Andriju Španju svi u Šibeniku znaju kao ravnatelja javne ustanove Sportski objekti, bivšeg vaterpolista, sportaša od glave do pete, koji bi, ako je suditi po figuri – skladno raspoređenih 95 kilograma na 190 centimetara visine – i danas mogao skinuti se u mudantine i navući vaterpolsku kapicu, pa izdominirati u bazenu.
No, tek malobrojni znaju da su za tu figuru i dobru kondiciju manje zaslužni plivanje i bazen, a više, odnosno najviše psi i lov. Andrija je, naime, strastveni kinolog, ljubitelj pasa, što ga je – mic po mic – ima jedno desetak godina odvuklo i u lovačke vode. Pa, otad, otkad je tamo negdje 2011. položio za lovca, može propustiti štošta, ali svetu nedilju nikako – lov je tada na prvom mjestu. Orilo – gorilo, grmilo - sivalo, kada je lovna sezona zna se – u nedilju se ide u lov.
- Zna san ja doći iz pira, u pet ujutro i samo se prisvuć iz odijela u lovačku robu. Uzest pase i u brdo. Pa, ja se i sada, radnin danom dižen svako jutro u 5 i 20. Tu su četiri lovačka pasa, triba to izvest vanka, prošetat, dat im ist, počistit za njima - govori Andrija kojem bi se na hipsterskoj bradi i obrijanoj glavi prije reklo da je ljubitelj kakvih drugih hobija. Recimo da je kao dogradonačelnik Dane Mileta nekakav DJ ili ljubitelj rave partyja... A ne, malih munsterlandera!
Mali, ali žestoki
- Znam ja, sad će moji Šibenčani reći, a šta ti je to? To je jedna pasmina malih ili srednje velikih njemačkih lovačkih pasa, relativno rijetka kod nas, ima ih digdi koji, a ja ih konkretno imam tri komada. I svi su u srodstvu! Najprije sam nabavio ćaću, pa sam ostavio njegovu kćer, a onda sam od te kujice ostavio i štene, i sad ih imam tri. Minsterlander je čudo od p(a)sa. U kući su mirni, pare otirači, maze se i igraju s mojom dicom ka da su od pliša, a kad ih izvedeš u lovište raspamete se i pretvore u aždaje. Sve love! Svu sitnu divljač – fazane, jarebice, prepelice, patke, zeca, a kako imaju fin nos, koriste se i za krvni trag, pa čak i za lov na divlje svinje. All rounder! Omiljeni pas njemačkih šumara, poznat iz serije 'Lugarnica'. Dosta ljudi ih zna zamijenit za bretonce, jer laicima dosta sliče. Isto kao što i četvrti Španjin pais dosta sliči njemačkom kratkodlakom ptičaru, ali nije Nijemac, nego je – Francuz. Francuski ptičar, nešto lakšeg, planinskog, pirinejskog tipa, isto tako rijetka, skoro egzotična pasmina, prva kujica takve vrste u županiji Šibensko-kninskoj.
- Mislim da je Vito Mrđen imao prvog, muškog. Sliči na Nijemca s glavom pointera! Ovog sam Francuza nabavio najviše zato što su mi Munsterlanderi neotporni na vrućinu, to im je jedina mana. Pa ćemo vidjeti kakav će se ovaj pokazati, trebao bi bolje podnositi vrućinu. I dobro raditi na ovom našem kamenom terenu, na kršu, loveći jarebicu kamenjarku i šljuku. A opet su manjih gabarita nego Nijemci, lakše ih je prevoziti autom i držati u kući, zauzimaju manje mjesta - priča Španja kojem su radni psi i kućni ljubimci. Kojeg slušaju bez pogovora.
Nezaboravni Fidelio
O njegovom belgijskom ovčaru Fideliu, još se pričaju priče na Brodarici i obližnjem Krapnju, odakle su Španjini. Njega je Andrija nabavio kada se vratio iz Francuske, gdje je igrao nekoliko sezona, 2008. godine. Ti žuti belgijski ovčari, Malinois, slove za prilično žestoke pse, koji u pogrešnim rukama mogu biti i opasni. A ja sam od ovog svog napravio – mačku. Mogao ga je dragati i maziti, češkati tko god je htio. No, isto tako, bio je spreman na zapovijed napraviti što god sam tražio od njega, pa čak i napasti, ugristi potencijalnog napadača. Ali, bi se isto tako, na zapovijed odmah zaustavio, i ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Pročitao sam svu dostupnu literaturu o dresuri, na YouTube, sve što se dalo naći i rezultat je bio čudesan. Taj je pas bio kao čovik! Mene tamo i znaju kao gazdu od Fidela! Ma kakav Castro, to je od riječi Fidelitas, vjernost, povjerenje. I takav je stvarno i bio, sve dok nije uginuo 7. travnja 2020. godine, od osteosarkoma, s 12 godina.
Lov na kamenjarku
- Je l' možete vi zamisliti što je on sve mogao. Kuća u kojoj sam stajao s roditeljima na Brodarici je doslovna na plaži. I sad mene prijatelj zove na piće, a novčanik nije uz mene. I ja velim materi da otvori vrata, a Fidelu velim 'Donesi novčanik!'. I on trk u sobu, po novčanik, i donese ga meni u kafić, u zubima. Fidel me je zapravo i napravio lovcem i okrenuo lovačkim pasminama. Jer bi on, dok sam ga šetao gore po Mučićima, kroz žbunje i smriku, znao istjerati i potjerati zeca i(li) fazana. Pa mi je onda palo na pamet – pa vidiš, mogao bih ja malo i u lov, spojiti jednu ljubav s drugom, pse s lovom, šetnjom, prirodom, sportom. Danas mi je lov na jarebicu kamenjarku najveći gušt i strast, to mi je vrh, forte, to ne propuštam – otkrio nam je jedan od poznatijih Šibenčana i gradskih ljudi nepoznati dio svoje osobnosti, koji je donedavno imao i mađarsku vižlu, ali i ona je, poput Fidelia, otišla u vječna lovišta. To je kod druženja s njima najbolnije – relativno kratko žive, a uzmu ti srce za cijeli život...