Svoje dugo ljeto na Jadriji i vrućem betonu pred kabinama zaključio je ovih dana Marko Ramljak, virtuozni violinist i skladatelj kojeg je žanrovski moguće svrstati jedino u škafetin dobre glazbe. Zato je podjednako u svojoj koži kada izvodi kvalitetnu pop glazbu, kao dugogodišnji suradnik u stalnoj pratećoj postavi Zlatana Stipišića Gibonnija, potom u jazzu ili fusionu predvodeći vlastiti sastav “Marko Ramljak Band”, dok s Vlatkom Stefanovskim, legendarnim frontmanom skopskog sastava “Leb i sol” i jednim od najboljih svjetskih gitarista, uživa zajednički plesti i improvizirati unutar fascinantnog, tehnički zahtjevnog tkanja neparnih ritmova Makedonije, poput 11-osminskog “Kalajdžiskog ora” izvedenog na šibenskom “Off-jazz&blues festivalu” prije nekoliko godina.
Na Off-u je nastupio i ove godine, također i na Tvrđavi svetog Mihovila, gdje je gostovao na svečarskom koncertu Šibenske narodne glazbe povodom 160. obljetnice orkestra. Priprema peti samostalni album, u “Mindset” maniri, što je, inače, naziv njegova trećeg CD-a i snimit će ga ove zime, no na tome smo se najmanje zadržali.
Marko Ramljak nikad nije volio pričati o sebi, uvijek mu je to neugodno, a s druge strane, zna da su makar povremeni medijski istupi dio njegova poziva, te smo se u razgovoru više dotakli drugih osoba u njegovu životu i okolnosti koje su mu bile od pomoći da pronađe sebe i vlastiti glazbeni put. Uostalom, uskoro će se navršiti 20 godina otkako je s Gibonnijem u bendu, a polovicu toga razdoblja živi u Ljubljani s obitelji i povremeno dolazi u Šibenik.
Glazba ga je spasila, kako govori, jer bi bez ispunjenja u skladanju i muziciranju vjerojatno bio loš, nedovršen čovjek, "stara konzerva" i sigurno ne bi imao obitelj, suprugu Romanu i djecu, 10-godišnju kći Lunu i malenoga Luku. Neizrecivo mu znače i s njima provodi ljeta na Jadriji, pred kabinama u društvu prijatelja koji se tu svakodnevno okupljaju, a odgoj Lune i Luke mu je pored glazbe najvažnija misija. Trudi se usmjeriti ih da postanu zadovoljni ljudi, puni žara za nešto što će im danas - sutra biti poziv. Već deset godina živi u Ljubljani odakle je supruga, a osjeća se kao da nikad nije otišao iz Šibenika.
- Ne znam kako će kome to zvučati, no ja sam tu granicu prešao bezbroj puta, tako da je više ne osjećam, ni mentalno niti fizički. K tome, slovenski uopće ne govorim! - kaže Marko, odmah žureći objasniti i zašto. Imao je najbolju namjeru, iz poštovanja prema zemlji i obitelji u koju je došao, međutim i sami Slovenci, supruga prva, od toga su ga odvratili, uvjerivši ga da mu nikako ne stoji! I tako Marko u bilo kojoj prigodi govori hrvatski, pa i “po šibenski”, te ga bez ikakve zamjerke, na svakom koraku u čudu pitaju što jedan Dalmatinac uopće radi u “Deželi”?
- Slovenci su - objašnjava - opijeni morem i Dalmacijom i svojim naglaskom ih usred teške zime podsjeća na ljeta provedena kod nas u Dalmaciji. Čudno im je da netko od nas preseli k njima, jer nas smatraju privilegiranima, a mnogima od njih je san da žive u Dalmaciji - smije se Ramljak, uz ogradu da ni sam nije na čisto kakvim ga čini to što ne govori jezik svoje druge zemlje gdje je na kraju krajeva i zasnovao obitelj, međutim, tamo mu je odlično i ništa mu ne ometa njegov pogled na svijet.
Često se zaleti u Šibenik i izvan uobičajene ljetne sheme, opet posjećujući svoje roditelje i šibenske prijatelje. Ruku na srce, podvlači, prestar je za nekakvu asimilaciju, a preseljenje u Sloveniju, promatrano tehnički, samo mu je "smanjilo kilometražu", budući da je Zagreb, kao glavno mjesto njegova glazbeničkog poziva, daleko bliži iz Ljubljane nego iz Šibenika.
- Ja sam, međutim, morao otići iz Šibenika, dobrim dijelom i zato što glazbenici koje sam tražio žive u drugim sredinama i državama. U Šibenik se uvijek vraća s leptirićima u trbuhu zbog ponovnog susreta s dragim prijateljima bez kojih ne bi mogao zamisliti život. Doduše, sve je manje poznanika s onim oporim, teškim pitanjem što radiš, pa kada slegneš ramenima i odgovoriš da se baviš glazbom, tada kažu da im je poznato, ali, zaboga, oni uporno inzistiraju da im objasniš od čega konkretno stvarno živiš.
- Više se na to i ne obazirem, valjda kako idem stariji, neki ljudi naprosto otpadaju iz života. Nisu to čudna pitanja, jer cijeli moj život ovdje je sve trebalo biti nekako (pre)teško, konkretno, tvrdo i fizički: maca i čekić... Pa i moj ćaća Vlatko, po struci električar, priželjkujući iz očinske ljubavi i brige da ću i ja njegovim stopama jer je to provjereno dobar, miran zanat, morao je prihvatiti moj izbor i na kraju me je ipak podržao svim snagama. I sam je davno bio trubač u hotelu “Krka”, u jazzerskom big-bandu i jako je dobro znao kakav je život glazbenika - prisjeća se Marko. Smatrao je taj poziv nesigurnim, ponekad i opasnim: jednom je, naime, bježao skupa s cijelim bendom s bine usred gadne tučnjave domaćih momaka i američkih mornara zbog neke prostitutke. One su se tu vrzmale, idući prirodno, za američkim gostima.
- Svirao sam i na svadbama, za 100-200 maraka nakon povratka u Šibenik iz Južne Afrike 1995. gdje sam dvije godine nastupao s pop bandom "Kreesan" i prvi put osjetio na svojoj koži da se od glazbe može pristojno živjeti, onako kako sam sanjao kad sam bio mali. Bilo je toliko dobro da sam se osjećao kao da sam nekog prevario jer sve što vrijedi uglavnom teško dolazi, a na svadbama sam shvatio da ne želim (po)ostati obični juke-box, iz kojeg pjesme za siću izvlače kako se tko sjeti. Zakleo sam se samome sebi da ću se baviti jedino glazbom koja mi paše prema vlastitim kriterijima. I u tome sam uspio, a put sam započeo kada sam se 1999. odazvao Gibonnijevom pozivu da dođem u njegov band - kazuje Marko Ramljak.
To je bio poziv koji nikako nije mogao odbiti, jer je u Gibi konačno prepoznao nekoga tko se ozbiljno bavi glazbom i u poziciji je da pomakne neke granice.
- Zagrlio sam objeručke ponudu i pošao dati mu ruku u njegovoj glazbi. Kada sam postao član benda - nastavlja - znao sam da ću napokon moći ostvariti sve ono što sam sanjao kao dječak gledajući postere Joa Satrianija i ostalih heroja na zidu svoje sobe, te sam izbacio prvi album “Marko Ramljak” 2004., “Rebaltadura” 2008., "Mindset" 2015. i “Mindset Live” sve do ovog petog, koji upravo nastaje.
Matija Dedić, kojeg odavno poznaje, Marijan Brkić, gitarist "Parnog valjka", bubnjar Damir Šomen i basist Henry Radanović glazbenici su s kojima je snimio prvi album, a i dalje često surađuju. Danas za sebe može reći da je u konstantnom traženju novih načina da se glazbeno deklarira na prostoru od Slovenije do Makedonije, Vlatko Stefanovski ga je 2001. godine pozvao kao gosta na svoj splitski koncert i poslije se suradnja nastavila. Jedan Marku veoma drag nastup je onaj održan na mariborskom Lent festivalu gdje je svirao u bendu “Balkan SuperSelection” sastavljenom od ponajboljih glazbenika iz cijelog Balkana. Bend su činili Theodosii Spassov - kaval, Vlatko Stefanovski - gitara, Vasil Hadžimanov - klavijature, Goran Bojčevski - klarinet, Dino Milosavljević - bubnjevi i Đoko Maksimovski na basu.
Stefanovski ga posebno motivira.- Taj čovjek je živa vatra, pun je strasti i uvijek mi podigne vitalnost. Svojim suverenim nastupom na bini poručuje mi da budem još više odvažniji i da idem u svome pravcu, da vidim dokle to može ići, gdje su granice. Balkan je, inače, prepun glazbenog bogatstva, a ti neparni ritmovi posebno mi leže - priznaje violinist, koji je svoj instrument učio do završetka srednje glazbene škole, a dalje o konzervatoriju nije niti razmišljao, mada je imao želju. I vremena su, napominje, bila teška, a srce ga je vuklo u druge vode, tamo gdje je dan danas. A da je na dobrom putu, zna ne samo po tome što je zadovoljan, nego ga prati i spoznaja da svirajući ono u čemu si svoj uvijek nekako dođeš tamo gdje nisi očekivao pronaći svoj potpis.
Povlastica je popeti se na binu
Kada si na bini, imaš povlasticu prenijeti publici nekakvo vlastito mišljenje izrečeno glazbom, no ako to nije najbolje i najljepše što možeš dati, ako u to slijepo ne vjeruješ, onda tu nemaš što tražiti. Između ne postoji, to može biti jedino dosadna prosječnost, a toga se najviše zgražam, credo je Marka Ramljaka. Glazba ga spašava tako da je prestaje svojatati i poučava da je nije on ni izmislio, nego je ona bila tu negdje odavno prije te da ju je upornošću uspio zabilježiti.
- Ako nije tako, smatram, nemam se za što uhvatiti, a tada nema ni uživanja u dijeljenju glazbe s publikom. A to je najdivniji proces u životu bilo kojeg umjetnika.
'Off' je najbolja glazba koja se dogodila Šibeniku
Marko Ramljak godinama ne mijenja mišljenje da je Off jazz&blues festival njegova prijatelja, bas gitariste Voje Markovića, u glazbenom smislu najbolje što se Šibeniku dogodilo onih davnih godina kad još nije bilo svega onog što imamo danas.
Taj festival puno znači svima nama koji smo nastupali, a posebno publici koju je stekao svojom iznimno visokom kvalitetom. Da nema Off-a, moja protekla ljeta bila bi bez tako lijepih uspomena i svim srcem se nadam da će OFF rasti i dalje, s boljom potporom gradske uprave i sponzora, da se dovedu neki poznati svjetski glazbenici, očekuje Ramljak.
'Instrument za djevojčice'
Počeo je kao gorljivi heavy metalac, a u Južnu Afriku, gdje mu je otprije bila sestra, otišao je kao gitarist i na tom instrumentu svirao s Kreesan bandom! Violina je stalno bila sa mnom, s njom sam uvijek mogao bolje prenijeti emociju, ali violina u to vrijeme nije bila 'kul'. Zbog toga mi je zapravo cijelo vrijeme bilo žao i jako me to smetalo i ljutilo - govori Ramljak. Čak su mu u djetinjstvu govorili da je violina instrument samo za djevojčice i tek kada je u Južnoj Africi saznao da postoji Jean Luc Ponty, majstor fusiona na električnoj violini, dogodio se preokret, naprosto se raspametio!
- To je bio način da violina za mene postane glazbalo po mjeri koju sam tražio, a nisam uspijevao. Ponty mi je zapravo svojom glazbom dao veliku podršku! Spasio me naprosto i u Šibeniku sam kao violinist pristupio sastavu Secret life, koji je njegovao tada probitačnu irsku glazbu sve do Gibonnijeva poziva.