"Žene u klapskom pjevanju", naziv je knjige iza koje stoji Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu. Autorica knjige je Vedrana Milin Ćurin, Splićanka s korijenima iz Jezera na otoku Murteru. Dugogodišnja profesorica na splitskoj glazbenoj akademiji, desetljećima i članica žirija na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Glazbenica koja u spomenutoj problematici godinama pije vodu s izvora.
– U stručnoj, znanstvenoj literaturi o ženama u klapskom pjevanju dosad se napisalo malo ili gotovo ništa. Koliko sam upoznata, jedna jedina diplomska radnja na tu temu napisana je na našoj akademiji. Kao da se ta tema dosad izbjegavala. Zbog toga sam prije petnaestak godina počela prikupljati podatke o ženskom klapskom pjevanju. Htjela sam istražiti kako je to izgledalo u prošlosti u odnosu na današnju situaciju. Od prvih zapisa do danas. Ženama se često spočitavalo da nisu živjele klapski. Htjela sam provjeriti koliko ti argumenti drže vodu. Naravno, tu su i notni zapisi, bilješke, stručna literatura… Za potrebe knjige proveli smo i anketu među članovima ženskih i muških klapa te voditeljima, te dobili vrlo zanimljive informacije. Sve smo to provukli kroz dvjesto i nešto stranica knjige.
Društveni kontekst
– Upravo tako. Visina i boja ženskih glasova, kao i fuzija klape, moraju se ostvariti unutar njihovih predispozicija. No, u knjizi dosta donosimo i o društvenom kontekstu ženske klape. Moram spomenuti i izvore, koji su vezani i uz Šibenik. Ludvig Kuba je krajem 19. stoljeća zapisao nekolicinu napjeva koji su vezani za, kako ih on naziva, djevojačke zborove. Iz tog doba u Šibeniku imamo troglasne napjeve. U to je doba drugi glas, ili alt, započinjao pjesmu, a onda bi se priključili ostali. Vladoje Bersa je zapisivao samo melodije. Tako je u Šibeniku početkom 20. stoljeća saslušao Lucu Grubišić, koja mu je otpjevala nekoliko klapskih pjesama. Ima puno ženskih tekstova koje pjevaju muške klape. Na to se u klapskom svijetu sve donedavno nije obraćalo pozornost.
Kao skradinska "Oj, Ivane, mili rode" ili šibenska "Rumen đule", proslavljene u izvedbama muških klapa…
– To je znak da su i žene pisale tekstove, ne samo muškarci. Moja je teza da su dalmatinske žene živjele u istom glazbenom svijetu, služile se istim glazbenim sredstvima.
Ukomponirana tradicija
– Tada je klapa Zadranke prvi put na Omiškom festivalu otpjevala četveroglasno. Istina, i prije žena u Omišu, poput biogradske klape Tramuntana. Oni su početkom sedamdesetih, pod vodstvom Silvija Bombardellija, zapjevali četveroglasno, no sa samo jednim ženskim glasom. Iz tog doba pamtimo i ženske klape Ča, Žetelice iz Blata na Korčuli, pa i Bodulice iz Murtera, koje su prezentirale svoju lokalnu tradiciju. Te je napjeve znalački obradio Primoštenac Ivo Furčić. On je našao način da ukomponira tradiciju, koja nije imala veze s klapskom pjesmom, i uspio zadovoljiti zahtjeve Omiša.
Poput murterske "O da mi je cimentati more"…
– Zna se da je dio pjesme dokomponiran, ali malo je kome to smetalo. Naprotiv, u tom se obliku pjesma zadržala desetljećima u klapskom repertoaru.
Vi ste dugo godina bili članica žirija, bitan kotač na Omiškom festivalu. Kad biste uspoređivali ondašnje klape, poput spomenutih Zadranki, Split, Filipjanke, s najboljim današnjim sastavima, kao što su Neverin, Armorin i Skradinke, u čemu je bitna razlika?
– Ponajprije u repertoaru koji njeguju. Ženske klape danas imaju raznovrstan, bogat repertoar, vrlo zahtjevan što se tiče izvedbe. Smatram da su ženske klape danas tehnički čak i bolje od muških. Danas profinjenost glazbene interpretacije dolazi u prvi plan. To je ono što gotovo svaki žiri najviše očekuje od klapa. I muških i ženskih.