Ova Šibenka karijeru je počela kao manekenka, a sada slavi 35 godina rada prvom hrvatskom modnom monografijom

Šibenčanka Loredana Bahorić jedna je od najistaknutijih hrvatskih modnih dizajnerica, čija je karijera ovih dana dosegla jedan od najvećih vrhunaca objavom monografije po nazivom “Loredana Bahorić – 35 godina modnog stvaralaštva”.

Ovo je prva domaća modna monografija, a izdanje s više od sedamsto fotografija donosi priču o uspješnoj dizajnerici koja se od početaka djelovanja svojom prepoznatljivom estetikom nametnula kao jedno od najvažnijih imena hrvatske modne scene. Njezine kolekcije djeluju gotovo kao grafički prikazi, a najdojmljiviji su upravo vizuali nastali u suradnji s umjetničkom fotografkinjom Marom Milin.

Knjiga je objavljena prema uredničkom konceptu Miroslave Vučić, a o Loredaninu umjetničkom izričaju govore povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, modni kritičar Nenad Korkut, publicistica Katarina Marić i kostimografkinja Danica Dedijer.

Svoj put Loredana je gradila postupno, perfekcionistički, ali i samokritički, želeći uvijek stvoriti svevremenski dizajn. To joj je kroz tri i pol desetljeća, od otvaranja malog butika pa sve do monografije polazilo za rukom, a struka ističe da kroz njezine kolekcije pratimo posvećenost likovnoj umjetnosti, modernoj arhitekturi i filmskim ostvarenjima.

Ona je i jedna od prvih domaćih modnih dizajnerica koja je uvela pojam višefunkcionalnosti odjevnih predmeta: suknja koja se pretvara u tuniku, jakne koje se nose dvostrano, haljine i majice koje mijenjaju dužinu. Njezin dizajnerski identitet je monokromatsko stvaralaštvo kojem je ostala vjerna od samih početaka. Svoj brend nazvala je Charlie Design prema karakterističnoj crno-bijeloj estetici iz filmova Charlieja Chaplina, čime je željela istaknuti složeno viđenje svijeta i svakodnevice s laganim pomakom, uz malu dozu humora, autoironije i kontrolirane emotivnosti.

Prije 35 godina startali ste s dućančićem iz Šibenika, a danas ste, eto, jedina hrvatska dizajnerica koja se može pohvaliti vlastitom monografijom. Na toj krivulji prevalili ste veliki i dug put, koji sigurno nije uvijek bio “ravna linija”. Koje biste trenutke u svojoj karijeri izdvojili kao neke od ključnih?

- Ključni trenutak je odluka vezana za otvaranje “Charlieja” u Šibeniku. Iz ovog kuta gledanja nisam bila svjesna što me sve čeka na tom putu, a najmanje sama konačnica - monografija 35 godina modnog stvaralaštva. Zahvalna sam čelnim ljudima iz “Školske knjige” što su prepoznali moju viziju te je knjiga ugledala svjetlo dana. Naravno da put nije bio linearan, bilo je puno prepreka, teških momenata, kriza, ali nastojim pamtiti samo blještave trenutke, a bilo ih je puno. Trenuci nakon završene revije, nakon snimljene kampanje, zadovoljni klijenti, iskrena podrška, trenutak kad primaš nagradu u ruke... Teško je izdvojiti, ali pamtim puno neponovljivih trenutaka.

Kroz taj period trendovi su se, jasno, mijenjali tko zna koliko puta, no vaš stil je ostao prepoznatljiv kroz sve ove godine. Koja je, da tako to kažemo, tajna te dosljednosti?

- Ne postoji tajni recept ni neka strogo čuvana tajna; bilo bi dobro kad bi to bilo moguće. Nastojala sam ostati svoja i zadržati nit koja povezuje moju estetiku na neki prisutan ali nenapadan način. Puno rada i podrška obitelji i suradnika puno su pomogli na tom putu.

Opisavali su ga mnogi, no kako biste vi opisali vaš modni crno-bijeli strukturalni svijet? Jeste li nekad došli u napast izdizajnirati nešto posve drukčije od onoga što ste radili?

- Moj crno-bijeli svijet takav je samo na prvu. Prije bih ga nazvala monokromatskim, jer su u prodaji prisutne i druge boje: plava, crvena, srebrna, siva... Predstavljam kolekcije u crnoj, odnosno bijeloj jer mi se to čini najsnažnije i najbliže mojoj estetici. Često razmišljam o bojama i divne su mi u kolekcijama drugih, međutim evo, nije se dogodilo ... osim “Da Vincijeva koda” 2004., koji je i dobio nagradu za najbolju kolekciju FWZ. Planiram napraviti kolekciju inspiriranu Basquiatom, ali to je već druga priča.

Prije mode, dugi niz godina bavili ste se i manekenstvom. Kako je taj posao izgledao onda, a kako danas, i mislite li da je je upravo ono bilo okidač što ste se nepovratno zaljubili u modni dizajn?

- Manekenstvo smatram najljepšim poslom kojim se netko u mladosti može baviti; mijenjanje odjeće, putovanja, snimanja, svjetlost reflektora, druženja... ali nažalost ima rok trajanja. Imala sam sreću što sam se u njemu zadržala punih 13 godina. Ne vidim nužno poveznicu s odlukom o kreiranju odjeće. To je u meni tinjalo još u gimnazijskim danima. Za samu priču je zgodno jer se bez prekida manekenstvo nadovezalo na kreiranje pa čini jednu neprekinutu nit, odnosno prisustvo u modi.

Strast prema modi ima i vaš sin Tomislav, jeste li vi “krivac” za to?

- Tomi je rastao uz tu, recimo, modnu estetiku, tako da ne čudi njegov odabir dizajniranja muških kolekcija. U svemu mi je podrška i njegovo, uz suprugovo mišljenje, najviše cijenim jer su i najstroži kritičari.

Kako biste vi generalno okarakterizirali hrvatsku modnu scenu i s kakvim se problemima danas najčešće suočavaju domaći kreatori, pogotovo oni na početku karijere?

- Hrvatska modna scena svela se na nekolicinu pojedinaca, boraca koji ne posustaju. Time sam vam sve rekla. Inače, općenito i u svijetu tešku situaciju dokrajčila je korona, tako da opstaju najhrabriji i najuporniji. Mislim da i najoptimističniji među nama moraju priznati da situacija realno nikad nije bila teža. Zbog toga još više cijenim pojedince koji su opstali bez obzira na estetiku kojom se bave... Mladim dizajnerima je izuzetno teško, ne postoje platforme koje bi im dale vjetar u leđa, podrška institucija. Vidjet ćemo, nadam se boljim vremenima.

Osim mode, koje vas stvari još vesele; koji su vaši hobiji, omiljeni rituali...?

- More je moja najveća inspiracija, tako da i kad sam na kopnu, u mislima sam “negdje tamo”. Vrt me beskonačno opušta, čak i u zimskim mjesecima radim mu svojevrsnu scenografiju koja me uveseljava kad ne mogu prčkati po biljkama. Maslinik također, moja velika ljubav. Muzika, beskonačno slušanje Yirume, druženja s prijateljima i neobavezne teme, smijeh ... to je to što me čini živom i opuštenom.