Subotnje poslijepodne većina Šibenčana najvjerojatnije provodi u krugu svojih obitelji, odmarajući se zavaljeni u udobnu fotelju ispred malog ekrana, odlaze u šetnju i kafiće za lijepog vremena, druže se s prijateljima... Naravno, ima i onih koji marljivo rade, ali i onih koji treniraju dok drugi “ljenčare”. Upravo oni su nas zadivili prošle subote. Jer, nisu bilo tko!
Oni su osobe s tjelesnim invaliditetom kojima invalidska kolica nisu prepreka da se bave sportom i jačaju svoje tijelo, druže se i koliko god im bilo naporno, nerijetko i bolno, uporno vježbaju. Svake subote, od 15.30 do 17 sati, u sportskoj dvorani šibenske Tehničke škole, zahvaljujući karate klubu “Krka” Šibenik za osobe s invaliditetom, koji je osnovan u rujnu prošle godine, održavaju se treninzi pod stručnim vodstvom trenera nositelja crnog pojasa, mag. cin. Luke Čupića i mag. cin. Josipa Kneževića.
Izvrsnu suradnju i podršku od samog osnivanja imaju u županijskoj udruzi “Aurora”, koja okuplja osobe oboljele od cerebralne i dječje paralize i drugih tjelesnih invaliditeta.
Medalje nisu prioritet
Na treningu smo zatekli već uigranu ekipu, Juliju, Niku i Antonija, dok se Mate Martinović tek počeo uhodavati u ovu prekrasnu priču. Vrijedni i uporni Julija Karadakić i Antonio Šaršanski, nakon samo nekoliko mjeseci treniranja, već su se okitili medaljama. Sudjelovali su na prvenstvu Hrvatske u katama za mlađe uzraste, seniore i veterane u parakarateu, koje je održano sredinom veljače u zagrebačkom Domu sportova i na kojem je sudjelovalo oko 300 natjecatelja iz svih krajeva Hrvatske. U disciplini kate, u kategoriji osoba u invalidskim kolicima starijih od 16 godina, Julija se okitila zlatom te postala prvakinja Hrvatske, dok je Antonio u skupini mlađih od 16 godina osvojio srebro i postao viceprvak. Za sve što daje od sebe kako bi nadjačala cerebralnu paralizu Nika Rajić je nedavno na proglašenju najboljih sportaša grada Šibenika dobila priznanje za iznimna sportska dostignuća osoba s invaliditetom u 2019. godini, kao osoba s najtežim tjelesnim invaliditetom koja je aktivno uključena u sport. Nikinoj radosti nije bilo kraja, a ujedno je to priznanje i potvrda da je zajednica prepoznala i podržava sve napore mladih ljudi i boraca koji bez podrške roditelja, ali i zajednice ne bi bili – kako se to popularno kaže – vidljivi.
Nagrade su poticaj, ali nisu glavni cilj ni roditelja ni djece, a ni onih koji ih treniraju. Važno je njihovo psihofizičko stanje i tjelesna aktivnost, socijalizacija i uključenost u sportske aktivnosti, kažu naši sugovornici.
– Trenutačno imamo desetak članova kluba. Većina ih je u invalidskim kolicima, premda to nije pravilo. Ima osoba s lakšim i težim stupnjem tjelesnog oštećenja, i to čini jednu posebnost u samom radu s njima. Trening je prilagođen njihovim mogućnostima te se nastojimo maksimalno individualno posvetiti svakom od njih. Moram ih pohvaliti. Redovni su na treninzima u 99 posto slučajeva, a taj jedan posto znači da je izostanak opravdan zbog odlaska na liječničke preglede, rehabilitaciju ili u toplice – navodi trener Luka Čupić, koji profesionalno radi kao nastavnik tjelesnog odgoja u jednoj zadarskoj srednjoj školi. Njegov kolega Josip Knežević, tjelesni odgoj predaje u Osnovnoj školi “Pirovac”, a obojica volonterski treniraju osobe s invaliditetom.
Rado su se, kaže nam Josip, odazvali na inicijativu udruge “Aurora” o pokretanju karate kluba ovakvog tipa. I nije im žao. Naprotiv, veseli ih rad s osobama s invaliditetom, jer im svojim znanjem i strpljenjem pomažu, ali – kaže – i sami od njih puno uče.
Pitanje financiranja
– Karate je način života, odašilje poruke plemenitosti, časti, poštovanja, sadrži u sebi pozitivnu borbenost i fokus k nekom cilju – govori nam trener Josip, dodavši da im sat i pol vremena prođe a da “ne trepnu” i pri tomu jedni druge oplemenjuju. S Josipom se složio i njegov brat Ivan, profesor geografije u šibenskoj gimnaziji Antuna Vrančića, predsjednik KK “Krka” Šibenik za osobe s invaliditetom. Da je u pitanju profesionalni sport u kojem se “vrte” ogromne pare, rekli bismo da se radi o nepotizmu.
U ovom slučaju to nikako ne stoji, jer obojica su volonteri, ljudi plemenita srca koji samo žele pomoći drugim kojima je pomoć potrebna. Ovdje je samo riječ o empatiji, jednoj od najljepših ljudskih osobina. Zbog te empatije, bez dvoumljenja se prihvatio mjesta predsjednika. Kao profesor, upoznao je brojne slučajeve djece ili njihovih roditelja i rodbine koji imaju različite pa i zdravstvene probleme.
– Tu vam se pojavi empatija, kad su se mojem bratu obratili iz udruge “Aurora”, i sam sam bio spreman pomoći. Naravno, ne kao trener, već da im pomognem da karate klub “stane na noge”, u organizacijskom i financijskom smislu. Već smo imali donatora, uskaču roditelji i nekako se “krpamo”. Sad smo se prijavili na natječaje Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije za sufinanciranje sportskih udruga, a prijavit ćemo se i na natječaj Javne ustanove Nacionalni park “Krka”. Vjerujemo da će imati razumijevanja te da ćemo kao mlada, nova udruga u zajednici tako osigurati osnovna financijska sredstva, kako bismo rasteretili roditelje i ovoj djeci mogli priuštiti odlaske na natjecanje, kupnju opreme i slično. Najbitnije od svega je da imaju novu obvezu i da im možemo pružiti novi smisao u životu, razvijati natjecateljski duh i veselje – istaknuo nam je Ivan i ujedno zahvalio Tehničkoj školi, koja im je ustupila besplatno dvoranu za održavanje treninga.
Odvažne majke
Djeca i mladi, članovi udruge “Aurora”, koja je osnovana početkom veljače 2013. godine, osim što redovito pohađaju dječji vrtić, osnovnu i srednju školu, studiraju, odlaze na fizikalne terapije, zadnjih nekoliko mjeseci treniraju i karate, imaju termine za plivanje u bazenu u Crnici, odlaze na terapiju jahanja u KK “Kolan” u Dubravi kod Šibenika, jednom tjedno imaju vježbe u Crnici u Društvu sportske rekreacije “Forca 08”, bave se i drugim aktivnostima.
Prisutni su na gotovo svim društvenim događanjima, imaju svoj prostor u Ulici kralja Zvonimira 126 u Šibeniku, prepoznati su u zajednici koja je sve otvorenija prema njima, kao i ostalim osobama s različitim teškoćama. Do osnivanja udruge, na čijem je čelu Nikina majka, Marijana Rajić, došlo je spontano. Iz potrebe.
– Nas petero roditelja sjedili smo u čekaonici fizikalne terapije u šibenskoj bolnici i čekali da djeci završi terapija. Znate kako to ide... Razgovarali smo o djeci, dijagnozama, iskustvima, poteškoćama i shvatili da imamo puno toga jedni drugima reći i odlučili smo osnovati udrugu. Shvatili smo da ako se ne udružimo i ne pomognemo sami sebi, neće nam pomoći ni drugi koji ne znaju što to znači imati dijete s invaliditetom. Danas imamo 32 aktivna člana udruge, roditelja i djece, prepoznati smo u lokalnoj zajednici, surađujemo s drugim udrugama na raznim projektima i aktivnostima. Evo, i ovaj karate klub dio je naše upornosti i želje da pomognemo svojoj djeci – kaže Rajić.
Zajedno su jači
Godine rada donijele su rezultate i udruga ne misli na tome stati. Imaju još puno ideja i planiranih aktivnosti. I jedva čekaju da završe radovi u Ulici kralja Zvonimira, kako bi se opet mogli sastajati u svojem prostoru i krenuti s novim radionicama, edukacijama i druženjem. Jer, zajedno su jači.
– Život te nauči da kao jedinka ne možeš puno toga učiniti, dok udruga daje velike mogućnosti i priliku toj djeci s tjelesnim invaliditetom, ali ne i intelektualnim teškoćama, da dođu do izražaja, da se pokrenu nekakve stvari, a mi roditelji moramo biti angažirani i davati im potporu kako bi im bilo što lakše u životu. Našoj djeci potrebna je umjerena fizička aktivnost. Konkretno, i karate, košarka i plivanje, čime se bavi moj sin, pomažu da ima manje problema zbog svoje osnovne bolesti. Sve skupa i njemu i drugoj djeci to pomaže da sutra budu korisniji članovi društva i zajednice u kojoj žive. Sport nije samo treniranje i osvajanje medalja, već je to borba usmjerena protiv bolesti. Antoniju puno pomaže treniranje košarke, a to smo uspjeli zahvaljujući suradnji sa šibenskim KK “Galeb”, koji je dobio europski novac za provođenje projekta. To je omogućilo dva puta tjedno tijekom nastave tjelesnog odgoja da netko iz kluba individualno trenira s njim u Osnovnoj školi “Meterize”, što mu puno pomaže i jako je dobar u košarci u kolicima. Dakle, zahvaljujući našoj udruzi “Aurora”, tome što smo složni i svi imamo isti cilj, naša djeca su aktivna na raznim poljima. Kad se radi o sportu, mogu reći da su od prošle jeseni aktivniji od mnogih koji nisu u invalidskim kolicima ili s tjelesnim oštećenjima – zaključila je Antonijeva majka Lucija Crljen Šaršanski.