Zoran Škugor (68), jedan od najpoznatijih hrvatskih estradnih menadžera, vraća se kući. U rodni Šibenik. Nakon gotovo 40 zagrebačkih godina. Želja mu je da pokuša ostaviti trag i u svome gradu, udahnuti mu život i izvan turističke sezone, nizom glazbenih, kulturnih i drugih manifestacija koje planira organizirati u Šibeniku, poput svojevrsnog "dalmatinskog Porina". S prvim projektima kreće već nakon Nove godine. Naravno, pod uvjetom da za svoje projekte dobije potporu lokalne vlasti i lokalne zajednice.
Do kraja veljače 2022. Škugor, kako nam je rekao, planira pozavršavati poslove i obaveze koje još ima u Zagrebu, a nakon toga će spakirati kofere i krenuti natrag. Što ga je potaknulo na takav potez, poslije toliko godina?
– Odlučio sam se vratiti, pogotovo nakon ove dvije godine korone, kad sam imao puno vremena za razmišljanje kuda sve to vodi, kuda to ide, što se to događa. Hrvatska glazba pada na jako nizak nivo, narodnjaci su uhvatili korijenje. U Vodicama, recimo, sve trešti od narodnjaka koji se vrte u lokalima iz kojih gledate na Spomenik palim braniteljima, a do jučer je tu stajao plakat s Antom Gotovinom. U redu, ako to ljudi žele, nemam ništa protiv, ali takvoj glazbi nije mjesto u urbanim centrima, treba je vratiti na periferiju, pa tko voli, nek izvoli – govori Škugor.
Protiv hohštaplera
Puno se toga promijenilo nagore u hrvatskoj glazbi, tvrdi. Porin je nekad bio diskografska nagrada, a sad je glazbena, jer je iz organizacije izbačena Hrvatska diskografska udruga, koja nije imala novca za financiranje manifestacije, pa su je, kaže Škugor, zamijenili ZAMP-om i HRT-om kao glavnim organizatorima. A ZAMP-u su svi dužni, od radijskih postaja do festivala, uključujući i Splitski i Šibensku šansonu. Na radijskim postajama stoje brda CD-ova koje nema tko ubaciti u kompjutor jer nema ljudi, a nema ih jer nema novca.
– Cijeli je glazbeni biznis na reketu – žestoko će Škugor.
I baš zato je donio odluku da se od svega toga sasvim odmakne i "da tim hohštaplerima", kaže, "u ZAMP-u i HUZIP-u" ne dopusti da sasvim "upokoje" velike kompozitore poput Zdenka Runjića, Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića i drugih, kojima se naumio odužiti uspostavljanjem nagrada koje će nositi njihova imena. U osnovi, priznaje, cilj mu je napraviti "paralelni, dalmatinski Porin", a rado bi u tu priču uvezao Istru i Kvarner…
– Uglavnom, shvatio sam da je sve to otišlo dovraga, da tu više nema ničeg dobrog, i odlučio sam se vratiti, a u Zagreb ću otići kad budem trebao nešto poslovno obaviti. Zapravo, moj je projekt već započeo kada sam proljetos podijelio prve iz serije nagrada koje kanim uvesti. Riječ je o Nagradi "Rajko Dujmić", koju su, za početak, dobili Massimo Savić i Ivan Dečak. Ali bit će tu još nagrada, barem desetak, i to ne samo glazbenicima, nego kulturnim, kreativnim stvaraocima uopće – najavljuje Šibenčanin koji je trajno obilježio hrvatsku estradu.
Bez posebnog imena
Njegov projekt, kako sada misli, neće imati neko posebno ime, nego će se zvati po nagradama koje će se dodjeljivati za postignuća u kreativnoj, kulturnoj industriji.
– I želim da mjesto radnje bude Šibenik. Da se svaki mjesec nešto zanimljivo i važno događa u gradu, da moji Šibenčani imaju razloga srediti se i izići. A Kazalište je malo, svega 300 mjesta. I zato ću organizirati koncerte, dodjelu nagrada iz svih segmenata kulture, glazbe, zabavne, rock i klasične, slikarstva, književnosti… Nešto će se događati, grad će živjeti, napokon, i zimi – poručuje.
Osim Nagrade "Rajko Dujmić" za pop-autora godine i pop-pjesmu godine, planira i Nagradu "Željko Pavičić" za najbolji tekst godine, Nagradu "Đorđe Novković" za najbolju pjesmu iz kategorije zabavne glazbe, Nagradu "Kemal Monteno" za najboljeg kantautora godine, Nagradu "Vinko Coce" za najbolju klapsku pjesmu godine. Sprema se razgovarati i s obitelji Vice Vukova i Boška Petrovića te s nekim od ponajboljih "klasičara", odnosno s njihovim obiteljima. Razmišlja i o nagradi koja bi nosila ime velikog Ive Brešana, za književnost, ali i o nagradi za likovnu umjetnost…
Njegova je želja i ambicija bila da nagrada za kantautora godine nosi ime Arsena Dedića, ali nije dobio suglasnost obitelji (Matije). Žao mu je zbog toga, ali, bože moj, kaže, ako ne žele, ja tu ništa ne mogu, moram poštovati njihovu odluku.
No, pristanak je dobio od supruge pokojnog Vinka Coce, s kojom je razgovarao o pravu korištenja Cocina imena za nagradu u kategoriji najbolje izvorne dalmatinske, klapske pjesme.
– Bila je ganuta i odmah je prihvatila – kaže Škugor.
Priznanje stvaralaštvu
Dobio je dopuštenje i Borisa Novkovića da nagradu za najbolju zabavnu skladbu nazove imenom njegova oca Đorđa Novkovića. Nije tu bilo velikog filozofiranja, Boris je shvatio da je to priznanje stvaralaštvu i ostavštini njegova oca i sa zadovoljstvom je prihvatio – objašnjava menadžer povratnik. A iznimno je pozitivno reagirao, napominje Škugor, i sin Kemala Montena, jer ta će nagrada, kako je to rekao, njegovu ocu omogućiti da živi i dalje.
Još mu preostaje razgovarati i s obitelji Boška Petrovića jer bi želio da se nagrada za najboljeg jazz muzičara zove po njemu, ali posebno mu je stalo da Brešan ima svoju nagradu, i nada se da njegov sin Vinko neće biti protiv toga. Razmišljao je i o nagradi koju bi nazvao po oskarovcu Dušanu Vukotiću, ali o tom potom.
Htio bi kroz ovaj projekt nagrada za kulturno stvaralaštvo odati priznanje i Vici Vukovu, ali ne ovisi sve samo o njemu, kaže.
Projekt kreće poslije Nove godine, iako je prvotno planirao nagrade dodijeliti za Dan grada Šibenika, 29. rujna, štoviše, organizirati i svojevrsni remake Hita ljeta, ali je shvatio da bi zbog epidemiološke situacije koja se ozbiljno pogoršava sve to moglo pasti u vodu, pa se odlučio za početak iduće godine. Do tada će, smatra, puno toga biti jasnije.
No, to još nije sve od Škugora. Ima i jednu međunarodnu priču kojoj bi cilj bio turistička promocija Jadrana. I to je neka vrsta remakea nekadašnje HTV-ove emisije "Alpe – Dunav – Jadran". Ali u Škugorovoj režiji taj bi projekt obuhvatio od pop-glazbe do klasike, slikarstva, proizvodnje ekohrane i ekomaterijala za odjeću, sudjelovalo bi 15 država, trajao bi oko mjesec dana i potencijalno bi se financirao novcem europskih fondova. Ako na fondovima ne prođe, "ja ću se za to pobrinuti, ali trebam potporu gradova i općina, jer bi se i ovaj moj projekt disperzivno provodio u cijeloj regiji ADJ-a", objasnit će svoj plan.
– Silno želim živjeti i raditi u Šibeniku. Želim nešto napraviti kako bi grad živio i izvan sezone. Boli me što sam napravio masu toga za Zagreb, Split, ali nisam za Šibenik. Nije bilo nikoga od koga bih napravio zvijezdu. Pomogao sam, doduše, Maksimu Mrvici. No poslije su Ivo Josipović i Tonči Huljić ponudili da mu pišu glazbu, i on snima njihova djela. Ali ja sam zaslužan za to što je Maksim u svoj repertoar uvrstio "Bumbarov let", s kojim je napravio pravi bum. Iako, ako pitate Huljića, reći će vam da je to bila Maksimova ideja…
Autorska prava
Škugor je izuzetno nezadovoljan stanjem na hrvatskoj glazbenoj estradi. Tu su, tvrdi, odnosi potpuno poremećeni. Jedan poznati hrvatski glazbenik rekao mu je, kaže s ogorčenjem, kako se od njih, zabavnih pjevača stare garde, kod sudjelovanja u HRT-ovim uspješnicama A i B strani traži da svi ustanu kad u studio ulaze rokeri.
– Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Pa rokeri su svoje karijere financirali novcem koji su zarađivali zabavnjaci – kazat će Škugor.
Tek usput komentirao je i veliku aferu, kako se u javnosti govori, s fonogramima Croatia Recordsa.
– Tu nema nikakve afere – tvrdi Škugor. – Jer oni koji su 1993. kupili Croatia Records platili su za firmu 11,5 milijuna kuna, ne za derutne zgrade i inventar, nego za autorska prava na snimke kojima je CR, odnosno bivši Jugoton, raspolagao. Fonogrami, dakle, snimke pjesama do 1990., proglašene su nacionalnim kulturnim dobrom, i točno je da oni nisu prodani u privatizaciji, ali im je država dala pravo korištenja jer su se namjeravali baviti glazbom, a ne, dovraga, građevinom. Sve drugo bilo bi apsurdno! Prema tome, tu nema nikakve afere, a u hrvatskoj glazbenoj industriji ima ih puno. Od ZAMP-a i autorskih prava, dvostrukog naplaćivanja honorara, pa nadalje. O svemu tome htio sam progovoriti u svojoj knjizi koju sam radno nazvao "Moja istina". Ali morao sam odustati, bila je to samoubilačka ideja, u što me je uvjerio strahovit pritisak kojem sam bio izložen. No, knjiga ne vrijedi toga… – na kraju će Škugor koji se, eto, nakon četiri desetljeća vraća "među svoje".
Ne da bi u tišini provodio umirovljeničke dane, oslonjen na onaj štap o kojemu je nekoć kao mlad sanjao, nego da bi svojem gradu i svojim sugrađanima, tvrdi, dao sve što je dosad propustio.
Biografija jednog osebujnog glazbenog menadžera
Zoran Škugor jedan je od najpoznatijih estradnih menadžera, koji je stvarao zvijezde na hrvatskoj glazbenoj sceni kao na tekućoj traci. Od 2015. posvetio se mladim talentima kojima je omogućio suradnju sa svjetskim producentima i skladateljima koji su radili s najvećim svjetskim zvijezdama poput Adele, Bruna Marsa, Rihanne, Beyonce, Justina Biebera, U2…
Škugor je zaslužan za karijere hrvatskih glazbenih prvotimaca kao što su Doris Dragović, grupa ET i Vanna, Ivana Banfić, Toni Cetinski, Nina Badrić, Sandi Cenov… Smatraju ga kreatorom Cro-dancea s početka 90-ih, a bio je i vlasnik diskografske kuće "Zg Zoe Music".
Sportski put
A sve je počelo u njegovim tinejdžerskim godinama u Šibeniku, kojemu se, nakon što je zatvorio puni profesionalni i životni krug, ponovno vraća.
Rođen je 1953. u Šibeniku i činilo se da bi mogao krenuti sportskim vodama kao vrstan stolnotenisač koji je sa svojim šibenskim klubom igrao u prvoj jugoslavenskoj ligi. Klub je bio smješten u čuvenom šibenskom "Kutiću", gdje su se vikendom održavale svirke popularnih šibenskih bendova, među kojima i grupe "Mi". Prihod od ulaznica služio je za financiranje kluba, a Škugor je radeći na garderobi za plesnih večeri zarađivao džeparac. I pomalo sanjario o glazbenoj karijeri, vjerojatno i ne sluteći koje će razmjere jednog dana ona i dobiti.
Kao glazbeni menadžer testirao se s "Bijelim dugmetom" 1975., kada im je organizirao seriju koncerata na šibenskom i širem dalmatinskom području, u čemu su mu, kako se navodi u njegovoj službenoj biografiji na internetu, pomogli brat Davor i Siniša Škarica. Danas će s posebnim ponosom istaknuti prijelomnu 1979., kada potpisuje ugovor s Oliverom Dragojevićem, koji će tog ljeta na Splitskom festivalu trijumfirati s uspješnicama "Oprosti mi, pape" i "Cvit Mediterana".
Škugor 1982. organizira i turneju s "Azrom" i Đonijem Štulićem, i potom se seli u Zagreb, gdje počinje suradnju s Tutićem, Novkovićem i Dujmićem. Malo je zabavnoglazbenih imena s hrvatske estrade koja nisu vezana uz Škugorov menadžerski angažman. Radio je i s Nedom Ukraden sredinom 80-ih, imao je vrlo uspješnu suradnju s Dinom Dvornikom, Gibonnijem, Ivanom Banfić, Ninom Badrić, Sennom M i Lukyjem. HRT na njegovu inicijativu osniva diskografsku kuću Orfej, kojoj će na čelu biti Miroslav Škoro.
Klasična glazba
Zahvaljujući seriji hitova tijekom rata s ET-jem, Sandijem, Mineom i Cetinskim, njegova diskografska kuća postaje tvornica zvijezda, ali i tvornica novca, što mu je omogućilo da neke od svojih glazbenih perjanica drži i na redovnoj plaći. I da zaključimo tu dugu listu glazbenika s kojima je radio, spomenimo još i Gorana Karana, Alena Vitasovića, Dražena Zečića, Alku Vuicu, Coloniju, Vlatku Pokos, Ivanu Plechinger…
Škugor se nije bavio samo lakim notama, pa je 2002. s poznatim violinistom Goranom Končarom osnovao festival klasične glazbe, koji je odmah stekao vrlo dobru reputaciju u svijetu "klasičara".
Iza njega je i doista raritetna internacionalna manifestacija Artist on Globe "Voda izvor života", koju je pokrenuo 2011. Bio je to prvorazredni spoj slikara i klasičnih muzičara, izložba vrhunskih hrvatskih i inozemnih umjetnika koji svojim djelima slave vodu kao izvor života, a vidjelo ju je više od 120 tisuća ljudi.