Mladi, ali vrlo uspješni, šibenski ugostitelj mjesec je dana volontirao u sirotištu svetog Ante, koje vodi hrvatska Udruga 'Kolajna ljubavi': Šibenčanin ostavio srce usred Tanzanije

Svi koji bolje poznaju Lorenza Ujevića, 27-godišnjeg šibenskog ugostitelja, nisu nimalo iznenađeni fotografijom na kojoj je Renco, kako ga zovu, okružen afričkom djecom iz tanzanijskog Sirotišta svetog Ante hrvatske Udruge "Kolajna ljubavi", gdje je na ispomoći proveo mjesec dana. Još dva tjedna poslije volontiranja obilazio je tu siromašnu, nerazvijenu zemlju Istočne Afrike, uspeo se na Kilimanjaro (5895 m), najvišu planinu Crnog kontinenta i kući u Šibenik doputovao uoči Božića.

Davati potrebitima dio sebe, svoga vremena, pažnje i ljubavi ovome je mladiću postalo životno načelo i nit vodilja otkako je na prvoj godini studija počeo darivati krv, dosad u 17 navrata.

Prije dvije godine sudjelovao je u programu "Mali veliki brat" Udruge "Ardura", kada je, tijekom godinu dana, družeći se poput starijeg brata s jednim šibenskim dječakom, pomogao momčiću da prebrodi teške dane u svojoj obitelji. Roditelji su bili pred razvodom, on se povukao u vlastitu ljušturu, popustio u učenju, no uz Lorenza je iz svega toga isplivao i očvrsnuo.

- To me je ispunilo zadovoljstvom jer sam uspio pomoći nekome u životnim jadima. No, iskustvo iz Afrike, ovo vrijeme provedeno u Tanzaniji, osjećam da me izmijenilo, toliko su teške sudbine te djece snažno utjecale na mene i učvrstile me u odluci da i dalje nastavim pomagati u dobroj volji koliko mogu - govori Lorenzo Ujević.

Neizrecivo siromaštvo

Još uvijek je, priznaje, zbunjen i zamišljen zbog kontrasta neizrecivog siromaštva i zaostalosti na jugu Tanzanije oko grada Songee u odnosu na životne uvjete kod kuće, naročito u blagdanskim danima, kada sve bliješti, a na trpezi ima svega u izobilju.

- To je pravi šok za mene, premda sam bio pripremljen i dobro informiran da idem u jako siromašan kraj, gdje se gotovo ništa nije promijenilo od kolonijalnih vremena, a Tanzanija se osamostalila još 60-ih - iznosi "mzungu" Lorenzo.

Ta riječ na svahiliju prva je koju je naučio i označava bijelca; bez ikakvih pogrdnih konotacija, tako su ga nazvala djeca u sirotištu čim su ga ugledala i, kako govori, tamo ni u jednom trenutku nije doživio ama baš ništa neugodno, naprotiv.

- Otišao sam k njima da im budem od pomoći, jer je sirotište jedino čvrsto, solidno uporište koje ta djeca u životu imaju, a jednako toliko pomogli su oni meni, možda još i više. Svojom radošću u svakom trenutku, iskrenošću i otvorenošću stalno skreću pažnju na prave stvari, na ono što smo mi u Europi dobrim dijelom izgubili. Oni sanjaju o Europi, životna očekivanja su im vrlo, vrlo skromna, a mi zapravo imamo obilje i uporno kukamo, uvijek nam je malo - objašnjava Lorenco lekciju koju je naučio u sirotištu kod Songee, grada veličine Splita, sa samo jednom asfaltiranom ulicom, gdje jedine čvrste zgrade u zapadnjačkom smislu pripadaju - što je reći, sjedištima banaka - a sve ostalo, dokud oko dopire, prašnjavi su, makadamski putevi, a uz njih kolibe od blata, s krovovima od slame i pruća.

Na prostirkama položenim uz cestu se trguje, prodaju se voće, povrće i osušena riba, a u tim nastambama od 20-ak četvornih metara, bez struje i vode, do koje treba prijeći kilometre da se zagrabi iz zagađene rijeke, žive tri naraštaja u obitelji, zajedno s kokošima i kozama. Najžalosnije od svega, podvlači Lorenzo, jest da se djeca, puno njih, već rađaju HIV pozitivna, što je u dobrom dijelu Afrike, pa i u Tanzaniji, velik javnozdravstveni problem.

Zato mu je bilo dosta teško komunicirati sa štićenicima u sirotištu gdje je nešto više od 40 djece, od kojih 30-ak pohađa osnovnu i srednju školu, a ostali idu u vrtić. Pustio bi, govori Lorenzo, da mu sami ispričaju o sebi ako žele, a ne da im on otvara rane zapitkujući ih: uglavnom, svi imaju jako tešku sudbinu. Ili su izgubili roditelje, ili su HIV pozitivni, a sirotište koje je 2010. otvorila Udruga "Kolajna ljubavi" u suradnji s biskupijom Songee zapravo im je jedina slamka spasa, jamstvo da će se uredno obrazovati, s dobrim izgledima da umaknu teškom siromaštvu iz kojeg su potekli. Pravi, teški život juga Tanzanije - sjever je razvijeniji - odvija se izvan ograde sirotišta svetog Ante - napominje Lorenzo Ujević.

San o struji

- Tek odnedavno tanzanijska vlada propisala je obvezno osnovnoškolsko obrazovanje i nastoji uvesti struju u što više domova, ali to je težak i mukotrpan proces. Teško je to i povjerovati, sve donedavno školovali su se jedino oni koji su mogli platiti, tako i osnovno obrazovanje - opisuje Lorenzo zapadnjacima teško shvatljive životne prilike u toj zemlji. Onaj tko želi pomagati i humanitarno djelovati u početku se može obeshrabriti, jer gdje god da se okreneš, ima potrebitih, no važno je prihvatiti da se tamo, nažalost, tako živi i da ne možeš svima pomoći - veli Ujević, dodajući da su u Sirotištu svetog Ante djeca u dobrom sustavu, koji se održava radom volontera i donacijama lokalne crkve te dobročinitelja iz Hrvatske.

Tu su stalno dvije časne sestre, kuharica i nadglednica, a Lorenzovi svakodnevni zadaci bili su fizički poslovi, jednostavniji zidarski zahvati i, dakako, igra i druženje s djecom. Štićenici stječu radne navike i životnu disciplinu, osobine koje će im i te kako trebati poslije, kada s navršenih 18 napuste to mjesto i otisnu se u samostalni život.

- Znajući da sam osjetljiva duša, moji roditelji su sumnjali da ću izdržati, ali jesam. Osjetio sam potrebu da prvi put nekamo ne otputujem isključivo kao turist, nego da pomognem onima kojima je pomoć uistinu potrebna i postigao sam ono za što sam došao - govori mladić, koji je dosad posjetio 30 zemalja. Kada završi sezona u obiteljskom restoranu u kojem radi od svoje 19. godine, stavi naprtnjaču na leđa i put pod noge po svijetu.

Lorenzo ne smatra da je volontirajući u Sirotištu svetog Ante napravio nešto posebno i o svemu tome ne bi govorio za medije da mu nije stalo do popularizacije volonterstva i projekta Udruge "Kolajna ljubavi“ koju vodi Ivana Parlov. Osim sirotišta, kumstvima dobročinitelja iz Hrvatske pokriveno je 1500 druge tanzanijske djece kojima se puno može pomoći izdvajajući i za hrvatske prilike nevelik novac za školarinu.

Tako je Ujević, i prije negoli se odlučio raditi u sirotištu, postao kum 18-godišnjem Mauru Mteweleu, kojega je i upoznao u Songei. Skrb o tome mladiću bez roditelja preuzeo je njegov župnik koji je nedavno umro, a časna sestra u župi nije mogla nastaviti plaćanje njegove školarine u srednjoj školi, za što je dovoljno Lorenzovih tisuću kuna godišnje.

Najbolji među nama

- Do posljednjeg trenutka moga boravka u Tanzaniji bilo je neizvjesno hoću li upoznati svoje kumče. Telefonske i mobitelske veze jako su loše, tako da sam do Maura došao uz pomoć časnih sestara iz sirotišta. U Dar Es Salaamu, velikom gradu na razvijenijem sjeveru zemlje, on želi studirati na pravnom fakultetu i u tome ću mu pomoći - odlučan je Lorenzo.

Ne zna hoće li se vratiti u Tanzaniju, no ovaj sportaš - nekadašnji vaterpolist, a danas uspješni natjecatelj iz Triatlon kluba "Šibenik" siguran je da će nastaviti pomagati. I dat će sve od sebe, otkriva, da danas-sutra zasluži članstvo u časnom društvu pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja. Takvi su najbolji među nama, zbog njih je svijet bolje mjesto!