Primoštenac Romano Jurić (38) otišao je iz zemlje sunca i tuge u zemlju leda i sreće: Otkrio sam život vječni, ovdje ljudi ne umiru...

Grozne stvari čovjek može pročitati u hrvatskim novinama. Bezbroj je primjera otisnute ljudske nesreće. Crno na bijelom u tisućama primjeraka. Evo, recimo, nekidan. Čitamo odlomljeno svjedočanstvo jedne majke. Nebitno koje. Mogla je to biti i vaša majka. Mogli ste to biti vi.

"Sin mi ide na maturalno putovanje koje košta 1850 kuna. A ne možeš poslati dijete bez barem još 400 kuna. I, što ću sada? Zamoliti prijateljicu da provuče karticu i vraćati joj godinu dana", riječi su majke zapisane u sklopu nedavnog istraživanja zagrebačkog Ekonomskog instituta na temu dječjega siromaštva u Hrvatskoj.

Nema groznije stvari nego kad od svog odraslog djeteta moraš skrivati neimaštinu. Kad prikrivaš vlastiti poraz i osramoćen izbjegavaš zrcala. Kad si razmrvljen, a moraš se skupiti. Kad ti svi govore da će biti bolje, a ti znaš da lažu. Jer, lažovi se međusobno lako prepoznaju.

Romano Jurić - idemo se malo razvedriti - govori istinu. Iz zemlje sunca i tuge otišao je u zemlju leda i sreće. I smije se po cijele dane. Smijeh koji topi ledenjake odjekuje do njegova rodnog Primoštena.

Dobro je Romanu. Sretan je. I sam je, da se razumijemo, za to kriv. Spakirao se je i otišao a da ga nitko na to nije tjerao. Mogao je, što bi mu falilo, ostati doma. I raditi, recimo, kao konobar. I sada, uostalom, radi kao konobar. Nije, dakle, ni kvantni fizičar ni molekularni biolog nego tek obični kelner. Može jedna duža s čašom vode?

Romano umire od sreće. Živi u mjestu ne većem od Primoštena, Longyearbyen se zove, po zaslužniku Johnu Munroeu Longyearu, što bi u prijevodu na primoštenski bilo nešto kao Petrinagrad. Longyearbyen se smjestio na otočju Svalbard koje se, piše na Wikipediji, nalazi na otprilike pola puta od Norveške do Sjevernoga pola. No, to, naravno, nema veze s Romanovom srećom. Život na minus 30 Celzijevih stupnjeva teško da ikoga može usrećiti, ali zato se tamo nalazi sve drugo potrebno da se čovjek zagrije do temperature potrebne za termalnu ljudskost.

 

Pod brojem jedan, tu je ferie penge. Dobiješ ferie penge, staviš prst u uho i rugaš se svojim zemljacima.
Je li tako, Romano?
- Ferie penge u prijevodu znači novac koji svaki radnik prije ljeta dobije za godišnji odmor, i to neovisno o plaći koju ima - kratko objašnjava.

Dakle, nešto kao naš regres. Samo što u Norveškoj on nije mit, obični smrtnici mogu posvjedočiti da stvarno postoji. Da se u pravilnim razmacima ukazuje jednom godišnje. I onda se čudimo što je Norveška po nedavno objavljenom indeksu sreće Ujedinjenih naroda prva zemlja svijeta, dok je Hrvatska 77. I još klizi. Nezaustavljivo.

U čemu je kvaka, Romano je brzo shvatio.
- Što čini Norvežane sretnima? Jednostavno, plaće. Dobre plaće. A iz hrvatske perspektive tu su još i brojna socijalna prava, kvalitetno riješena zdravstvena skrb te bezbrižna mirovina. A na to se nadovezuju zdrava prehrana, bavljenje sportom, jer tamo se svi bave nekim sportom, i obavezna putovanja. Putovanja su za Norvežane stil života - ističe.



I smije se. Stalno se smije. Sretnik. Napunio je 38 godina, živi na Sjevernom polu, odvrće kasetaš i šalje razglednice. Ledeni safari, zbogom žohari!

 

- Svalbard i Longyearbyen sam izabrao kao izazov, kao nešto što moram probati, da bih se vrlo brzo zaljubio u ovaj kraj. Planirao sam ostati koju godinu, a sada znam da mi se više nikud ne ide. Svi moji planovi trenutačno su vezani za Svalbard, uživam u svakoj minuti koju provodim ovdje - otkriva Romano.

Iz Hrvatske je otišao prije tri godine. Ostavio je stalan posao. Radio je od jutra do mraka, a sve što je imao bili su - dugovi. I prijatelj u Norveškoj. Skupio je hrabrost, sastrugao sve s tekućeg računa i otplovio. A da nije imao pojma gdje zapravo ide. Jedno je vrijeme proveo u Oslu (i radio pet poslova u isto vrijeme), da bi za Svalbard prvi put čuo kada je vidio oglas u kojem se tražio barmen u jednom od tamošnjih hotela. U najsjevernijem naselju na svijetu.

- Prilagodba je bila teška, priznajem. Mjesecima nisam spavao, što zbog polarne noći, što zbog polarnog dana. Tijelo mi se borilo s vrtoglavicama, nesanicom i umorom. No, niti jednoga se trenutka nisam pokajao. Danas je sve to iza mene, a ovo mjesto, slobodno to mogu reći, raj je na zemlji u kojemu jedva čekam novi dan. Ili polarnu noć, ona mi je ipak malo draža - priča Romano.

 

Ne zavidite mu? Još uvijek ne? Pomalo, pitat ćemo vas nakon sljedeće njegove rečenice.
- Razinu stresa kojemu sam bio izložen živeći u Primoštenu ocijenio bih, na skali od jedan do deset, osmicom. Ako uzmemo da jedinica znači da stresa uopće nema, onda sadašnju izloženost stresu ocjenjujem dvicom. Mislim da to dovoljno govori koliko sam sretan na Svalbardu i kakva je ovdje kvaliteta života - veli Romano, a vi patite, ili se pravite da vas ne zanima.

"Život na sjeveru", naravno, nije za svakoga. Longyearbyen je od početka listopada pa do konca svibnja prekriven snijegom i ledom. Polarna noć traje od kraja desetoga mjeseca do sredine drugoga, a polarni dan od sredine travnja do sredine kolovoza. Idealno za turiste, jako bogate turiste, koji tada nahrupe na otok i zauzmu doslovno sve postelje. Pa se poslije hvale da su ljetovali na Arktiku. I da su se davili u odrescima od kita i tuljana, ili u šnicelima od soba. Zemlja sreće, rekosmo.

Zemlja u kojoj se ne umire. E, dobro ste čuli, nema umiranja na Svalbardu, ako vam se živi dobrodošli ste, u suprotnom, adio, skončajte negdje drugdje. Longyearbyen ima tek maleno groblje na kojemu je zadnji mrtvac pokopan prije 70 godina. Zašto? Leševi nikako da se raspadnu, eto zašto. Znanstvenici su utvrdili da je "problem" u permafrostu (laički rečeno: vječno zamrznuto tlo), stoga to svakako upamtite kad se uputite prema ovoj arkadiji. (Zavidite li Romanu sada?)

 

Ni mačaka, važno je reći, na Svalbardu nema. I njih je, poput smrti, zabranilo. Mačketine napadaju arktičke ptice kojima je upravo ovo otočje stanište, pa ih je zauvijek protjeralo. Ali zato ima polarnih medvjeda. Oko 3000 komada. Više ih je nego ljudi!

- Za svaki izlazak izvan grada moraš ponijeti pušku. Medvjedi su svuda uokolo i puno puta se u prošlosti dogodilo da su napali ljude, pa je zato i dopušteno nošenje vatrenog oružja. Upozorenje je to koje treba ozbiljno shvatiti. Nema istraživanja okoliša bez pratnje, puške i GPS-a. I vrijeme je varljivo, u minutu se zna promijeniti i eto ti gadne nevolje - upozorava na suho Romano.



Prognoza za ovaj vikend je – dobra. Minus deset uz nekoliko centimetara novoga snijega. U Primoštenu plus 18, sunčano. Uzmete autobus do Zadra, avionom se prebacite do Zagreba, pa presjednete u Beču ili Kopenhagenu i eto vas u Oslu. A od Osla do Svalbarda jedva da ima tri sata leta. Od pupka do ruba svijeta kao od ručka do večere. U slast!
- Svalbard ili voliš ili ne voliš, nema druge. Jer, živjeti ovdje a ne voljeti otok, divljinu i snijeg nemoguće je - zaljubljeno će Romano.

 

Od niti 2000 stanovnika Longyearbyena Romano se, a ovo je stvarno ludo, našao među tek trojicom koji su sa Svalbarda bili izabrani da sudjeluju na lanjskoj proslavi 25. obljetnice vladavine norveškoga kralja Haralda V.. Njih 1499 iz cijele Norveške i naš Romano iz Primoštena.

- Zašto sam baš ja dobio poziv, i to na kućnu adresu, ne znam. Ali znam da mi je to bila ogromna čast i neopisivo iskustvo. Čak sam s kraljem kratko i porazgovarao, pa sam mu napomenuo da dolazim iz Hrvatske - ponosno će.
Bilo je to i u novinama. Norveškim. Među bezbrojnim primjerima otisnute ljudske sreće.