Svaka čast naprednoj i bogatoj Njemačkoj di san živija 24 godine, svira u prekrasnim diskotekama i snima u najboljim studijima Europe; svaka čast i španjolskoj Marbelli, njezinim diskačima i svim drugim lipim mistima - ali ja san isto najsritniji kad mi ovde, isprid mog malog studija u Gaćelezama kod Vodica, protrči kokoš.
Kad nešto ispečemo "u gradelarijumu" predsjednika mjesnog odbora, i kad mi prijatelj i suradnik nadležan za vino - ta važna osoba zove se Mile Tabula - donese materijal. Kad lipo popričan sa mojin ljudima, po domaću. To je život i lipota. Muzika - zaneseno priča Toni Lasan, glazbeni aranžer i producent, pa i skladatelj svjetskoga glasa, koji se nedavno vratio iz "bijeloga svijeta" u svoj dom.
Svoje Gaćeleze, odakle međutim i dalje note šalje u svijet. Već je skladao glazbu za film Van Dammea "koju ne želi dati za siću jer mu nije potrebna", navelike snima u suradnji s producentskom kućom u vlasništvu kanadskog tima Renea Angelila, pokojnog supruga Celine Dion (i to megamiks covera koje će otpjevati "najbolji estradni bariton u hemisferi", naime Nenad Vetma iz Splita), dakako, surađuje i s drugim autorima lokalnog predznaka. Iz Australije je svoje pjesme stavio u Lasanove ruke i naš daroviti iseljenik Milivoj Balić, ali i Šerif Konjević, pomalo egzotična ptica u tom glazbenom jatu. Klape Godimenti i Bunari također, šibenski slavuj Mile Perkov, vodički kantautor Krešimir Španja, Vuco, Željko Ćorluka - Čupo, gitarist Nino Nimac također iz Šibenika kao i country-bend Horses Neck (Konjevrate) kojega vodi profesor i violinist Jure Celić, pa "najbolji hrvatski harmonikaš", veli, Ante Filipović... Svi su oni Lasanova aktualna glazbena družina. A u prošlosti ih je bilo još - ohoho!
Moga san bit samo umjetnik
Toni Lasan glazbeni je maher u zrelim pedesetima, i živa legenda svoga kraja ali i dijaspore; u njegovo uho ulazi najfiniji glazbeni srh, no on je i jedan od kompjutorski najpotkovanijih aranžera stare garde; možda i najstariji među njima koji je ujedno tako svestran.
A ta se svestranost manifestirala zarana; još kao student ljeti je radio po četiri posla, i bio vunderkind svoga vremena.
- Je, radija san svašta i puno: ujutro bih od podne do 16 prodava krofne na plaži, a iza 18 sati peka grill i svira klavir u restoranu. Onda bih iza deset navečer skočija na DJ pult u lokalnoj diskoteci, i tu prašija do dva ujutro. A nakon toga bi svratija u Yacht Club povirit kako mi stoji postav izložbe crteža. Znaš, ja sam u prvom redu likovnjak, obožavam crtež i umjetnost. Otac Davor mi je imao i butigu za uokvirivanje slika, a inače je i on bija muzičar u Aspalatos Brassu, pratećem bendu Vice Vukova. I mater je bila glazbenica. Nisam moga ispast ništa drugo nego neki umjetnik - smije se Lasan, čovjek koji je svojim talentom usrećio mnoge.
Školovanje u klasi profesora Miroševića (studij Glazbene kulture u Splitu) napustio je na trećoj godini do koje se "prošetao" s lakoćom, jer je imao već jako glazbeno obrazovanje i bio vrsni pijanist. Ipak, postao je klavijaturist.
- Godine 1988. Ivan Ilić iz tada vrlo jake grupe Adria pozvao me da zamijenim Filipa Medića za klavijaturama - on je ima nekih obaveza oko faksa - na par miseci, u stvari da odradimo skupa turneju Nenada Vetme, koji je tada objavija album "Boliš me, dušo". Bila je lipa para - oko 100 maraka za nastup - a sve je već bija izorganizira Ivica Bubalo. I tako ja uletija u priču po preporuci Željka Šparmajera, još se sićan kad san doša na prvu probu u garažu Joška Vučića, gitarista, na Kmanu - prisjeća se Lasan početka propasti vlastite akademske karijere, ali zato strelovitog uspona one glazbene. A kad je kupio svoj prvi "svemirski brod" - preskupi sintisajzer KORG-M1 sa brojnim kanalima, 1989. - dobio je krila za niz glazbenih obrada i intervencija, koje je odonda izbrusio kao dijamant.
Moli mala, u dvi ure ujutro
- Snimalo se tada kod Nenada Vilovića u studiju sa 24 kanala, najjači je bija u gradu, tamo san radija prvi Zečićev album. Je, aranžmane san radija; Vilović mi je poznava oca, Davora. Kasnije san nešto snima i u Tome Mrduljaša, među prvima singlove Teane Kovačević, ona je danas glazbena mentorica a onda je bila na fakultetu sa Želimiron Škarponom, poznatim glazbenim radijskim urednikom i umjetničkim direktorom festivala u Opuzenu. Snima san i u Pipa u studiju Tetrapak, sa raznim izvođačima san radija, Trijon Gušt, Pejakovićem... A jedno snimanje u Barakovićevoj, u studiju Brace Škare, e to neću nikad zaboravit - tajnovito se zasmijuljio Lasan, kojega su u Njemačkoj zvali Toni - izuzev Halida Bešlića, Dina Merlina i drugih. Oni su Lasana zvali "Hasan".
Dok je Njemačka još bila "zemlja daleka", a u Hrvatskoj bjesnio Domovinski rat, Lasan je bio pripadnik Art-garde, jedan od boraca bez maskirne uniforme. No, jedne noći su ga dvojica u uniformama, u jeku rata 1992., došli potražiti u studio. Točnije, u njegov podstanarski stan na Plokitama u Splitu, kojega mu je bila iznajmila kolegica-glazbenica Vilma Novaković. Dva gardista u uniformama, jedan sa čupavom kosom i gitarom, došli su direktno s ratišta snimiti pjesmu. To je više bio krik protiv nepravde, rata i okupacije, nego pjesma; "čupavac" se zvao Marko Perković Thompson.
- Ušli smo u Škarin studio, a taj ricasti momak je reka da ima koračnicu. Posluša san njegovu "sirovu" izvedbu na gitari, predložija san mu neke izmjene, ali u principu to je bija taj element. Pjesma koja nosi trenutak, krik, poruku. Snimili smo Bojnu Čavoglave - kazuje Lasan.
Potom je Thompson, momak pristigao direktno s fronta, zamolio još jednu pjesmu. Trebalo je snimiti i "Moli, mala". E, tu se pojavio tehnički problemčić.
- Bilo je to usred noći, oni se moraju vratit u Čavoglave na front čim se razdani. U studiju smo sjedili, malo pili i mezili, a onda shvatili da nam hitno treba ženski vokal! Bilo je dva ujutro...
Odlučija san probudit Alenku Milano, koja se tada prezivala Matošević. Radila je, koliko se sićan, u školi u Imotskom tih godina, i imala je maloga Duju, sina. Doša san joj usrid noći na prozor stana na Visokoj, pokuca i reka: dolazi hitno, došla su dvojica s fronta, gardisti, tribaš pivat ili smo nadrljali. Normalno, zeza san se malo. Šokirala se, ali brzo pribrala; maloga je ostavila kod suside Zore da ga pričuva, došla u studio i otpivala bek savršeno ka i uvik. Te dvi pisme smiksa san do pet ujutro, i onda ih preda Edi Gracinu na Radio-Split da ih digod pusti. Uskoro su Čavoglave pomele sve druge domoljubne pisme na ljestvicama, bile su nedostižne! Čak su potukle i "Moju domovinu", ozbiljnu pjesmu koja je u stvari bila zahtjevan glazbeni projekt. Ljudi su je zavolili, prigrlili više nego bilo koju drugu. Nevjerojatno - prisjeća se Lasan recentne povijesti.
Evo zore, evo bjanko čeka
Pred kraj rata, pak, protagonist ove priče odlazi u Njemačku posredstvom Nade Ujević Bosnić, vlasnice agencije Song. Trebalo je odraditi gažu u diskoteci Miracle u Reutingenu kod Münchena. No, ta se "gaža" nastavila - godinama...
- Vlasnik Šolić bio je jako zadovoljan svirkom, koju sam tada prakticirao s grupom Marinero. S obzirom na to da sam tada već upoznao suprugu u Njemačkoj, inače našeg porijekla, s Paga, sve mi je bilo lipše tamo. Osta san - iskreno će Lasan.
Njemačka faza, tijekom koje je triput tjedno nastupao a ostalim danima skladao i radio sa Matom Bulićem, Omerom Rakovićem, Zelom Lipovačom, Harisom Džinovićem, Halidom Bešlićem, Dinom Merlinom i mnogim drugim zvijezdama s balkanskih prostora, potrajala je dakle - dvadeset četiri godine. U tom je razdoblju nastupao i u Španjolskoj, snimao TV jinglove za njemačku televiziju, aranžirao za njemačke glazbenike poput Sabine Schmidth umjetničkog imena Lee'Oh, ali i njemačkog Talijana Vitu Petraccija umjetničkog imena Vito La Vita. Radio je i glazbu za nastupe boksača, poput one uoči meča Bjorna Blaschea (njegovog klijenta) protiv Bena Nsafoaha, glazbu koja i danas plijeni ludom enegijom.
Svojevrsna "Četiri godišnja doba" skladao je za producentsku kuću Jeana Claudea Van Dammea, koji je tada snimao na Tajlandu. Bilo je to 2012., a "vezni čovjek" bio je Grk iz Reutlingena.
- Nikad nisam volio priču: "evo bjanko čeka, napiši iznos", jer je taj ček fluidna kategorija. Gle, bjanko. Isto tako, nisam tija skidat gaće za sitniš, radije ću poklonit. Tako sam mirno propustija neke ugovore. Na primjer, nisam tija prodat tri snimke na njemačkom: Boliš me, dušo, Vino na usnama i Sieben Jahre - sve na njemačkom - u izvedbi Nenada Vetme 2009. menadžeru koji je procijenija da je Vetma već oko pedesete, i da želi mladog pjevača za progurat te pjesme. Ili Vetma ili ništa! I tako je ostala snimka za uspomenu - bez žaljenja će Lasan.
Otkad se vratio u Hrvatsku, kaže, živi svoje najljepše vrijeme u životu. Na povratak su ga ponukali zdravstveni problemi u obitelji, sad je situacija stabilna, a on uživa osebujni samački status. Nema djece, ali ima pet mačaka! Opisuje nam svoj dan; ne u Münchenu, nego u Gaćelezama.
Kava, vino, gradele, ćakule
- Radin rasterećeno, uživam. Nekad noć provedem u studiju, pa dugo spavam, a onda ujutro najprije po spizu u dućan "Djelo"; tamo me čekaju odma dragi ljudi za dobro jutro: Ive mesar i Jorde na kruvu. Juliana i Željka na kasi. Šefice dućana Slađa i zamjenica joj Mladenka; toliko lipote i dobrote na jednom mistu! A onda, pravac Vodice u kafić Đir, kod rođaka mi Antonija. Tamo već čekaju na kavi Đuzepe i Bočica, i ostatak bande. Pa di to ima?! - veselo se pita Ante Toni.
Nastavlja usporedbom.
- A ne Njemačka sa svojim krasnim selima (atroke gradovima!), pokošenom travom i svim onim uređenim cvićem, di ljudi/susidi jedni drugima u prolazi službeno kažu: "Hallo, Kris Got!" I svak svojim putem. Nema kava, vina, gradela, ćakule! Ma nema do naše zemlje, naših ljudi - sretno će skromni čovjek Toni Lasan, glazbeni genij iz Vodica, s adresom: Gaćeleze.