Šibenčani su rođeni ‘majstori pivači‘, a takvima ih i drugi doživljavaju, to se zna. Reklo bi se da i šibenska novorođenčad kmeči već kao Pavarotti dočim udahne prvi zrak, pa je pomalo neobično i pomisliti da se u gradu Vice, Miše, Pattiere, Arsena, brojnih klapa od kojih su neke pisale povijest, zatim zbora "Kolo" i brojnih drugih zlatnih grla, pjevanje – uči.
Šalimo se naravno, jer pjevanje se uči sasvim ozbiljno, odnedavno i na radionici pod nazivom "Moje pjesme, moji snovi" koju je u suradnji s JU "Tvrđava kulture" u Kući umjetnosti Arsen zamislila i jednom tjedno vodi sjajna jazz pjevačica Nataša Cvitan - Cvita uz asistenciju Mate Anića na glasoviru.
Dvoje renomiranih šibenskih glazbenika godinama surađuju u vlastitome bendu; Cvita je inače, srednjoškolska profesorica geografije, u slobodno vrijeme i radijska voditeljica, a glazba joj je od malih nogu velika ljubav. Mate je klavijaturist i aranžer, član sjajnog orkestra "Šibenske šansone" pod ravnanjem maestra Damira Marušića i glazbeni pedagog. Prave osobe za podučavanje pjevanju i scenskom nastupu osamnaestero polaznika radionice koju u najvećem broju sačinjavaju mlade srednjoškolske i poneke nešto starije dame. Posjetili smo ih na drugome radioničkom susretu.
Dvije godine čekanja
- Dvije godine čekam na realizaciju zamisli o ovoj radionici, govori Cvitan. No, u Arsenu nije bilo slobodnih termina, a stvar je i u tome da sam to htjela prirediti u prostoru sa svim tehničkih mogućnostima. To nam je jako važno, a zamisao je da radim s ljudima koji su već pjevači. Odnosno, pjevaju unutar svoja četiri zida, u kupatilu kako bi se reklo, ali nemaju iskustvo nastupanja na sceni. Da se prije svega oslobode treme i zakočenosti, a nakon toga da radimo na interpretaciji.
Cviti je to najvažniji cilj jer nije važno lijepo pjevati, nego je, ističe, važno doći do slušatelja.
- U zadnje vrijeme čujem jako puno pjevača koji lijepo pjevaju, tehnički je to čak odlično, ali nije to razina umjetnosti pjevanja koju ja volim. Iza toga nema razumijevanja onoga što se pjeva, ne osjećam tu nikakvu jezgru. Mislim na ovu poplavu pjevača na raznim televizijskim produkcijama, da ih sada ne nabrajam. Ima tu svega, pa i neiskustva nastupa na pozornici. - govori voditeljica.
Kaže da će s polaznicima raditi koliko bude moguće za dva mjeseca, koliko će trajati radionica. Ima tu početnika, a i onih koji idu na satove solo pjevanja – raspon je vrlo širok – od 15 godina, koliko je najmlađoj polaznici, pa do 65, koliko ima jedan šjor. Ne samo dob, nego su i glazbeni afiniteti raznoliki, a zanimljivost je da je radionici pristupila i jedna liječnica. Riječ je o šibenskoj ginekologinji Maji Svetlić Zeljak koju ističemo ne zato što smatramo da su liječnici ‘nedodirljivi‘ dio društva, već stoga što su uglavnom previše zauzeti poslom.
- Nas dvije smo dugogodišnje prijateljice i ona stvarno ne stigne ni na što osim svoga posla. A kako ja znam da ona pjeva i znam da nema vremena baviti se nečim posebnim za rekreaciju i relaksaciju, pozvala sam je da sudjeluje. No, stvar nije zamišljena baš doslovce kao rekreacija jer nitko bez mogućnosti pjevačke reprodukcije ne može sudjelovati. Svi moraju jako dobro čuti i moći to iznijeti: ima ih nekoliko koji to baš i nisu u stanju pa ćemo još vidjeti što će s njima biti na kraju. - napominje Cvita.
Kaže da i onima koji su kontinuirano u glazbi, čak i profesionalno, treba stalno učiti, kao u svemu.
- Nema onoga kome s vremena na vrijeme ne treba barem neki mali savjet, budući da se stalno mijenjamo, a s time i naš glas, pa i odnos prema glasu. - nasmijano je komentirala voditeljica sve one koji će bez da trepnu okom za sebe ili za nekoga drugog reći "da su rođeni pivači."
- Na kraju, bit će upriličena javna produkcija naučenog, nešto poput ‘prvog pljeska.‘ Moguće je da će radionica trajati i duže, još ne znam… Nekome će možda trebati više vremena da savladaju predviđeno prema pedagoškom okviru koji sam pripremila. Ipak, osamnaestero polaznika previše je da bi se svakom mogla individualno posvetiti. - kaže Cvitan.
Zlatni savjeti
Da je poduka sasvim ozbiljna, pokazalo se malo kasnije, kada su se okupili polaznici. Vježbe disanja ošitom – "da se trbuščić nadme" – ma koliko ga ženska čeljad inače nastojala prikriti, ovdje je dobrodošlo da se ističe – zatim izgovaranje i pjevanje vokala u glazbenoj skali, tek potom pjesma. Na sceni, s mikrofonom u ruci, pred ostalim polaznicima radionice.
INXS-ovu By My side izvela je jedna Tea; nesigurno, s vidljivom tremom, no pobrala je aplauz, kako je i red i na kraju dobila dobar savjet pedagoginje Cvite.
- Po meni je ovdje najviše u pitanju izbor pjesme. Michael Hutchence, vocal INXS-a ima snažan vokal i iznimne pjevačke sposobnosti. Ako već pjevaš pjesmu muškog vokala, tada moraš dati takvu snagu, ili istu stvar prearanžirati, otpjevati skroz nježno. Imaš glas s dobrom visinom, snagom i volumenom i za početak bih ti dala neku Amy Winehouse. – predložila je Tei, te će ona naredni put pripremiti Back to black sjajne, prerano preminule Amy.
Naredna izvođačica, Andrea, izvela je Oliverovu Lipa moja a za drugi put kao domaći rad dobila nešto od Ljiljane Nikolovske i starog Huljićeva Magazina - izbor je pao na Piši, piši mi.
- Lijepa pjesma, intonativno baš za tebe. Na prvi pogled jednostavno, no ako želimo da publika to prepozna kao nešto lijepo, tada se treba potruditi!
Veliku tremu imala je Stela - sva je drhtala, no ona ima dar - jedinstveni alt, rijedak duboki ženski glas. Otpjevala je What a wonderful world Louisa Armstonga u originalnom, baritonskom tonalitetu velikog trubača.
- Meni je to super. Vladaš intonacijom, osjećaš ritam, jedino trebaš poraditi na tremi. Tako da ti bude saveznik – i nastavi slobodno s tim klasičnim repertoarom. – Cvitin je savjet.
Potom, prvi put na mikrofon je pjevala jedna Roza, no morali smo otići. Uglavnom, tako je počela i Julie Christie: da nije izašla iz vlastite sobe i kupatila i zapjevala na sceni, ne bi bilo ni filmskog klasika "Moje pjesme, moji snovi" po kojem se u gradu "rođenih pivača" naziva ova dobrodošla radionica.
Bolje se rodit bez sriće nego bez... sluha!
U duhu onoga bračkoga vica "prodojen uje", dotaknuli smo se na kraju Cvitina i Matina benda, pa doznajemo da će koncert u dvorani "Arsen" održati 5. travnja. Nažalost, bez predviđenoga gosta, gitarista Ante Stošića.
– Bend nema naziv, a riječ je o našem projektu "Pojačaj radio". Ponovit ćemo u najvećoj mjeri onaj koncert koji je već bio u HNK-u Šibenik – kaže Cvita. Budući da nisu "gažeri", čemu ona ne bi mogla odoljeti uz postojeće obveze, takav joj intenzitet sasvim odgovara, a radionica je došla kao nekakav balans.
Razgovoru se na trenutak pridružila Ivana Stošić iz produkcijskog odjela JU-a "Tvrđava kulture". Dotaknuli smo se toga da "imati uva" u šibenskome biću ima veliko, gotovo sudbinsko značenje. Nešto kao biti ili ne biti, što je Ivana sažela u jednoj rečenici: "Uvik sam razmišljala kako bi mi bilo draže da su mi dica čak i manje lipa, samo da imaju sluha!"
– Baš bi bilo čudno da imam u kući nekoga sa slabim uhom – pridodala je Cvita i s ponosom kaže da su njezine dvije kćeri, koje također pohađaju radionicu, bolje od nje.
– Ti to ne čuješ? Što ćemo s tobom!? – smije se Cvita zamišljajući imaginarnog člana obitelji bez onoga što je Šibenčanima toliko važno. – Baš taj htio bi najviše pjevati! – nasmijala se.
Stvarno, kako ćeš ako ne znaš makar (pod)uvatiti tercu ili basovski zaguditi i zunziti u kakvom dobrom društvu, uz spizu i suzu dobrog vina!? Što ćeš jadan/jadna bez sluha, osim pivače pratiti na bicikli?
