Elektronička glazba, ona s električnih gitara, javlja se u Šibeniku sredinom šezdesetih godina u glazbenim sastavima, koje danas zovemo bendovima, koji su kasnije po brojnosti počeli rasti kao gljive poslije kiše.
Ipak, u to vrijeme još su vladali i klasični puhački instrumenti, saksofon, klarinet, truba. Nositelj grupe uvijek je bio neki uhodani pjevač, a izvodile su se pjesme s poznatih talijanskih festivala (Sanremo), ali i domaćih, iz repertoara Ive Robića, Marka Novosela, Tonija Kljakovića i drugih.
U Šibeniku je to razdoblje na poseban način obilježio sastav “Magneti” sa Sinišom Škaricom na čelu, koji su se poslije preimenovali u “Miovce”. U novije doba Škarica će postati i direktor “Croatia Recordsa”. Slijedile su ih grupe “Do posljednjeg daha”, “Solaris” i druge.
Ime magneta uzeli su kao simbol početka toga “elektronskoga doba”, kad su u obične akustične gitare, u njihove “sanduke” ugrađivani elektromagneti povezani s pojačalom. Bila je to prava tehnička revolucija u tim glazbalima.
Gdje god da je nastupao, Škaričin sastav privlačio je publiku, i stariju i mladu. Uz Škaricu se posebno svojom tehnikom isticao Nikolajević, vokal Gulin, što je bio i Siniša. I još neki.
Družili smo se često s njima, pratili ih na njigovim nastupima i izvan Šibenika. Jednom smo se, zajedno s instrumentima, uspeli na šibenski Plavi neboder, na njegovu neograđenu terasu, koji pored Crvenog nebodera još nije bio dovršen.
Na toj terasi, odakle se kao na dlanu vidi cijeli grad, “Magneti” u punom sastavu, njih sedmorica, zauzeli su svoja mjesta i po njihovu običaju, tu nad dvanaestim katom, izveli jednu zvučnu ekshibiciju.
Ta je njihova fotka, kako se ono kaže, “obišla svijet”.