Te godine u Splitu je pao onaj povijesni snijeg i, dok smo se još smijali tadašnjim provalama gradonačelnika Keruma i seke mu Nevenke, stigla je uznemiravajuća vijest - Mosor je neizlječivo bolestan. Zvučalo je potresno i nevjerojatno, koliko i skijanje na Bačvicama.
Tvrdokorni led na ulicama potom se polako topio, a s njim i svaka nada da će i onaj loš glas o dragom kolegi nestati. Dani su potom bivali sve sunčaniji, a vijesti o Mosoru sve tmurnije. Dalje znate. Ali još uvijek, iako je prošlo punih osam godina, to da je Mosor umro zvuči nevjerojatno, zar ne?
Pari nam se brzo je prošlo sve ovo vrime bez našeg dobrog duha, bez čovika, druga i kolege koji je umisto "dobar dan" ispaljivao viceve ko iz rukava. Duhovit do bola. Jer, od smija bi te s njim zabolija drob, na prvu. I doslovno.
- Kolegice, ti, ja i Monica Bellucci, mi smo trio iz snova, toliko toga zajedničkog imamo, kaže mi mjesec prije odlaska.
- Ih, da zajedničko! Ma šta to, naivno ću.
- Pa inicijale!
I Silvana Uzinić je "padala" na svaku, naivna ko Konzumovi dobavljači.
- Kaže mi "znaš ko je u bolnici?", a ja onako zabrinuto velim "ko?" Nevjerojatno, uvik bi zagucala. A on veli "bolesnici" i udri u smij, onako krakat, ogroman, a smij pravi djetinji, sjetno se prisjeća.
Nataša Bakotić se sve kroz smijeh sjeti jedne davne batude, kada su se u Holcera, na Pjacu, okupili Mosorovi prijatelji, jedan od njih je taman učinija spizu, pa su mu, farabuti, iz kese izvukli jaja i dok je čovik pija kavu - skuvali sva jaja "utvrdo" i vratili ih u kutiju. Biće mu se žena posli afanala...
- Nas dva, obojica visoki metar i 102, tako je Matku Biljku govorio Mosor.
Više smo suza s njim od smija isplakali, veli nam i grafički urednik Ante. Jednom je Mosora upoznao sa svojom majkom, a ovaj se, rukujući s gospođom, naklonio i kazao:
- Kakvi van je sin, vi ste skroz normalni!
Nikad kriva rič, a uvik grubi dalmatinski humor za dušu, taman koliko nan zadnjih osam godina te radosti fali. Fali za popizdit.