Mogao sam odbiti ići u puno zaraženije države, nego što je to u ovom trenutku moja Hrvatska, mogao sam otići na godišnji odmor, koristiti bolovanje, dati otkaz, kako bih sačuvao svoje zdravlje. Ali nisam! Pristao sam i dalje raditi ono što volim, i svjesno riskirati, ne zato što sam u financijskim problemima ili zato što moram. Jednostavno sam svjestan koliko ovisimo o uvozu, i želim svojim radom, zajedno s drugim kolegama, maksimalno pridonijeti da opskrba u Hrvatskoj koliko toliko funkcionira normalno. Uglavnom, trudit ću se zaštititi, ali odbijati ture ne želim. Jer ne putujem zbog sebe, putujem zbog nas - zapisao je 15. ožujka, krenuvši iz Varaždina u Švicarsku, 30-godišnji zagrebački vozač kamiona Antun Čolig na svom Facebook profilu Putovanje 'ludom' radovanje.
Četiri dana kasnije, prilikom povratka u Hrvatsku, na granici je dobio potvrdu o izrečenoj mjeri karantene zbog koje već tjedne provodi u kabini svojega kamiona, što vozeći rute po Europi što odmarajući se u njoj vikendima na parkingu varaždinske tvrtke u kojoj je zaposlen.
Simpatični Antun redovno svoje pratitelje na Facebooku izvještava o životu vozača kamiona u doba koronavirusa – opisuje kako provodi dane na putu, kako izgleda život u kabini veličine tri četvorna metra, informira kakvo je stanje na cestama... Kako je po prirodi avanturist i strastveni cikloturist ("Putovanje nije samo uživanje, nije uvijek udobno. Ponekad boli, ali to je ok!") neizostavan rekvizit u prikolici njegova kamiona je bicikl zahvaljujući kojemu, nakon stotina prijeđenih kilometara kamionom, svakodnevno uživa u slobodi kretanja van hrvatskog teritorija.
Jer pravila za vozače kamiona, koja vrijede u Hrvatskoj, nisu ista u ostalim zemljama srednje i zapadne Europe čijim cestama Antun redovno vozi. Pa kad prevali 500-njak km dnevno šleperom često odvali još nekoliko desetaka pedalirajući.
- Danas mi je 34. dan samoizolacije, zbog koje su mi u Hrvatskoj oduzeta sva prava, osim prava na rad! A ovo su moja tri kvadrata. Ne žalim se, samo kažem – uz osmijeh je jučer napisao Antun ilustrirajući objavu na Fejsu vlastitom fotografijom u kabini, koja je već tjednima njegov jedini dom.
Istinabog, kratko je dvaput u proteklom razdoblju boravio na obiteljskoj adresi u Sesvetama, priznaje nam u telefonskom razgovoru, dok kamionom 'tuče' novu kilometražu negdje u Njemačkoj. Bit će da često zapjevuši onu Plavog orkestra "Šta će nama šoferima kuća", kad svoju ionako ne vidi.
- Otkako je proglašena pandemija, kod kuće u Sesvetama bio sam samo dva vikenda, na Uskrs i još jednu nedjelju, izoliran u vastitoj sobi, bez ikakva kontakta tijekom dana i noći s članovima obitelji i drugim ljudima. Morao sam se malo odmoriti u krevetu i oprati veš. Zapravo sam cijelo ovo vrijeme u kamionu... Ne napuštam kabinu, u samoizolaciji sam samo u Hrvatskoj zato što ostale države EU nemaju takve mjere. Kad prijeđem hrvatsku granicu mogu se voziti na biciklu, otići u trgovinu... U inozemstvu obavljam sve što ne smijem kod nas. Nisam 'obilježen' kao u Hrvatskoj. Namirnice nabavljam u Njemačkoj, gdje ima puno više zaraženih i puno je veća šansa da ću zaraditi koronu tamo nego ovdje. Kuham u kabini kamiona... Kod nas u firmi mogu obaviti higijenu, a vani po benzinskim postajama baš i ne jer je dosta tuševa i WC-a zatvoreno. Kao i svi vozači u kamionu imam kanistere s vodom, a tuširam se svakih pet, šest dana kad dođem u tvrtku - priča nam mladi vozač čiji šleper najčešće klizi cestama u Njemačkoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa...
Vozio je i u talijansku Lombardiju dok su svijet obilazile potresne snimke iz tamošnjih bolnica.
- Kad dođem u Hrvatsku provodim vrijeme u kamionu na parkingu tvrke u Varaždinu i onda nakon vikend stanke opet krećem na put. Minimalna vikend pauza je 45 sati. Parkiram u petak popodne i ako ne natovarim taj dan, onda to obavim u ponedjeljak prije puta. I vikend provedem u kamionu, kojega ne smijem napuštati. Omogućena nam je županijska karantena u motelu “Plitvice”, ali nisam nikako išao tamo tako da uopće ne znam kako to izgleda. U motel idu vozači, koji ne žele biti u kamionu ili kod kuće nemaju uvjete za samoizolaciju – objašnjava Antun.
U motel “Plitvice” ne želi, jer ne bi bio sam ("bio bih s drugim vozačima koji su možda zaraženi"), pa bi, smatra, možda bio izloženiji zarazi nego u svojoj kabini. A ne želi ni kući kako ne bi izlagao riziku članove obitelji.
- Dosta je posao opao, puno vozača je doma, ali ja sam odlučio raditi. Nemam ženu, djecu... Izlažem samo sebe. Većina kolega je jako nervozna zbog svega ovoga, ali ja sam inače karakterno jako miran i strpljiv, pa možda sve to lakše podnosim – kaže Antun ističući kako, koliko je upoznat, kolege iz zapadne i srednje Europe koji prelaze granice nakon završetka ture mogu ići svojim kućama.
- Nijemac kamionom dođe kod nas, prođe Austriju i Sloveniju, dođe u Hrvatsku i vrati se natrag nakon čega može ići kući do sljedeće ture. Nama je omogućen odlazak kućama samo ako radimo vikend pauzu dužu od 24 sata, u suprotnom moramo ostati u kabini kamiona – objašnjava Čolig.
Zbog mjera u Hrvatskoj nije, primjerice, bio u prilici servisirati niti registrirati motor kojemu je istekla registracija, a nije mogao ni do svojih kad je Zagreb pogodio potres. A bilo bi, veli, lijepo da je mogao obići roditelje i brata. Ipak, njegov mu karakter ne dopušta da ga uhvati malodušnost. Drži ga dobra volja, pa i na Fejsu 'baca baze' poput one "Što je drugima samo san, to je Antiši svaki dan" prilažući fotografiju ceste pred sobom – danas mnogima samo pusti sanak.
A ima i prigodnu za one kojima se u doba korone ne mili provoditi vrijeme u kuhinji...
- Osvrnuo bih se na one kojima se ne da doma kuhati i prati suđe. Možda vas utješi činjenica da ima i nas koji kuhamo na rezervoaru kamiona, na zapišanom i smrdljivom parkingu, s ograničenom količinom plina i hladne vode. Ne žalim se, samo kažem – namiguje Antun.