Moraš vidjeti to čudo. Brod koji je napravija Đoni Deković… - poruka je koja mi je stigla u cik zore od prijatelja i Dekovićeva susjeda na Jadriji Zorana Petkovića Peke, inače poznatog šibenskog odvjetnika.
Peko je lovac i zato mu prija cik zore. Kao bivši lovac i ja oduvijek volim taj dio dana, no sada sam valjda ciknuo pa bdijem dok prvo svjetlo probija mrak. Biti ciknut kao lijep ljetni dan u začetku nije nimalo loše, naprotiv.
- Zna san da će doći neko od vas iz medija. Intuitivno mi se javila ta misao. Vidim da Peku zanima što radim, premda nismo o tome puno razgovarali i baš sam sinoć žutom signalnom bojom ukrasio plavi trup brodića, da me kakva budala ne sastavi digdi na moru - dočekao me je njemačko-hrvatski umjetnik iz Šibenika Ivo Deković Đoni na terasi svoje jadrijske ljetne rezidencije.
Brod je obični gumenjak koji je počeo puštati zrak, lajbot njegova starog, pouzdanog krstaša na jedra kojemu je graditelj dodao još jedan trup od stakloplastike doista bajkovitog izgleda! Dva u jedan, budući da se "guma" koja je poslužila kao kalup teoretski može izvaditi pa će i dalje, ćefne li se kome, nesmetano ploviti "plastičnjak" - lijep i čudnovat istodobno. Već danima taj "objekt", prema umjetnikovoj definiciji, plijeni pažnju na vezu pred Dekovićevom kućom; nema onoga tko ne skrene s puta da ga razgleda, kucne po trupu, nasmiješi se i značajno zaklima glavom nakon te inspekcije.
Poput Gagarina
Kada jedan od tubusa gumenog broda iz nekog razloga počne ispuhivati, većina ljudi obratila bi se serviseru, da ga zakrpa komadom gumiranog platna ili kako već, no, kada se to dogodi umjetničkom kreativcu poput Dekovića, tada prione poslu kojeg bi se malo tko poduhvatio.
Uostalom, napravljen je, zapravo nadograđen rukama umjetnika izričajem stasalog u Düsseldorfu, kasnije i dekana Visoke škole za dizajn u Aachenu, gdje je Deković sredinom 80-ih prvi ustanovio katedru za nove tehnologije i medijski dizajn. Prije tri godine otišao je u mirovinu, poznat i priznat u svojoj drugoj, njemačkoj domovini i u Hrvatskoj, izabranoj za konačni dom u trećem stupnju života. Tako Deković, naime, naziva sadašnje razdoblje svoga trajanja.
To po čemu je posljednjih mjesec dana "čačkao i črčkao", nanoseći i bruseći stakloplastiku, za njega nije obično plovilo, nego je i dio šireg projekta. Brodić je za Dekovića svemirska kapsula, poput one Gagarinove, za let u bestežinsko stanje - govoreći simbolički - u toj trećoj i posljednjoj fazi života.
"Kapsula" je s nekim dodacima pravi maleni tehnološki zmaj. Služi za plovidbu i rekreativno panulavanje pogonjena pentom snage 4,5 konja, a morsko dno će Deković promatrati pomoću specijalne, digitalne kamere-sonde s ugrađenim svjetlom koja dopire do 100 metara dubine. Slika se emitira na zaslonu u brodici smještenom u prijenosnoj kutiji, a posebni dron koji može ponijeti težinu od jednog kilograma i sletjeti na more snima iz zraka. Sve to nemjerljivo je skuplje od probušenoga gumenjaka nadograđenog umjetničkom intervencijom, gledajući uobičajenim, materijalističkim pristupom, no Ivo Deković nije adresa za sitničave konte svakodnevnog, praktičnog načina razmišljanja.
Ne boji se smrti
Brodić s "kojim može gdje hoće i što hoće" - i sam umjetničko djelo, budući da je dizajniran kao apstraktna ideja kreacije, objašnjava Đoni - bit će više nego dovoljna platforma za nove umjetničke radove u njegovu fahu, video artu. Bio je pionir toga pravca u Njemačkoj, pod mentorskom palicom velikoga Nam June Paika, rodonačelnika video arta u svijetu, Njujorčanina korejskog porijekla koji je Dekoviću bio profesor na studiju u Düsseldorfu.
- Zašto kapsula poput Gagarinove? Pa zato što ja te svemirske projektile uspoređujem s trima fazama ljudskog života: na samome početku lansiranja čovjek kao i raketa troši svu silu energije dok se ne odlijepi od tla, kasnije se kreće lakše, već ima neko ubrzanje, iskustvo i naposljetku, kada uđe u hemisferu, ostavlja sve za sobom, osvrće se i prelazi u bestežinsko stanje, kao i svemirski brod. To je sada barem moj životni stupanj - objašnjava Deković dok sjedimo na terasi njegove jadrijske kuće i sladimo se netom ubranim smokvama sa stabla iz dvorišta. Ruke su mu zamrljane piturom i sav se unio u viziju razdoblja svoga "bestežinskog stanja". Ili polubestežinskog, budući da je plovidba donekle slična tome, a ronjenje pogotovo.
- Kada se osvrnem, zaključujem da sam svoja dva prethodna životna stupnja savladao kako treba i da sam spreman da se u ovome svome plovećem šatlu pripremim za slijetanje na neku zvijezdu. Kada će to biti, ne znam: govorim naravno o smrti koje se većina boji, od čega se strahuje, no ja na to ne gledam sa strepnjom. Bio sam svjedokom umiranja meni bliskih, voljenih ljudi od teških bolesti, a ni korona me ne plaši.
Neki kažu da je ima, drugi da je izmišljena… Kao obični promatrač mislim da će sva ta tjeskoba i ludilo izazvano diljem svijeta s novim virusom, koji držim testom, poremetiti puno tih stereotipnih kapitalističkih kontrola - razmišlja Ivo Deković.
- Oduvijek sam zanesen kao malo dite, znatiželjan i za mene zapravo ništa ne prestaje. Ni jedna grana moga stabla nije ispiljena s odlaskom u mirovinu s mjesta profesora i pedagoga. Sve je u mome životu nastalo kao ovaj brod, spontano, iz unutarnje potrebe i vizije, bez ikakvih kalkulacija. To su sve bili životni potezi uvjetovani egzistencijalnom nužnošću i nikad nisam razmišljao koliko ću novca zaraditi, niti me je to ikad zanimalo - veli Đoni i domeće:
- Umjetnost prestaje kada se postavi pitanje "koliko to košta".Tada nastupa dizajn za ovo i za ono, pa se izrađuju slike u skladu s regalima i okviri za posebne namjene...
Ne brine ga vez
Imam dobru njemačku mirovinu, supruga Maja također, a stjecajem okolnosti naslijedio sam čak tri kuće. Jednu u Šibeniku, ovu na Jadriji, i još jednu u Ražnju kod Rogoznice, odakle su porijeklom moji po muškoj liniji. Sve sam to razdijelio djeci, Anti i Ivi neka brinu o tome, a supruzi i meni je ovo prizemlje na Jadriji sasvim dovoljno. Imovina obvezuje i opterećuje, a za mene je ionako jedino pravo bogatstvo ostvariti svoje unutarnje ideje.
Zato mu taj brodić, zajedno s njegovim "igračkama", kako naziva uređaje kojim će ga opremiti, pričinja silno zadovoljstvo i pruža veliku slobodu: relaksira ga, opet ga može preurediti, nema u odnosu na njega nekakvu materijalnu obvezu, a stigne gdje i ostali ugodnom brzinom od 5,5 čvorova. Bez ikakvih glavobolja s vezom, odgura ga do mora i vrati natrag u dvorište budući da mu je montirao kotače koji se na krmi podignu izvan vode kada plovi, dok je jedan na provi učvršćen i ne smeta plovidbi.
Budući da je Deković strastveni jedriličar, ne odriče se svoga starog krstaša pa će "kapsulu" vući za sobom na veće đite. No, sudeći prema oduševljenju i inspiraciji vezanoj uza taj svoj 'objekt' govoreći u umjetničkim kategorijama (post)modernističke estetike, izgleda da će iz njega jedva izlaziti.
- Sve je odlično ispalo, upravo onako kako treba - govori Deković, oduvijek fasciniram morem. Kada bi, veli, mogao birati životni oblik za sebe - bio bi - ulješura, fascinantno biće br. 1 u moru.
- Jedan susjed brodić je prozvao "golubom gušanom" i to su sada već igre bez granica, to je umjetnost, zadovoljan je Đoni.
Njegov životni put buran je i zanimljiv: prije umjetničkih studija u Novom Sadu i Düsseldorfu završio je srednju i višu pomorsku u Splitu, a sa svojim njemačkim studentima u podmorju ispred kuće u Ražnju godinama je održavao sub-art radionice. Umjetničke instalacije postavljali su u podmorje, na nekoliko metara dubine, a uz pomoć suvremenih tehnologija prijenosa slike kompozicije je bilo moguće razgledati ne samo ronjenjem, nego i na suhome, čak i u malenoj, posebno konstruiranoj podmornici.
Da je Hrvatska i Dalmacija "paradiso", pravi raj na baloti s toliko različitosti na malom prostoru, postao je još sigurnijim nakon povratka iz SAD-a, gdje u Los Angelesu živi i s izvanrednim uspjehom na filmu radi Dekovićev sin Ante, lanjski dobitnik prestižne nagrade Emmy, televizijskog pandana Oscaru, za specijalne efekte u CBS-ovoj seriji "Star Trek: Discovery".
Korona i crteži
- Otišao sam vidjeti novorođenog unuka Luku i u L.A.-u na kraju ostao šest mjeseci u lockdownu. Meni je korona u svakom slučaju donijela 140 crteža flomasterom kojima sam ispunio nekoliko crtaćih blokova - smiješi se Deković dok ih listamo, a iz njih sve pršti živim koloritom, urbanim motivima i ljudima s neizbježnim maskama na licu iz četvrti u blizini Hollywooda gdje mu stanuje sin s obitelji. Deković je crtač od malih nogu, no kasnije je svoj temeljni umjetnički izraz pronašao u drugim tehnikama. U neku ruku, bio je to i povratak vlastitim umjetničkim korijenima, no boravak u SAD-u definitivno ga je učvrstio u uvjerenju da je to zemlja gdje nikako ne bi mogao živjeti.
- Bio sam tamo kada je policija brutalno ubila Georgea Floyda, nakon čega je krenuo val nemira. Kada sam naposljetku ugledao Nacionalnu gardu na ulicama, dakle vojsku naoružanu do zuba, shvatio sam da tu nema nikakve milosti ni ustupaka: nema Plenkovića, ni HDZ-a, niti Sabora gdje se razglaba od jutra do sutra. Ničeg osim sile i dolara, kojemu se teži i za dolar bi prodali dušu i srce, jer je sustav takav. A s druge strane, nigdje toliko beskućnika i sirotinje bez ičega koja živi na ulicama. Neki su tu dospjeli doslovno preko noći – na trenutak je Đoni zastao i zasuzio.
- Zato kažem da je ovo naše doista paradizo, čega možda i nismo svjesni - zaključio je obuhvativši pogledom Prvić i Lupac pred svojom terasom.
Naposljetku, hoće li barem šibenska publika doći u priliku vidjeti njegove američke crteže s maskom kao glavnim motivom na skoroj izložbi?
- Izložbe su mi oduvijek išle na živce, naročito zamorna razglabanja nad radovima. Ali, namjeravam 30 - 40 crteža otisnuti na majice i razdijeliti prijateljima. Onda bih mogao napraviti izložbu majica, da se oni, kao manekeni kreću prostorom, i još dovesti grupicu djece neka ih za te majice potežu! Treba se zafrkavati - nasmijao se Ivo Deković, oduvijek "nestašni dečko", u životu i umjetnosti...