Ova dama stoji iza, vjerojatno, najlipšeg balkona u gradu: Šibenska cvjećarica je kamen i beton pretvorila u cvjetni aranžman

Znate onu staru, stoput citiranu, kako su 'u postolara najgore postole, u frizera najgora frizura'... E, pa ta, stoput citirana, može i stoput bit istinita, ali nije pogodila kad je u pitanju možda i najlipši šibenski balkon za koji vam obavezno oko zapne ako ste barem jedanput, idući ulicom Put Gimnazije, prošli pokraj njega. A pripada kome li drugom do jednoj od najboljih šibenskih cvjećarica, Deani Konjuh, koja je balkone svog stana, na adresi Put Gimnazije 55 – dvi petice je zaslužila i za umjetnički dojam – pretvorila u cvjetne aranžmane.

Visi s njega cvjetna girlanda raznobojnih đirana i lozice, s nježnim bijelim cvjetićima, tako da se i ne vide od tih vedrih, veselih ljetnih boja i jedrog zelenila ni kamen ni beton, i već na prvu jasno je da taj viseći vrt 'bedinaje' netko tko ne samo da ima oko za lijepo, nego i jako dobro zna što radi. Jer, uzgojiti i održavati takav balkon, takav sklad i ljepotu, pod žarkim šibenskim suncem, sve je prije nego lako.

Đirane napada i moljac

– Pa, ima tu posla, u pravu ste. Svaki dan oko dva sata. Dok ja njega očistim, ne smije biti suhog lista na njemu, to treba obavezno maknuti, jer je svaki suhi list izvor zaraze. Kad suhi listovi počnu u ljetno doba, to vam je pepelnica, a njoj su đirani naročito skloni. I onda morate naći dobar fungicid, pa prskati... - veli mi moja sugovornica, koja je završila poljoprivredno-vrtlarsku školu i koje se brojne generacije Šibenčana sjećaju kao vrsne cvjećarice koja je znala napraviti takve cvjetne aranžmane i bukete o kojima se još i danas priča.

– A lozicu vam napada crveni pauk i uši, pa morate paziti i na to. A đirane vam hoće, pored pepelnice, napasti i moljac, koji je kod nas došao iz Španjolske. To su vam mali, sitni, sivi leptirići, koji vam lete oko listova, i koje sam ja ispočetka gledala sa simpatijama. Dok nisam saznala koja je to pošast! On vam ubode stabljiku đirana tamo di je najsočnija, to je negdi pri vrhu, i ispočetka ne vidiš ništa nego samo crnu točkicu. A iz nje se razvije tako velika i nenormalno debela ličinka koja proždere cijelu stabljiku iznutra i kad iziđe vanka, onda brsti listove, tako da vam od đirana ne ostane nigdi ništa – priča meni moja cvićarica, a ja pažljivo bilježim, jer znam da će moje čitateljice – a i čitatelje, feminizirane ko što sam i sam – zanimati ove pojedinosti, bitne za uzgoj 'zelenog balkona' i zdravih pitara.
Ne brinite se, ima i za ovo lijeka, jedan preparat koji se prenosi preko korijena, iznutra.

Ima Deana još jedan balkon, koji se ne vidi s glavne ulice, on je u sjeni, sa sjeveroistočne strane, na njemu ne uspijevaju cvjetnice, pa je zelen – domaće sparožine, paprati, ono što može uspijevati u hladu. Pazi na vodu, voda je skupa, pa da se ne bi bunili i ostali stanari, zalijeva pomalo, ujutro i uvečer, kad vidi da se zemlja prosušila, prstom provjeri. Jer, ni previše vlage ne valja. Ne biste vjerovali, ali više je bilja i cvijeća po našim vrtlovima i kućama ubilo previše vode negoli suša...

Šta muž Niko kaže...

Dame se ne pita za godine, pa tako ni kad su otišle u mirovinu, osobito ako u njoj ni danas ne miruju, kao što ni Deana ne miruje. Jer njezina cvijeća nema samo na balkonima, nego ih je na desetke i stotine i na Instagramu, cvijeća i cvjetnih aranžmana, ikebana, pun joj je i stan, na svakom su koraku.

– Šta muž Niko kaže? Kaže da će jednog dana uzet sve to i zaitnit kroz prozor, bacit priko balkona, da se više ne može nigdi ni okrenit od pustog cvića, aranžmana i buketa. A onda kad vidi da mi to ljudi lajkaju na Instagramu, kad me pohvale, ili stanu kraj balkona, onda mu bude drago - veli Deana, čiji profil 'Croatian eco florist' ima na Instagramu više od 1100 pratitelja.

A ako ćemo već o godinama, sve je počelo tamo negdje 1975. godine kada je Miro Polić otvorio prvu cvjećarnicu u gradu, koja se zvala 'Iris', preko puta pravoslavne crkve, tamo gdje je danas kafić 'Bono'.

– Ja se, pravo da vam kažem, ne sjećam da je itko prije njega imao prodavaonicu cvijeća. Bili su samo roditelji od današnjeg cvjećara Škarice, koji su u važima, ambalažama od konzervi, prodavali na pijaci koju kitu garofula i sparožine, i to je bilo to. Miro je to jako fino držao, imao je jako visoke standarde. Doveo je i jednu gospođu iz Slovenije, školovanu cvjećarku, da to malo podigne na nivo, platio joj je kompletno ljetovanje, sve troškove i uslugu, i ona je tu bila mjesec-dva dana, mene je i Plenča Jelenu učila osnovama cvjećarskog zanata. Poslije sam ja, jer sam imala ambiciju otvoriti i svoju cvjećarnicu, završila i tu poljoprivredno-vrtlarsku školu, pa sam morala imati i 'papire', a i da usput naučim nešto. To mi je poslije dobro došlo, kad je Polić to zatvorio, što je na koncu bilo i očekivano. Jer, on nije bio trgovac, on se umjetnički odnosio prema cvijeću. Nije bilo šanse da ste vi mogli kod njega kupit ružu koja bi se otvorila više od pola. Ma kakvi, to je odmah išlo u škart.

'Pa, di ćeš bacat ruže'

On je to nemilosrdno trijebio, čim bi ujutro ušao u dućan, da mu ne ruši renome! A to su ruže, koje su recimo, mogle bit izvanredne za grobne bukete i vijence, najlipše za tu namjenu, jer ne moraju biti dugog trajanja. Pa, di ćeš to bacat! Kako ćeš profitirat?! Tako se i dogodilo da se on od svega toga brzo štufa, to je zatvorija, otvorija nešto drugo, iako je on imao odlične mušterije, intelektualce, doktore, ugledne odvjetnike od kojih sam puno naučila, iako su mi izazivali i strahopoštovanje narudžbe tipa 'Napravite mi jedan Vilerov buket!' ili 'Jedan bidermajer buket'. I sad ti otvaraj knjige, gledaj što je to, kako ide...

Jedna je druga fina gospođa uzimala svaki dan za svoj tinel jedan bijeli iris, ali taj iris nije smio biti ni vamo ni tamo, nego samo pravo, pa je mašna morala bit ovakva i onakva. Bile su to dobre, ali zahtjevne mušterije, bili su to ljudi koji su imali malo stila i novaca i nisu imali kod koga nego kod njega. No, s druge strane, od takvih se mušterija nije moglo obogatiti, jer tri ruže su uvijek tri ruže, bez obzira kakve ti bijesne gliste izvodila s njima – smije se gospođa Deana i veli da je najbolja zarada bila kad bi ovi obični građani imali kakvu prigodu ili kad bi se ljudima sa sela rodio sin, pa bi uša u dućan i reka: 'Mala, rodija mi se sin, napravi buket!' I ja mećen, stavljan, a on viče: 'Ma, nabaci još, metni, ne kaplje ti iz očiju. Samo meći!' Takvi bi mi pola radnje ispraznili, to su bili buketi od naramka. Kakva tri cvita, kakvi iris! Ili kad bi se ljudi našli u nevolji, sprovod, naruči ti deset vijenaca, pa ostaneš cilu noć motat. Morali bi se dobro pripremit i za Dan žena, to su bili ti udarni dani, kad bi se radija posal.

Jedno je vrijeme Deana radila i kod Miljenka Klarića, poslije poznatog šibenskog mesara, koji se također neko vrijeme bavio i cvijećem, odnosno pravim umjesto telećim ružama. On je, ustvari, cvjećarnicu otvorio svojoj ženi, Zagrepčanki, kad je zatvorio Polić, pa se i Deana prebacila kod njih. No, njima je cvijeće bilo samo posao, kao i svaki drugi, Deani tu nije bilo izazova pa se, kad se ukazala prigoda, konačno osamostalila. Jedna je Splićanka držala kod Jadranske banke cvjećarnicu 'Floramy', ali je zbog obiteljskih razloga morala zatvoriti i vlasnik tog prostora sjetio se ponuditi ga Deani.

Papati treba i u ratu

–Ta je gospođa stvarno držala to sa stilom. Sićam se da bi ja gazdi rekla: 'Ajme, u Floramyja imaju Gypsophilu', to je onda bija novitet, grančice za dodavati u buket, s onim malim bijelim cvjetićima, on nije ni zna šta je to. Ili celofane za zamotavanje, trake za vezivanje, ona je u tome bila daleko isprid nas... Kad san došla u priliku da uđem unutra, bila san koliko sritna, toliko i puna straha hoću li ja to moći. Jedno je raditi za drugoga, a nešto sasvim drugo sama voditi posao, nabavu, sve. Nazvala sam cvjećarnicu 'Dalija', 1987. i radila, radila dobro... Ugovor je bija na pet godina, a u međuvremenu je otvorila i 'Cvita' koja je stavljala akcent na mašnu, ambalažu, aranžiranje, i morala san držat korak i s konkurencijom, ić u nabavu. Iz Splita su stizale kutije pune cvijeća, autobusom, ili je muž išao kolima – ruže, gerberi, karanfili, irisi, frezije, astromerije... klasika, plus razne vrste dodataka, malo finog zelenila, malo Gypsophile, sada je u modi eukaliptus. Tako su neko vrime u modi bile one spiralice po buketima, tako san i ja našla u Italiji neki aparat koji je od krep papira pravija spiralice, koje san ja dodavala umisto traka na buketima. Uvik ste morali ižinjavat nešto novo, ići naprid, ukorak sa svitom - prisjeća se, dodajući kako je sve to bilo lipo dok je nije, kao i sve nas druge, uvatija rat. I prisika sve.

Svaki drugi dan granate, opća opasnost, sklonište. Dućan pun robe, cvića, ti se vratiš u njega, a ono sve klonulo. Taman se rikuperta, otvoriš vrata, ono opet nove granate. Kome je u toj situaciji padalo na pamet kupovat cviće?! To je u Šibeniku trajalo četiri godine, a ne četiri dana. A 'fit' je tribalo plaćat... Meni je istekao ugovor, a najmoprimac je imao ponudu jednog mesara, koji mu je bio spreman platiti i unaprijed, i bio je spreman plaćati i veći fit. I tako je umisto cvjećarnice 'Dalia' Šibenik dobio još jednu mesnicu Miletić, koja je i danas tamo.

Papati treba i u ratu, i pod granatama, cvijeće nije moglo konkurirati mesu i kobasicama, pa se Deana povukla. Uto joj se oženio i sin, dobila je unuka, postala je i baka, pa je umjesto u radnji s cvijećem radila po kući. Kao i danas, kad se cvićem bavi samo za svoj gušt, izlažući ga, umjesto u izlogu, na balkonu i na profilu na Instagramu. I ljudi s raznih strana svijeta s njezinim radovima, slikama, cvijećem, prave svoju 'priču', u tome sudjeluje cijela međunarodna zajednica cvjećara.

Eto, radila je sad nedavno jedan bonsai, objavila 30 slika i svaka ta slika ima po 300 'lajkova'. A da istodobno nije nigdje makla od svog stana kod Gimnazije, i balkona kojem se prolaznici svaki dan dive. Šta ti je Internet... čudo!