Trebao je to biti hobi, razbibriga, opuštanje u slobodno vrijeme, povratak korijenima i priprema za mirovinu, ali kada ste Dane Slamić, onda se i poezija brzo pretvori u prozu i – dobar posao. Dida je, naime, imao svoj san – da ima teke vinograda, u Ljubostinju, odakle potječe i loza Slamića i odakle se razgranala u svijet, da ima bocun vina metnit na stol kad mu ko dođe u kuću, putnik ili namjernik, pa da mu kaže – "Čuj, ovo je moje, iz mog vinograda i moje konobe, kušaj pa ćeš mi reć kakvo je!".
I ta je želja, ukorijenjena u svakom tko je rastao u Dalmatinskoj zagori, u crljenici između kamena i drače, od tog stola u staroj kužini i bocuna, od snova k boljem i lakšem životu, koji su ga vodili preko pola Europe, Njemačke i Tisnog, u kratko vrijeme postao baš pravi Didin san, s etiketom, pjenušac s plutenim čepom i žicom, stvoren pravom šampanjskom metodom, vrenja u boci. To je mješavina, kupaža – vinari bi rekli cuvee – trbljana, debita, pošipa i maraštine – koja odleži minimalno dvije godine i ugodno, fino, perla u visokoj šampanjskoj čaši "s nožicom", koja se kao "kućni pjenušac" služi u hotelu "Borovnik" u Tisnom, koji danas uspješno vodi Danin sin Davor.
Svi u poljoprivredi
Pjenušac je to o kojem se vrlo pohvalnim, biranim riječima izražavaju i vinski znalci, pera od autoriteta, a pored njega u Slamić vina spada još i bijelo vino od istih, već nabrojanih sorti, zvano Ćaćin san, Rose ili što bi mi rekli – opol, te Syrah i Babić. Vina su se najprije distribuirala u obiteljskom hotelu u Tisnom, a onda je došao kod prijatelja i kolega ugostitelja u Istru, Zagreb, Karlovac, Split, u "Zlatnu ribicu" i "Torcidu", a nakon toga i u trgovinu "Djelo", koju vodi drugi ogranak obitelji Slamić, pa preko "Djela" u "Ultru", i sad na koncu u - "Metro".
- Svi su moji preci živjeli od poljoprivrede, bili su, kako se tada govorilo, kulaci, i otud vjerojatno i u mene ta ljubav prema zemlji. Ja imam sada u Ljubostinjama i u Donjem Polju negdje oko tri tisuće loza, ali najviše grožđa kupujemo u kooperanata. Ja sam, kao što sam već kazao, krenuo u sve to kao u igru, od vinograda koji smo sadili moj pokojni otac Nikola i ja kao dijete, ali danas je to preraslo u proizvodnju od vagon, do vagon i pol vina. Kad nešto radiš, onda to radiš najbolje što znaš i možeš.
Počneš za sebe, pa poslije traže i drugi. I kako ćeš ih odbiti? - govori nam vitalni Dane, koji je po struci kuhar, i koji je, usput igrajući i nogomet, i sanjajući o nogometaškoj karijeri, kao dvadesetogodišnjak otišao u Njemačku, 1972. godine. Išlo se, veli, tih godina čoporativno, vlakom, od Perkovića prema Zagrebu, od Zagreba prema Münchenu, koji je bio zborno mjesto, ranžirni kolodvor. Tu su bile nepregledne kolone mladih ljudi, kao nogometno igralište, i tamo ih se prozivalo i upućivalo na odredišta – Hamburg, Hanover, Frankfurt, Stuttgart, Dortmund, Osnabrück.
U kratkim gaćama
- Na tisuće nas, gastarbajtera. Ja sam išao u kratkim gaćama i majici kratkih rukava! Nakon brzog kraja snova o nogometnoj karijeri, prve dvije godine sam radio u kužini i vrlo brzo shvatio da se želim osamostaliti, da želim nešto više od života, raditi sam za sebe, a ne za drugog. I počeo sam mijenjati poslodavce, počeo učiti od njih, nije me uopće zanimala plaća, bio bi radio i mukti ako sam procijenio da mogu naučiti nešto novo. Recimo, vrhunski peći meso na roštilju! Gazda mi je nakon tri mjeseca htio dignuti plaću, zadovoljan sa mnom, ali ja kažem – Gazda, ja idem, postigao sam svoj cilj!
Znam dovoljno da počnem sam, na Veliku Gospu 1976. otvorio sam restoran "Balkan", u Mendenu, kod Dortmunda, gdje sam uobičajenoj ponudi - ćevapima, miješanom mesu, roštilju, pridružio žablje batake, puževe, janjetinu, koja je privukla ne samo klijentelu iz bivše Juge i Balkana, nego i Nijemce koji su dotad zazirali od nje i mirisa češnjaka. Ali, ja sam to radio na jedan drugi način koji se njima svidio. Posluživale su se, recimo, tople žemlje koje su se pekle isključivo za mene, moj lokal. Na koncu sam tu kuću, u Mendenu, u kojoj sam bio u najmu, držao gostionicu, i kupio. Kroz nju, kuću i restoran, prošlo je mali milijun naših ljudi – nema tko nije bio - govori Slamić, koji se iz Njemačke vratio 1997. godine.
Posao je u Njemačkoj nastavio sin Davor, a on je ugostiteljski posao nastavio u hotelu "Borovnik" u Tisnom, po kojem ga i s kojim ga većina ljudi u nas (pre)poznaje i poistovjećuje. Zato je i zanimljivo čuti kako on danas gleda i vidi i sadašnjost i budućnost svog posla i cijele županije.
- Mi imamo veliku šansu u turizmu, poljoprivredi vezanoj uz turizam, vinarstvo, maslinarstvo. Ni jedna nam zemlja u okruženju nije ravna. Po poziciji, po onome što nam je priroda dala, mi smo top, vrh. Što ćemo mi od svega toga napraviti, to je drugo, to je sve otvoreno, to je na nama. I ne mislim samo ja tako, nego i puno mojih prijatelja, poznanika, poslovnih partnera iz Njemačke, koji investiraju jako puno u nas. U sve moguće djelatnosti! Eto, sad su aktualne ove punionice za električne automobile, i jedan od njih je zainteresiran za njihovo otvaranje i kod nas, poslovni je partner Mate Rimca!
Zanima ga Šibensko-kninska županija, ali ga zanima i ovaj projekt golfa na Prukljanu. I tu bi se rado uključio, sve što je vezano uz nove moderne tehnologije, razvoj turizma. No, istodobno, mi moramo biti i svjesni da moramo paziti na očuvanje okoliša, prirodnih ljepota, jasno razgraničiti gdje se što i koliko može graditi, moramo naći balans oko investicija, ulaganja i održivog razvoja – uvjeren je Slamić, iza kojeg je gotovo 50-godišnje ugostiteljsko iskustvo. I koji zna da se u turizmu ne živi samo od soba, nego i od svega oko nas, od lijepog pogleda i slike koju će netko vidjeti, tisućama kilometara daleko. Od uspomena koje će ponijeti sa sobom s godišnjeg odmora, kako bi došao opet...