Alen Vitasović jedina je naša zvijezda na čijim službenim internetskim stranicama stoji njegov osobni broj mobitela i kućna adresa - Orbanići 2. Već i po tome je 55-godišnji glazbenik iz Istre drugačiji od drugih. Iskreno, tim ‘drugima‘ on nikada nije ni pokušavao biti nalik. Tijekom svojih glazbeno bogatih 30 godina ispunjenih hitovima poput ‘Jena noć‘, ‘Gušti su gušti‘, ‘Po ud mene‘, ‘Samo bog te moga učiniti‘, ‘Niš mi se ne da‘, ‘Da se ne zatare‘, ‘Oštarije su mi zaprli‘, ‘Vrime je za doma poć‘... nikada nije ništa cifrao, petljao ni lagao. Uvijek je bio gotovo bolno iskren, nikad nije skrivao ni svoje loše trenutke, otvoreno je govorio o svojim uspjesima, ali i padovima. Kojih je, naravno, bilo, jer njemu se najveći uspjeh, realno, dogodio na samom početku karijere, kada je skoro preko noći 1993. godine u tandemu s Livijom Morosinom pjesmom ‘Ne moren bež nje‘ osvojio cijelu zemlju.
Koliko je taj vrtoglavi uspjeh šokirao tada 25 godina mladog glazbenika čiji se opus danas proteže od ‘Ne morem bež nje‘ do aktualne pjesme ‘On ni doša‘ kojom najavljuje svoj novi album ‘Fenix‘?
- Promijenio mi se način života preko noći. Nikad nisam ni sanjao da ću postati umjetnik. Mislio sam da je to za neke druge, a ne za mladog dečka iz Orbanića, Istrijana. Bio sam potpuno nespreman za to, iako sam već bio kvalitetan i školovan glazbenik - govori višestruko talentirani glazbenik koji svira harmoniku, saksofon, klavijature i flautu, a na svojim koncertima doslovno daje sve od sebe, pa je i zbog toga odlukom predsjednika Tuđmana 1997. godine dobio odlikovanje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi.
No, vratimo se još malo u prošlost, jer premda Alen kao start svoje karijere računa 1993. godinu, činjenica je da je stariji sin čuvenog istarskog harmonikaša Antona Tone Livog - koji je nadimak dobio po tome jer je ljevoruk, pa svira triestinu na ‘livo‘ - i prije toga osvajao publiku. Ocu je inače Alen proljetos pjesmom ‘Tone Livi‘ odao počast kako bi mu se zahvalio što ga je odgojio, postavio na noge, prenio mu glazbeni talent, omogućio mu da bude to što jest i bio cijeli život uz njega. U stvaranju skladbe čiji stihovi glase: ‘Kao Hendrix na gitari, moj stari se ne kvari...‘ sudjelovala je cijela obitelj Vitasović: Alenov tata Tone, brat Vili, te Alenov sin Ivan. Svi odreda ‘livi‘, a falila je samo Alenova mama Željka, koja je također ljevoruka i, po sudu svog starijeg sina Alena, puno bolja pjevačica od njega. Pa kad se sve to tako sagleda, ne čudi da je i sam Alen, koji je dakle odrastao u muzičkoj obitelji, završio u glazbi.
- Rastao sam uz oca, vrsnog harmonikaša koji svira naopako, na livu stranu. Jedini je u Istri koji tako svira! Skupa smo zabavljali ljude na više od 1000 svadbi. Moj prvi glazbeni nastup s tatom bio je 1974. godine, kada sam kao 6-godišnjak nastupao na svadbi prijatelja mog oca, a svi kažu da sam bio atrakcija. Nakon toga sam kao 12-godišnjak osnovao bend s kojim sam svirao po terasama za turiste - otkriva Alen kojeg pitamo koji mu je savjet dao Tone livi kada je shvatio da će sin krenuti njegovim stopama.
- Ništa osim sitnih savjetića me on nikad savjetovao nije. Ali, znao sam da je on za mene uvijek tu, pa tako i u vremenima kada sam tijekom pet godina samouk naučio svirati harmoniku. Kasnije sam u glazbenoj školi sve dodatno usavršio, plus saksofon i solo pjevanje. Otac je znao da ću biti glazbenik jer ja drugo i ne znam u životu - govori Alen koji je prije nego je postao slavan četiri godine nastupao u Sloveniji, Njemačkoj, Skandinaviji... Što je najvažnije što je tamo naučio?
- Nastupajući po svijetu naučio sam se ponašati na pozornici, naučio sam kako ostvariti komunikaciju s publikom. Naučio sam se i strpljenju i upornosti, a sve što sam tada naučio koristim i danas - kaže Alen koji se početkom devedesetih zaposlio kao glazbeni urednik na Radio Puli, radiju s kojeg je u eter krenuo čuveni ‘ča val‘. Tu je upoznao Livija Morosina, koji je tada radio u marketingu Radio Pule i svirao u bendu ‘Gustaf i njegovi dobri duhovi‘ (današnji ‘Gustafi‘), koji mu je ponudio da otpjeva pjesmu ‘Ne moren bež nje‘. Kad su je zgotovili, pustili su je u eter i nastao je, kao što bi rekao Mišo Kovač, - lom. No, je li točno da su Alen i Livio za snimanje pjesme koja je u rekordnom vremenu postala prvo mega hit, a onda, u godinama koje su došle i evergreen, morali posuditi 300 njemačkih maraka da bi je uopće snimili?
- Da, Livio i ja te 1992. godine kada smo snimali pjesmu na Radio Puli nismo imali prebijene pare. Posuđivali smo novac, ali smo ga i vratili svima. Ponekad su nam za taj prvi album progledali kroz prste, smanjili su nam cijenu snimanja na Radio Puli, ali pa to je bilo i normalno, jer tamo smo onda radili - prisjeća se glazbenik koji je doslovno preko noći zahvaljujući svom prvom hitu postao najveća zvijezda u zemlji. Kako se s tim nosio?
- Devedesetih smo Livio i ja stvarno bili mega zvijezde. Napunili smo sve dvorane, nastupili u svim većim mjestima. Gdje god smo došli, nastajala je euforija. Kako sam se s tim nosio? Bio sam lijep, mlad, pomalo bahat, ti to dobro znaš... Ali sam, s druge strane, gubio mir, svoju intimu, falili su mi obitelj i djeca. Uludo sam gubio noći, putovanja su bila duga, bilo je tu i alkohola... Nisam to htio. Ugodno je kad te svi prepoznaju na cesti, ali fali ti mir, obitelj, samoća, normalni ulazak u poštu, banku... Sve to što se događalo bilo je i divno i užasno - priča Alen, kojeg pitamo zbog čega se na vrhuncu slave unatoč brojnim pozivima nije pristao iz svojih Orbanića preseliti u Zagreb.
- Nikada nisam ni pomislio na preseljenje u Zagreb. Po meni to je bilo nepotrebno, snobovski... Iako, da, vjerojatno bi tako bilo lakše, ali ja volim teži put. Ali, išlo je super i ovako, iz jednog modernog lijepog sela u mojoj Istri - kaže Alen koji je tijekom devedesetih objavio pet studijskih albuma, prodanih u ogromnim nakladama, pobijedio na svim mogućim festivalima na kojima je nastupao. O njemu je snimljen i film Igora Mirkovića ‘Orbanići Unplugged‘, glumio je u jednoj domaćoj seriji, osvojio Porine... A onda je, preko noći, došla kriza.
Glazbenik koji nikada nije pripadao ni jednom glazbenom klanu više se nije mogao nositi sa statusom zvijezde. Dotadašnjem miljeniku medija vagala se svaka pogrešna riječ, nije bilo lobija koji bi ga zaštitio, a on je sve optužbe, laži i ružne istine primao jako emotivno... Sve češće počelo se pisati i o njegovim problemima s alkoholom, odlascima na liječenje...
- Probleme imamo svi. Treba se boriti s njima, nikad ne odustati. Alkohol je i previše bio prisutan u medijima što se mene tiče i to će me uvijek pratiti. Briga me. Evo tu sam još, puno nastupam - govori Alen kojemu danas velika slava s početka karijere nimalo ne nedostaje. Životni period u kojem se nalazi po njegovom je guštu. Ide polako, ali jako, živi u svom mjestu s 23 godine mlađom suprugom Eleonorom Lee koja mu glumi u video spotu za pjesmu ‘On ni doša‘, što ju Alen opisuje kao genijalnu i jednu od njemu najdražih skladbi. Jedino ga, priznaje, malo zafrkava zdravlje. Nedavno je, otkriva, desetak dana proveo u bolnici.
- Zdravlje ide kako ide, osjete se problemi, ali ne popuštam. I sad sam bio u dosta teškom stanju, ali izvukao sam se. Hvala bolnici Pula - kratko kaže Alen koji naglašava kako je unatoč krhkom zdravlju ovo razdoblje ipak puno bolje od onog što ga je i on imao tijekom pandemije korone.
- Bolje da o tome i ne pričamo. Bio sam jedva živ, dvije godine bez posla, s tim da ja tim poslom ne hranim samo sebe nego i svoj bend - ističe glazbenik čiji je veliki zagrebački koncert, na kojem će obilježiti trideset godina karijere, upravo zbog njegovog zdravlja sa studenog prebačen na siječanj 2024. godine.
- Ne želimo riskirati da se što ne dogodi - kaže glazbenik čije pjesme na koncertima pjevaju i po tri generacije publike. To je ono što ga najviše veseli: pjesme, koncerti i blaženi privatni mir u kojem napokon može uživati.