Lina je stara 4 mjeseca, danima je umirala u najvećim mukama, a nitko, baš nitko, nije zastao da joj pomogne; suze su mi došle kad smo je našli

Nitko ne zna koliko je dana, sati, minuta... ležala u tom starom vlažnom kliškom tunelu. Vjerojatno je tu došla kako bi pobjegla od groznih vrućina, možda osjetivši miris vode koja uvijek kapa s neke od dotrajalih stropnih pukotina. Znate onaj tunel na staroj cesti, na potezu Dugopolje - Klis u pravcu Splita? Kojim još uvijek ljudi prolaze kada žele izbjeći dosadnu brzu cestu, ili svratiti na frišku janjetinu. E, tu se ščućurila u klupko, pričaju nam oni koji se našli, kao odbačena vrećica mokre soli. Netko će reći, došla je tu umrijeti. Ali ni pas ne umire baš tako naočigled svih. I on nađe neko mirno, tiho mjesto, sa strane, piše Slobodna Dalmacija.

Vjerojatnije je kako više nije mogla dalje. Pa je samo pala na onaj mali uski pločnik na potezu od sjevernog ulaza. Sigurno ima onih onih će reći - 'asti koja patetika u opisu', ali činjenica je da kada su je našli, pa takli, prvo uopće nije reagirala. I onda opet nije reagirala. A onda koji sekund poslije, samo je lagano digla glavu. U autu je ležala, malo je zamahnila repom, možda je jadnica u tom bunilu ipak shvatila da je spašena. I onda je opet klonula...

- Suze su mi došle kada smo je našli. A tražili smo se sigurno sat i pol. Azra je odmah donijela veliki šugaman iz auta, bila je laka ko perce, na prvi pogled mrtva. Stvarno su mi suze potekle jer je bila puna rana, krasta, gnoj joj je curio iz otvora, puna beštija koje su plazile, gmizale po njoj. Promislila sam zaludu sve, nismo stigli na vrijeme. A onda je malo makla repom. Ma kako čovik ne bi proplaka. Sjela sam u auto, Azra je otraga stavila na kolina, uzela je u naručje, i samo smo krenuli – opisuje nam Splićanka Karla Morožin početak akcije spašavanja kujice, mješanke stare tri, možda četiri mjeseca, koja je toliko bila prekrivena krpeljima i ostalim gmizavcima da joj se koža nije nazirala.

A sada početak. Tim tunelom je nekih četiri sati prije turističkim autobusom prošla jedna gospođa, koja je u miješanju dana i noći ugledala to jadno umiruće klupko. Stavila je poruku, apel na Facebook. Nitko se satima javljao nije. Karla, ing. morskog ribarstva, taksistica po trenutačnom zanimanju, nije zbog posla mogla odmah reagirati. Kada je shvatila kako nitko, ali baš nitko ni do ponoći na mučni post ne reagira, dočim je odradila noćnu šihtu pokupila je prijateljicu Azru. I krenula u potragu. Pedesetak minuta su lutale okolo, vikale, zvale, u mraku tražile.

I u jednom trenu, krajičkom oka, kada je već mislile da je priča gotova, ugledala ju je. A onda se dogodio onaj famozni lanac dobrote. Javio se Splićanin Filip Delić, odmah im ponudio čuvanje i dom pa su Karla, Azra i pasica krenule u pravcu Privora. Visoko gore iznad Splita položili su je na kamenu ploču u dvoru, i do ujutro pokušali iščupati s nje gamad, na stotine krpelja, buba, mrava, crviju koju su je živu jeli.

- To je bilo gnjusno. Ti su krpelji samo iskaskali s nje, još u autu su letali na sve strane. Morali smo je ošišati, i onda u nekoliko tura skidati trulež koju su za sobom ostavili. Doslovce su je jeli, bila je puna rana, ugriza, krvi, na sreću s niti jednom slomljenom kosti. Samo s kontuzijom na leđima koja je mogla nastati od udarca vozilom, ili ugrizom neke životinje. Trbuh joj se napuhao od zemlje, kamenja, lišća, otpada kojeg je gutala kako bi preživjela. U prijevodu, začepila su joj se crijeva. Nismo znali odakle bi prije krenuli – vele cure.

Pričaju nam to u autu dok grabimo u pravcu Privora, prema jednoj od starih kamenih kuća ispred koje nas je dočekao vrtlog sreće dva psa. Jedna je Maćana. Ima oko četiri mjeseca, ćer je kujice udomljene na Hvaru koja živi kod susjeda. Maćana će, kada malo još sazrije, ako Bog da, kaže Filip, možda postati pas Gorske službe spašavanja. Druga je ova naša mala hrabra. Ime joj je Lina. Lina od lina, lijena. Kada je došla nije mogla ni glavu dignuti, pa je Filip u dalmatinskom crnohumornom stilu Linom nazvao po lijenosti.

Ma da je vidite, jest ošišana, jest da joj se vide još rebra, jest da su joj nametnici ostavili trag na nekim dijelovima tijela, ali proći će. To je ništa bitno. Ali je savršeno uporna, jaka, i u ovih nekoliko dana već ustrajna u čuvanju i Filipa i dvora.

- Jučer je počela puštati glas. Laje. I neće dalje od ulaznih vrata kuće. Moš joj stavit meso, poslasticu, kolačić. Ma kakvi. Doće do vrata i nema šanse van. Ona zna šta je vani doživjela, i od toga bježi. Uvik je meni oko nogu. I evo nas tu di jesmo, zahvaljujući svima onima koji su nam pomogli. Oću reć, Karli, Azri, ženi koja je na nju upozorila, onima koji su se javili za pomoć, a onda i svim ljudima što su nam odmah, čim smo objavili na Faceu Linino stanje, počeli donirati novac. Tu je i Vando Raunig, veterinar kakvog nema nigdje, koji je s prvim Lininim jutrom novog života krenuo u akciju spašavanja. Rekao je da su prvih 48 sati ključni, da je bila praktično na umoru. Krpelji su joj toliko isisali krv da joj je sluznica u ustima bila skroz bijela. Bila je dehidrirana totalno. Ali infuzije, vitamini, hrana, njega, pregledi, sve što smo joj novcima dobrih ljudi omogućili, vratili su je u život – veli Filip.

Lina je prekrasan pas starosti tu negdje oko četiri mjeseca, razigrana, još malo mršava, vjerojatno iz skupine tornjaka. Kako joj se vraća snaga, stvara joj se i osjećaj pripadnosti, prema Filipu, kući, Maćanoj. Maćana je već počela socijalizirati, padaju i prve igre, čak i one dominacije, pokazivanja snage. Bit će predivan pas, kaže Filip, koji kući, u Splitu, ima udomljenog desetogodišnjeg ljubimca. Znate što nam veli, posal mu je takav da mora s vremena na vrijeme ići na teren, pa nije siguran jeli on baš taj koji bi se mogao u potpunosti posvetiti Linoj. Sve su opcije otvorene, jer vidimo mi, ona ga je odabrala. A ni njemu nije baš svejedno. Zapravo nikada ti nije svejedno kada vidiš koliko ti, kako, s kojom snagom udomljeni pas vraća ljubav.
- A ovo je pas kojem ljubav treba. I da se razumimo, ma nema šanse da bi mi ona otišla nekome vlasniku, a da ja prije toga nisam provjeria sve. I ko je ta osoba, i kakva je ta osoba i di bi Lina živila, i kako bi živila. I nema šanse da ja ne bi dolazija i ovako i onako vidit jeli joj dobro. I onako najavljen, i nenajavljen. Nema šanse da bi je zaboravija. Razumiš. Ako Lina mora otić u nečije ruke, onda će ić samo u dobre, najbolje. Vidit ćemo sve. Kod mene će bit sve dok se ne oporavi, dok je ne pripremim i sve dotle dok joj ne nađem čovika koji će je puno volit – veli Filip.

Opet ćemo biti patetični ako kažemo da se nešto u ljudima mijenja, i kako s puno većom brigom primjećuju stvari oko sebe. Eto taj prvi post na fejsu koji je izašao na vidjelo, te žene iz busa, donio je novu situaciju, povezao je i ljude koji se prije nisu znali. Sada su postali prijatelji.

Priča nam Karla kako je i ona sama udomila jednog prelijepog psa. I da su i ona i Azra preko udomljavanja naletjele na puno dragih, predivnih ljudi. Spominju nam ih, Anamarija Melvan, pa Antonela Šteta, pa se uključuje i Filip s ljudima iz kninskih Njuškica, Udruge Berta, pa Mirnom Topić, Josipom Prnjak… Ali u svakom žitu ima i kukolja…

- Sve mogu shvatit, ali to da ima ljudi koji prolaze i ne stanu. Gledali su to jadno štene svi ti koji su tuda išli i samo su okrenuli glavu. Gledali su i nas kada smo je stavljali u šugaman, vidjeli smo, malo bi se zaustavili, gledali, i samo otišli dalje, bez pitanja. Da, da, nisu to jedini slučajevi, evo ja znam, neću imenovati, a najradije bih rekao ime i prezime, da na Trsteniku živi čovjek kojem pas svaki tjedan pobjegne zbog mučenja kojeg doživljava. Znaju ljudi svi od tamo, polijeva ga vrelom vodom, pa hladnom.

To je strašno. I nitko ne reagira. I dokle više. Dobra je stvar što se svijest mijenja, ljudi primjećuju, zovu. Pomažu. Za Linu je ekipa donirala sredstva koja su pomogla za nabavku lijekova, hranu, snimanje. I još nam je ostalo dovoljno novaca za podmirenje daljnjih medicinskih troškova. Tu je i dr. Vando čarobnjak i njegova ekipa koji skaču, pomažu, spašavaju, i to znaju svi koji pomažu ovim malim nesretnim bićima. To je ona lijepa strana ove priče – veli Filip.

Da pas pričati zna, tko zna što bi rekao. Ali imaju oni svoj sistem. Lina, recimo, ne voli od Filipa biti udaljena dalje od pola metra. Gdje ide on, ide i ona. I sada se mi pitamo, a tko koga tu čuva?

Ali znamo tko koga tu voli.