U kultnoj knjizi “Put” napisao je pokojni slovenski alpinist Nejc Zaplotnik: “Tko traži cilj, ostat će prazan kada ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi”. Svoj put pronašla je i Tatjana Bračanov iz Šibenika, “mama, baka, sestra, prijateljica, žena”, kako nam se predstavila, koja je krajem ovog srpnja postala prva Hrvatica koja je prošla cijelu 1300 kilometara dugu stazu Via Dinarica koja se proteže duž Dinarida od Slovenije do Albanije, a slijedi prirodni tok najviših vrhova Dinarida i uključuje sve najviše vrhove u sedam zemalja, naravno, uključujući i Hrvatsku.
Iako naizgled krhka, sa svega 55 kilograma tjelesne težine, Tatjana je ovu stazu prešla sama za 68 dana, noseći na leđima ruksak od 20 kilograma težine, a sve s ciljem da nađe svoj put, trenutak za sebe, da pokaže koliku snagu imaju žene.
Na nogama stare gojzerice
- Za ovakve stvari spremate se zapravo čitav život. Sve je logičan slijed. Planinarka sam, članica Hrvatske gorske službe spašavanja Šibenik i vodič instruktor Hrvatskog planinarskog saveza, te instruktorica zen yoge.
No, prije svega sam baka, majka, sestra, prijateljica, žena. Od početka je ovo bila ženska hodnja. Ta misao me vodila. Ženama su na prvom mjestu svi drugi, i obitelj, posao, i razne obveze. Uvijek nekog moramo zadovoljiti, a pritom zaboravimo na sebe. Kako sam prešla pedesetu, htjela sam zaokružiti tu svoju priču tko sam ja, tko sam ja u planini kad sam sama, hoću li moći više napraviti nešto za sebe. Zato sam sebi rekla “ajmo sad, žene sve mogu!”.
Drage moje žene, ako jedna baba od 50 godina i 55 kila može proći 1300 kilometara Dinarida, od kojih na 50 posto nikad nije bila, onda i vi možete sve što želite! Zato sanjajte i živite svoje snove! - objasnila nam je svoje razloge ova inspirativna Šibenčanka, koja je svojim putem promovirala sjajan projekt Via Dinarice, ali i žensku hrabrost, upornost i izdržljivost.
Za ovakav put trebalo je pripreme, najviše one mentalne, skupiti vremena i hrabrosti i napustiti na određeno vrijeme obitelj, zonu komfora i svakodnevicu. Štedjela je dane za godišnji odmor. U petak je odradila posao do 16 sati, otišla kući i spakirala se da bi je ujutro 18. svibnja kćerka, zet i unučica odvezli u Postojnu, njezinu početnu točku putovanja.
- Thru-hikeri, odnosno hodači po dugim stazama, za ovakva putovanja koriste ultra light opremu. Imala sam 65-litarski ruksak koji je sa svim onim što sam stavila u njega težio dvadeset kilograma. Ni blizu light ili ultra light kategorije. Takvu tehničku opremu kod nas je i teško naći, ona se uglavnom nabavlja izvan granica Hrvatske, a tko će mi dati vremena to isprobavati. Tako da sam nosila vlastitu opremu i na nogama stare gojzerice koje su na kraju mog puta bile posve izlizane.
Prva tri dana puta sa mnom je bila Valentina Futač, planinarska vodičica iz Zagreba, a nakon što je otišla kući, krenula sam dalje posve sama. Puna dva tjedna pratila me je kiša. Tijelo se s vremenom navikavalo na težak teret na leđima u uvjetima kretanja po različitim terenima. U početku je teško reagiralo, no s vremenom se naviklo. Začudo, nisam imala ozbiljnijih problema sa žuljevima i upalom mišića. Od 68 dana na putovanju, jedanaest dana sam bila bez hodanja.
Na izvoru Čabranke imala sam trovanje izvorskom vodom, a negdje kraj Crnopca nateklo mi je područje iznad desnog koljena. Jedva sam došla do jednog skloništa i tada se prvi put zapitala hoću li moći završiti svoj put. Naspavala sam se, ujutro probudila bez bolova i krenula dalje - govori Tatjana.
Velik dio njezina puta pratila ju je priča o migrantskoj krizi. Odmah nakon prelaska granice Slovenije i Hrvatske dočekala ju je bodljikava žica. Ljudi koje je putem sretala neprestano su je upozoravali na migrante, čudeći se što će žena sama u planini.
Šta će žena sama u planini
- Risnjak je bio posebice specifičan zbog stalne priče o migrantima. Osobno sam srela samo jednog migranta, momka od osamnaest godina iz Afganistana, koji se htio ugrijati u jednom domu. Brzo su po njega došle “ajkule”, pripadnici specijalne policije, kojih je na Risnjaku jako puno. Sve je puno kamera i policije pa sam se tamo osjećala najsigurnije, a i Tuhobić i Gornje Jelenje migrantski su koridor. Putem bih čula neke glasove, ali nitko mi nije prišao. Domaći ljudi koje sam sretala na putu bili su dragi, ali zaprepašteni što će žena sama u planini. Kao, bojiš li se medvjeda, migranata, silovanja... Bila sam im čudna, ali su pokazali veliku gostoljubivost. Lijepo je saznanje da kod nas u ruralnim i brdskim predjelima još uvijek vlada ona gostoljubivost kada vam domaćin ustupi vlastiti krevet da se odmorite i okrijepi vas ko svog najbližeg - nizući slike s putovanja prepričava nam svoje doživljaje.
Prehrana na ovakvom putovanju također je trebala biti pomno osmišljena. Voda je bila na prvom mjestu, pa je svaki dan planski završavala na mjestu gdje ima pitke vode. Tijekom dana nosila je sa sobom najmanje dvije litre vode i pola litre otopljenog magnezija.
- Spavalica sam pa se nisam opterećivala ranim buđenjem. Volim onaj svoj jutarnji ritual. Jutro bih započinjala obilnom rehidracijom vodom, doručkovala bih uz pola litre Cedevite za kraj. Sa sobom sam nosila griz, puru, zobene pahuljice, suho voće, sjemenke, med, rižine krekere, ali i juhe iz kesice. Kada je bilo prilike kupovala bih u lokalnim trgovinama, najviše kod domaćih ljudi u selima... Najslađe je bilo pojesti jaja i sir kod pastira - otkriva nam Tatjana, inače vegetarijanka.
Praktična je bila i u pitanju odjeće. Nosila je minimalno, samo nužno, a nošeno je svakodnevno prala i sušila na ruksaku.
- Higijena mi je bila na prvom mjestu. Sebi sam mirisala na šumu, ne znam kako je bilo drugima kraj mene - kroz smijeh će ona.
Spavala je posvuda, u šatoru najviše, poštujući mjesta gdje je bila, jer se primjerice u zaštićenim područjima ne smije šatorirati, a i red je nekog domaćina pitati možete li mu ispred kuće podići šator.
Kontakt s obitelji i prijateljima omogućavao je power bank, a iako je mogla osigurati cijelu logistiku HGSS-a, nije htjela.
- Željela sam proći stazu na onaj način kako je prolazi thru-hiker s nekog drugog kontinenta, da vidim na što se sve može naići. U planinama je najveća opasnost ona subjektivna. Morate znati dokle možete, procijeniti kada treba stati, odmoriti se, pa i odustati. Ljude najviše uguši grčevita želja za nekim ciljem. Moj savjet je nikad u planinu ne ići sam. Nemojte ići sami ako nemate iskustva sa samim sobom, ako niste spremni na odustajanje, ako nemate iskustva u planinama, u različitim vremenskih prilikama. Meni je ovo putovanje pokazalo kako se sve poklopi na kraju - kaže Tatjana.
Dodaje nam još da je na Premužićevoj stazi srela dragu prijateljicu Aleksandru Kuzmanić, na Zelenoj glavi na Prenju Kristijana Karušića, koji je godinu ranije s Antom Romcem prošao Via Dinaricu. Od Hrvata na Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske, zatekla je svoje Šibenčane, a njih je slučajno srela i na kraju puta, nakon silaska s Maja e Jezerces u albanskom nacionalnom parku Valbone. Sve sasvim slučajno, a opet s nekom dubokom poveznicom.
- Moj motiv nije bio da pokažem kako ja nešto osvajam, nego proći, biti na putovanju. Bio je to za mene i duhovni i fizički izazov. Provesti vrijeme u planinama je nešto dragocjeno. Treba naučili slušati tišinu, biti sam sa sobom. Planina me na kraju pustila, nisam ništa osvojila. Nisam ja nikakva junakinja, svaka žena može sve što zacrta.
Što je 'Via Dinarica?'
Via Dinarica je dugometražni pješački put, osmišljen po uzoru na svjetske putove poput Inka Trail u Peruu i hodočasničkog puta svetog Jakoba (Camino de Santiago) u Francuskoj i Španjolskoj, pa Via Alpina...
Godine 2011. su Via Dinaricu prepoznali i započeli razvijati Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a inicijativa je ubrzo prerasla u program za socio-ekonomski razvoj dinarskog područja, koji djeluje kroz nacionalne programske i projektne aktivnosti preko vodećih Via Dinarica organizacija članica u svakoj od Via Dinarica zemalja.
Glavna okosnica projekta Via Dinarica je trasiranje, uređenje i promoviranje atraktivnog dinarskog megaputa od Slovenije do Albanije. Osmišljavanje takvoga puta i cjelokupni projekt potaknut je uspješnim primjerom Via Alpine, puta koji je umrežavanjem osam alpskih država omogućio ulaganje značajnih sredstava u razvoj alpske regije.
Via Dinarica sastoji se od tri osnovna smjera (koridora) – tri usporedne trase. Plava linija prati jadransku obalu povezujući primorski niz dinarskih planina, bijela linija obuhvaća visoke Dinaride, a zelena linija unutrašnje Dinaride.
Tijelo se s vremenom navikavalo na težak teret na leđima u uvjetima kretanja po različitim terenima. U početku teško, no s vremenom se naviklo