Zagreb i Crikvenicu. Bilo je naporno, ali i vrlo "nagrađujuće" za mene, a i ravnateljica vrtića Jasna Grubišić podržavala je taj moj put – govori Nevešćanin.
Iako je europski projekt ovoga vrtića, koji je počeo u siječnju 2019. godine, završio u srpnju ovoga ljeta, edukacija iz terapije igrom trajat će još godinu dana. No, dosadašnje usavršavanje Nevešćanin već omogućuje da radi s djecom.
Vrtić je tako dobio svoju posebnu sobu za terapijsku igru u kojoj se Nevešćanin s velikom radošću i zanosom "igra" s malenima.
Sretnija djeca
Kada je počela odlaziti na edukaciju, reći će, nije mogla ni zamisliti da će se toliko zaljubiti u tu priču i da će ona postati i dio njezina života, naposljetku, da će promijeniti njezinu komunikaciju i s vlastitom djecom, curicama od 3,5 i 8 godina.
– Nuspojava je ove edukacije to da je ona postala dio mene, mojeg rasta i razvoja. Puno sam naučila o sebi i za sebe, za djecu i roditelje. Terapija igrom koristi snagu igre, ali je utemeljena na znanosti: na neurologiji, biologiji, psihologiji... Igra je tu alat koji djecu potiče da rastu čvršća, otpornija i zadovoljnija. To je način na koji odgajam i svoju djecu, način na koji razgovaram s njima, s odraslima. Primjerice, baš sam jutros s kolegicom razgovarala o jednom dječaku koji zna biti nestašan, a ponekad i težak.
Znate, i odgojitelji su ljudi i njima treba podrška, i zato je važno tražiti pomoć kad u nečemu zapnete. Da me je kolegica prije godinu dana pitala što da učini s tim djetetom, rekla bih joj, kako to obično biva u institucionalnom odgoju: "Znaš, on mora sjediti, mora slušati!"
Danas sam joj rekla kako to dijete ima veliku potrebu da ga se vidi i čuje. Moje je mišljenje i profesionalni stav da mora naći put kako bi on znao da je prihvaćen takav kakav jest, sa svim njegovim nestašlucima. Kada dijete vidi da je, unatoč tome što griješi, voljeno i prihvaćeno, počet će pokazivati promjenu. Dio je ove edukacije i to da smo, kada provodimo terapiju, i mi sami pod supervizijom. Imamo osobe s dugogodišnjim iskustvom u terapiji igrom s kojima razgovaramo, promišljamo, dobivamo upute za dodatne edukacije... Morali smo i sami proći psihoterapiju, odnosno još je prolazimo. Edukacija za terapiju igrom zaista je sveobuhvatna – reći će Nevešćanin.
Iako je igra prirodno stanje djeteta, terapija igrom ipak se razlikuje od one "obične". Najbolje to, ističe prva šibenska terapeutkinja igrom, objašnjava američki autor brojnih knjiga o terapiji igrom Garry Landreth, koji je rekao da su igračke dječje riječi, a igra njihov jezik.
– Djeca će nam kroz igru reći sve. Razlika između obične i terapijske igre jest u tome da u terapijskoj igri postoji terapeut koji prati dijete, daje mu sigurno okružje, podržava ga i ključ je cijele priče taj odnos djeteta i terapeuta. Mi prepoznajemo djetetove teme u igri i što se s njim događa, te razgovaramo s roditeljima, bez čije uključenosti nema velikih rezultata.
Igra bez pravila
Terapija igrom namijenjena je djeci u dobi od tri do 12 godina, a odvija se u posebnoj sobi opremljenoj različitim, ali točno određenim igračkama. Ima tu plišanaca, lutaka, raznih figurica, kutija s pijeskom, svakojakih boja, likovnog pribora..., ali obično ne i slagalica ili društvenih igara
Cilj je da se djeca slobodno igraju, bez pravila koja neke igre nameću, odnosno da prihvaćaju odgovornost za svoj izbor. To ipak ne znači da u sobi za igru ne postoje pravila i da djeca mogu raditi sve što im padne na pamet. Strukturiranost i granice važne su u svemu, pa se ne mogu zaobići ni u terapiji igrom – dodaje Nevešćanin.
– Recimo, dijete me želi gađati nečim u glavu, a jedno od pravila u igraonici je da ja nisam za gađanje, ali može gađati bilo što drugo. Ako me drugi put želi gađati, dolazi upozorenje da će, ako to opet učini, naša posebna igra za danas biti završena. Tako dijete na posve nenametljiv način uči prihvatiti odgovornosti za svoje postupke. Oni to vrlo brzo shvate i prihvate, a vještine koje nauče u igraonici primjenjuju i izvan igraonice.
Zadnje dijete s kojim sam radila imalo je problem u komunikaciji s drugom djecom. Ljutilo bi se, što bi prouzročilo i niz drugih ponašanja. Ljutnja je normalna i prirodna, ali htjeli smo zajedno naći put do toga što stoji iza te ljutnje, što mu zapravo treba.
Nakon pet, šest susreta to je naučio, a roditelji su u čudu rekli kako on sada primjećuje drugu djecu. Imate, recimo, anksioznu djecu koja kada dođu u igraonicu ne znaju od čega da krenu, onda počnu istraživati i gledati čega tu sve ima, što sve mogu, što je dopušteno, što nije. Neki pitaju "Mogu li to?", a neki čekaju da im se to kaže.
Intervju s roditeljima
Terapija igrom nije čarobni štapić, niti svakome mora odgovarati, napominje Nevešćanin. Prethodi joj i veliki inicijalni intervju s roditeljima kako bi se, među brojnim informacijama, vidio i njihov odgojni stil.
– Roditelji se danas nalaze u šumi informacija i od te šume više ne znamo prepoznati drvo, ne znamo što su naše temeljne životne i ljudske vrijednosti. Roditeljima je danas teško postaviti granice djetetu, nositi se s njihovim emocijama i tu se događa disbalans. Kao i odrasli, i djeca se nalaze pred izazovima koje teško prevladaju, poput vršnjačkog nasilja, gubitka voljene osobe, kućnog ljubimca. Izazov je i dolazak novog djeteta u obitelj, razvod roditelja.
Ali ne moraju to uvijek biti neka teža stanja ili izazovi gledano iz perspektive odraslih. Na djetetovo ponašanje može utjecati, recimo, strah od liječnika. Neka djeca ovakve izazove s lakoćom prevladaju, a neka se, baš kao i odrasli, teže nose s tim. Ali terapija igrom korisna je i za djecu koja nemaju nikakve probleme, jer kroz igru vježbaju određene vještine i uloge u kojima će se naći, ili kroz igru pokažu ono što ih trenutačno plaši ili brine – objašnjava Nevešćanin.
Lista čekanja
Terapija igrom za sada je uglavnom namijenjena polaznicima DV "Sunce", ali kako se o tomu već pročulo u Šibeniku, sve je više roditelja koji zovu i raspituju se o tomu. Već postoji i svojevrsna lista čekanja, reći će Nevešćanin, a terapija igrom svoje će mjesto imati i u novoosnovanom Centru "Sapientia".
– Kolegica psihologinja Ines Čatlak, ravnateljica Jasna Grubišić i ja prepoznale smo da je mentalno i emocionalno zdravlje prioritet s obzirom na sve što se događalo u ovoj neobičnoj i izazovnoj situaciji i oko pandemije koja je stvorila dodatan pritisak za roditelje i djecu. Željele smo kroz taj Centar dati svoj doprinos zajednici i izvan granica vrtića – kazala je Martina Nevešćanin, radosna što je pred njom još jedan radni i životni izazov.