Prije sedam godina napustio nas je Arsen Dedić - jedan od najvećih i najsvestranijih hrvatskih umjetnika i začetnik šansone u Hrvatskoj. Arsen je u naslijeđe hrvatskoj kulturi ostavio četrdeset glazbenih albuma, nekoliko zbirki poezije te glazbu za više stotina igranih, dokumentarnih i animiranih filmova te scensku glazbu za oko 200 kazališnih predstava. Osim toga, bio je i član Hrvatskog društva skladatelja, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca. Prva asocijacija na Arsena za njegove prijatelje i kolege jest - njegova veličina, kako karijernog aspekta, tako i veličina njega kao čovjeka, piše Jutarnji list.
Kako je Arsen imao dva života, dva grada, razgovarali smo s njegovim zagrebačkim prijateljem, glumcem i redateljem Zlatkom Vitezom, te onim iz rodnog Šibenika, skladateljem Dušanom Šarcem.
- Kad pomislim na njega, odmah se sjetim da je on bio najveći profesionalac u našem poslu kojeg sam upoznao u životu. Sjetim se njegove radišnosti i vedrog i pozitivnog duha. Od privatnih odnosa do poslovnih odnosa. On je jedan fenomen, i njegova svestranost je općepoznata - govori Dušan Šarac.
Njegov dugogodišnji prijatelj Zlatko Vitez priznaje kako ne prođe niti jedan dan da ga se ne sjeti. Za to su zaslužne mnogobrojne gramofonske ploče i CD-ovi koje mu je Arsen darivao. Njegova prva sjećanja na Arsena datiraju još iz gimnazijskih dana, kada započinje njegovo poštovanje i sklonost prema umjetnosti Arsena. Poezija, skladanje, a u konačnici i osebujni šansonijerski stil pjevanja, toliko su ga oduševljavali da je još kao mladić postao njegov poklonik.
- Upoznao sam ga u Dramskom kazalištu “Gavella”, davne 1973. godine, gdje sam započinjao svoju glumačku karijeru, a Arsen je skladao glazbu za predstave “Hölderlin” Petera Weissa i “Skup” Marina Držića, a sve pod redateljskom rukom velikog hrvatskog redatelja Koste Spaića. Nakon toga Arsen sklada glazbu i za prvu histrionsku predstavu. Od tih dana, do njegova “puta s kojeg se nijedan putnik više ne vraća” trajala je naša suradnja i prijateljstvo. Arsen je bio i moj vjenčani kum, pa neka se i to zna - govori Vitez.
Na pitanje da izdvoji najdražu Arsenovu pjesmu, Šarac je zastao i morao je dobro promisliti o odgovoru.
- Kada bih birao neke njegove pjesme, dvije bih izdvojio “Kuća pored mora” i “Razgovor s konobarom”. One su mi prije svega tekstualno fantastične. Izabrao bih ih zbog nekakvog svog afiniteta, ali pisao je on i mnoga druga fantastična djela, teško je izdvojiti najbolje - objašnjava Šarac.
Vitez također ne može s lakoćom reći koje djelo mu je najdraže, ovo ga je pitanje stavilo, tvrdi, u nezahvalnu poziciju, u kojoj mora izabrati najbolje od najboljih djela, piše Jutarnji list.
- Antologija njegovih skladbi “Dobrotvorov dom” je naprosto genijalna, njegove zbirke poezije obožavam, konačno, nekoliko pjesama posvetio je i “mojoj pozamašnosti”, glazba koju je skladao za TV-seriju “U registraturi” predivna je, kao i glazba u filmu “Glembajevi”, volim i njegove “marševe” u filmu “Vlak u snijegu”, pa film “Vlakom prema jugu” nazvan je prema njegovoj pjesmi. No, odlučio sam se za glazbe koje je skladao za predstave u kojima sam bio redatelj i glumac. To su “Diogeneš” Tituša Brezovačkog te “Kći Lotrščaka” Marije Jurić Zagorke, naravno, u produkciji Histriona - objašnjava nam Vitez.
Tijekom života osvojio je mnoštvo nagrada. Jedna od prvih bila je Vjesnikova nagrada Slavenski 1978. Četiri godine kasnije osvojio je nagradu u San Remu za autorsku šansonu, 2003. Goranov vijenac, Kiklop je osvojio čak dva puta, 2009. i 2013., a prije toga dobio je nagradu “Vladimir Nazor” 2007. Dobio je više Porina u različitim kategorijama i Porin (1999.) za životno djelo. Dvaput je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu. Za njegov kulturni rad odlikovao ga je 1995. godine predsjednik Franjo Tuđman Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Motovun film mu je 2013. godine dodijelio nagradu “50 godina”.
- Njegov poslovni život bio je vrlo plodan, jednom sam ga prilikom pitao kada on to sve stigne. Rekao mi je “ja se dižem u šest jer sam u takvom radnom odnosu”, zbunjeno sam tada upitao s kim je točno u radnom odnosu, a on mi je rekao “sam sa sobom”. Neki govore da je skladatelj, neki da je pjevač, svakakve epitete mu daju, to je samo dokaz da je bio svestran. Za mene je on broj jedan. Teško je naći osobu kao što je on - govori Šarac.
Zlatko Vitez misli sljedeće.
- Da je Arsen kojim slučajem pjesnik neke anglosaksonske zemlje, a ne naše male Hrvatske, zasigurno bi dobio Nobelovu nagradu za književnost! Izrekao sam to puno prije nego što ju je dobio - Bob Dylan. Uz sve poštovanje prema Dylanu, meni je maestro Arsen - zakon. I, naravno, moj nobelovac - navodi potpuno sigurno Vitez.
Kada je Vitez obnašao funkcije ministra kulture i savjetnika za kulturu predsjednika dr. Franje Tuđmana, predložio je predsjedniku Arsena za visoka državna odličja. Predsjednik je njegov prijedlog sa zadovoljstvom prihvatio i Arsena je odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Spomenicom domovinske zahvalnosti.
- Arsenu je to, naravno, bilo drago, ali nije želio da se iz dodjele odličja pravi neki veliki šušur. Predložio mi je da se to odvije u Božavi na Dugom otoku, gdje će on ljetovati s Gabi i Matijom. Kad su Histrioni došli na Božavu, tj. doplovili svojim brodom i odigrali “Krležijadu”, za koju je Arsen, naravno, skladao glazbu, sve je bilo spremno za svečani čin. Na večeri, uz obitelj i domaćine, bili su još samo Histrioni. Arsen se i u obraćanju držao svog uobičajenog cinizma. Politički rečeno, u njegovoj kozeriji za mene je bila poslužena i “mrkva i batina”. Bilo je lijepo, skromno i, za mene, dirljivo. Baš onako kako je to naš veliki Histrion Arsen zaželio - sjeća se Vitez.
Nebrojeno puta se i Šarac susreo s njegovom skromnošću. Jednom je prilikom nagovarao Arsena da mu naprave autorsku večer šansone u Šibeniku, a on mu je na to rekao “ja sam za 300 ljudi i ništa više.
- Kao što je Krleža literaturom odgajao svoju generaciju, Arsen je svojim djelovanjem imao veliki utjecaj na moju generaciju. Bio je veliki perfekcionist i radoholičar. Redatelj Dražen Ferenčina s Histrionima je radio Krležinu jednočinku “Adam i Eva”. Razmišljajući tko bi mu bio glazbeni suradnik, uzdahnuo je: “Šteta što je Arsen mrtav.” Ja sam skočio i počeo vikati: “Arsen je živ. Živ!” Ferenčinu sam zbunio, pa me zapitao: “Kako to misliš?” Rekao sam mu: “Poslušaj njegov CD ‘Na zlu putu’”, i pustio sam Arsena - “Na zlu putu”. Nakon odslušanog CD-a rekoh: “Eto, to će ti biti glazbeni motiv predstave, a ona se neće zvati ‘Adam i Eva’, već ‘Na zlu putu’.” I bio je to pun pogodak.
Gledajući predstavu, stalno sam u sebi ponavljao: “Pa, Arsen je živ.” Kad su me neki prijatelji poslije premijere pitali: “Tko je najbolji u predstavi”, odgovorio sam: “ARSEN!” - govori nam za kraj Vitez, prisjećajući se svog dragog prijatelja, ali i poslovnog uzora, piše Jutarnji list.