U niti mjesec dana, tiho, bez velike medijske pompe i grandioznih najava (na plakatu nije bilo nijednog imena izvođača, samo naziv programa, Oliverov potpis, te mjesto i vrijeme) planule su ulaznice za koncert "Vridilo je", koji će se održati 7. prosinca, na dan rođenja Olivera Dragojevića, u Spaladium Areni.
Riječ je o pažljivo pripremanom koncertu, nastavku glazbene priče "OLIVERovih 70", koju je prije nešto više od godinu dana preminuli glazbenik započeo poželjevši njome razveseliti sugrađane uoči svojeg rođendana u prosincu 2017. Na glazbeno putovanje s naramkom nekih od njegovih najljepših pjesama sada će se, umjesto Olivera, u Splitu uputiti njegovi dugogodišnji suradnici, prijatelji i kolege: Gibonni, Petar Grašo, Tedi Spalato, Stjepan Hauser, Antonio Serrano, Elvis Stanić, Dupini, zagrebački zbor Izvor u novim vokalnim aranžmanima s potpisom glasovitog Tomaža Kozlevčara, svi oni uz pratnju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog. Oliverov će opus u Spaladiumu slaviti više od stotinu glazbenika.
Iako nije jednostavno uskladiti termine tolikog broja ljudi, kad je povod Oliver, sve se možebitne prepreke lako rješavaju, pomiču datumi koncerata, odgađaju obveze... Prijatelji i kolege pjevača, baš kao i organizatori koji su, uz blagoslov obitelji, koncert pripremali godinu dana, ne vole "Vridilo je" proglašavati hommageom, tribute ili rođendanskim koncertom.
Rekoše nam, redom, kako bi voljeli da to bude jednostavno – večer s Oliverom, koju će svaki njezin posjetitelj doživjeti na svoj način. A bit će upravo onakva kakvom ju je zamišljao pjevač ležeći na bolesničkoj postelji u Kliničkoj bolnici Split, ni u primisli ne odustajući od glazbenog plana u Spaladiumu 2017. Još se toga živo sjeća njegov prijatelj Gibonni, s kojim je snimio zajednički album "Familija".
– Istina je, ustvari, da je Oliver, kad je još ležao u bolnici, planirao taj koncert. Toliko mu je to bilo stalo... Dugo sam ga poznavao, cijeli život, i uvijek smo iskreno razgovarali, ali ne sjećam se da mu je ikada bilo toliko stalo koliko do toga koncerta u Splitu. Još onda, na odjelu, kazao mi je da bi volio da to budu ti i ti ljudi, razgovarali smo i o repertoaru, pa je i moj razgovor s obitelji nakon njegova odlaska išao u smjeru da ispoštujemo onako kako je on to želio. I sve što bude otpjevano u Spaladiumu bit će po njegovu izboru – kaže nam Gibonni, neizmjerno radostan zbog činjenice što je sam spomen Oliverova imena bio dovoljan okidač za bezrezervno povjerenje svih onih koji su požurili nabaviti ulaznice. Znak je to poštovanja i ljubavi prema voljenom glazbeniku.
– Ovaj koncert je, na neki način, rasprodan u tišini, što samo po sebi govori koliko je bila posebna veza između Olivera i Splita, kako ga ovaj grad doživljava i kako ga je on osjećao. To govori još nešto, da ljudi u ovome gradu imaju svoje "ja", i da ih, kad nešto žele ili ne žele, ne možeš ni nagovoriti ni odgovoriti – primijetio je Gibonni.
I Petar Grašo, kojega je Oliver poznavao još od njegova djetinjstva, uzeo mu pjesmu ("Boginja") i odškrinuo vrata uspješne karijere, smatra kako ništa manje u životu Oliver ni ne zaslužuje – da dvorana u njegovu gradu bude dupkom puna.
– Bez namjere da budemo neskromni, a s obzirom da je riječ o koncertu u slavu Oliverova imena i opusa, zaista smo svi očekivali veliki interes Splićana, ali nisam doista očekivao da će već početkom listopada praktički biti rasprodan. To znači da je grad željan Olivera, da smo svi mi zapravo željni takvih večeri i da ćemo dati sve od sebe da nam bude nezaboravna – veli Grašo uoči dva mjeseca unaprijed rasprodanog koncerta. Još i danas pamti riječi koje mu je omiljeni glazbenik znao puno puta reći "u dvadeset i koju više godinu koliko su znali ukrižati koncerte, zajedno nastupati, družiti se".
– Naše dvije glavne teme bile su humor i glazba. Ali kad god je razgovarao sa mnom, uvijek je najčešće koristio dvije riječi: "Budi svoj." "Budi svoj" bio je nekakav njegov moto. I to je istina – vjerovati u ono što radim općenito je bila moja premisa svih ovih godina, u kojima se izmijenilo puno zavodljivih trendova. Od elektroničke glazbe do one koja koketira s nekakvim balkanskim zvukom. Dosta se izvođača transferiralo na neke trenutačne trendove, a ja sam se, koliko god sam mogao, trudio ostati svoj. Taj sjajan savjet koji je stao u tako dvije jednostavne riječi zapravo je cijela Oliverova životna filozofija – vjeruj u ono što radiš – naglašava Grašo, vjerujući kako će se u Spaladiumu osjetiti poseban naboj, a emocije biti pomiješane. Ipak drži kako u ovim trenucima treba slaviti život.
– Ta jedna simbolika je prekrasna – sad kad Olivera nema, slavimo dan kad je došao na svijet. A svijet je sasvim sigurno, govorim ovo bez imalo patetike, pogotovo ovo podneblje, apsolutno bogatiji za čovjeka bez kojega bi imao sivlje tonove i boje. Barem što se glazbe tiče – kaže Grašo.
"Cesarica", "Galeb", "Tko sam ja da ti sudim", "Kad mi dođeš ti", "Trag u beskraju", "Magdalena", "Što to bješe ljubav"... Nećemo sada otkrivati baš sve adute glazbenog spektakla "Vridilo je", a ne želi to činiti ni Tedi Spalato, koji je posljednje Oliverove dane "liječio" gitarom pjevajući ispod glasa u duetu s glazbenim velikanom. Nema, veli, dana da mu ne dođe u misli...
– U godini koja je za nama svi su moji koncerti, bilo samostalni, bilo s drugim kolegama, protekli s jednim naglaskom na našeg Olivera. Uvijek bismo izveli i nekoliko njegovih skladbi... S jedne strane, u svima nama ostala je jedna velika praznina jer je u svakom čovjeku ostavio trag. Nama glazbenicima, njegovim prijateljima, ovo će biti možda najveći koncert, koji će okupiti najveći broj ljudi koji su s njime surađivali i u pitanju je jedna ogromna odgovornost svih nas iz respekta prema Oliveru. Naravno, i iznimna čast biti njezinim sudionicima. Bit će jako emotivno, ali Oliveru prvom ne bi bilo drago da zaiskri tuga. Trebamo ga slaviti, zapravo će biti radostan kad vidi da slavimo njega i njegove prekrasne pjesme – tiho će Tedi.
Splitski glazbenik, koji se i sam vješto poigrava s glasom kao s instrumentom, zasigurno će uživati u vokalnim majstorijama zagrebačkog zbora Izvor. Izvor prvi put neće biti u funkciji samo pratećeg zbora jer će njegovi članovi samostalno iznijeti nekoliko Oliverovih glazbenih brojeva. Jer tko će neutralnije, a dostojanstvenije, "donijeti" Oliverov zvuk od trideset mladih glasova kojima se pjevač silno veselio i zvao ih na svoje koncerte kad god se za to ukazala prilika. Za ovu priliku pod vodstvom Tomaža Kozlevčara, glasovitog vokalnog aranžera i Oliverova prijatelja iz Slovenije.
– Poznavao sam Olivera još od njegovih početaka, valjda još od njegove prve turneje u Sloveniji prije pedeset godina. Čak sam mu bio i u pratećem bendu... U zadnjem desetljeću znali smo se susretati na snimanju TV emisija u Sloveniji, pisao sam i aranžmane za neke njegove pjesme, pa smo gostovali kod njega u Veloj Luci, znali se posjećivati ljeti... – prisjeća se Tomaž, ističući kako se s velikim zadovoljstvom i čašću uključio u koncert "Vridilo je".
– Želimo, poštujući uspomenu na Olivera, oživiti njegovu glazbu na najljepši i najemotivniji mogući način. Iskreno, ni ne znam koliki je posao za nama. Prije pola godine počeli smo raditi i više pjesama nego što će se uspjeti izvesti na koncertu. I još, evo radimo, ali u pitanju su finese, nekakva spajanja zbora i orkestra. Riječ o tzv. vocal play tehnici, koju sam prije dvadesetak godina počeo raditi sa slovenskom vokalnom grupom Perpetuum Jazzile. U pitanju je sviranje vokalima. Olivera će zamijeniti entuzijasti iz izbora Izvor, uvrstili smo najosjećajnije pjesme – otkriva Kozlevčar, majstor vokalnih aranžmana (a capella verzija "Africe" grupe Toto u izvedbi zbora Perpetuum Jazzile 2009. pod njegovom dirigentskom palicom dosegnula je 22 milijuna pregleda na YouTubeu).
Oliver je posljednjih godina svojega života maštao o koncertima uz pratnju velikog orkestra i zbora, realizirao ih je kad god mu se za to pružila prilika. To je suzvučje godilo njegovu uhu, stalno je težio pomicanju granica. Dobro to zna maestro Alan Bjelinski...
– Oliver je, kao svi mi mlađi, stvarao samoga sebe. I tražio put k nekom svom, uvijek nepoznatom cilju. To što je Oliver napravio u svom životu, izgradio sebe, trajalo je godinama. Koliko znam iz njegovih priča, trajalo je od samog djetinjstva. Dakle, Oliver je u nukleusu svojega bića bio toliko talentiran i toliko osjetljiv na zvuk da se morao baviti glazbom. Čovjek je prepoznao sebe i ulagao u sebe. I došlo je vrijeme u kojemu je postao jedan od najjačih izvođača prekrasne glazbe. Je li to klasika, pop, belkanto, arija...? On je mogao sve, a bio je veliki znalac. Mogao je ravnopravno stati pored bilo koga na ovome svijetu, a to samo može čovjek koji je jako naslušan i koji jako razumije. I uvijek je bio ponizan prema vrhu umjetnosti. To je prenosio na nas... Nikad nam nije govorio da se moramo uspoređivati s nekim drugim. Uvijek je bilo: "Idemo do vrha, koliko god možemo. Najviše" – govori Bjelinski, ističući kako malo ljudi zna da je Oliver bio i veliki ljubitelj klasične glazbe.
– Tijekom naših zajedničkih 15-20 godina često smo znali sjediti u fotelji, ne govoriti ništa i slušati samo klasičnu glazbu. I to vrlo tešku svjetsku klasičnu literaturu. Ja sam mlađi od njega, nekih deset, petnaest godina, a toliko sam toga od njega naučio. Toliko je dobrih misli izgovorio znajući što je sve prošao u životu, a sve to s puno ljudi. Glazba je živa materija sa živim ljudima. A on se nesebično davao svima. I starijima od sebe, svjetskim glazbenicima, a pogotovo mlađima. Pokušajte samo nabrojiti sve te mlade ljude, pa svima je ostavio otvorena vrata. To su dimenzije koje rijetki mogu dohvatiti. Govorim o stvaralačkom dijelu, o onome što je Oliver imao u svojoj srži. U potrazi za ciljem stalno postavljati upitnike. Uvijek je išao dalje... – veli poznati dirigent, radostan što je dio priče "Vridilo je".
– Znam da je publika u iščekivanju... Zapravo sam užasno sretan što se takva vrsta glazbe voli slušati. Mi glazbenici to volimo, volimo se pokloniti publici. I znam da je barba Oliver s nama – gorljivo će Bjelinski.
Violončelistu Stjepanu Hauseru teško je izabrati Oliverovu skladbu koju najviše voli zasvirati.
– Toliko je divnih Oliverovih pjesama, za svako se raspoloženje može pronaći jedna. Kad me uhvati sjeta, kad mi treba vratiti osmijeh na lice... Ali ako govorimo o onoj koja izaziva najviše emocija, to je zasigurno "Trag u beskraju". Posebno me dirne svaki put kad je čujem. Znam da Oliver svima puno znači, ali ja prema njemu osjećam neku posebnu povezanost koja se možda najbolje ocrtava upravo kroz ovu pjesmu. Ona mi je kozmička i uz nju odem u beskraj – kaže Hauser. Zajedničkim su odabirom, govori, zaključili da mu u Spaladiumu "pripadnu" legendarni "Galeb", predivna "Magdalena" i zavodljiva "Romanca".
– To su tri legendarna klasika koja najbolje pristaju uz čelo izvedbu. Iznimno se veselim tom trenutku i ovoj posveti čovjeku od kojega sam, kroz druženje, kroz suradnju i samo gledajući ga, naučio koliko možeš biti velik a ostati malen, normalan i skroman u životu. Vjerujem da, na neki način, uspijevam i sam živjeti na isti način i da me karijera i turneje nisu promijenile. Divio sam mu se zbog toga i učio od njega živjeti na isti način – kaže Stjepan, napominjući kako i sada, dok razgovara s nama, u pozadini svira Oliver.
– Slušam ga stalno, njegove pjesme su uvijek uz mene i sada imaju još dublje značenje. Možda mi tada ipak najviše nedostaje jer kada čujem njegov glas, tek onda shvatim da više nikada neće staviti ruku na moje rame i dobaciti mi neku šalu, da više nećemo stupiti skupa na pozornicu i, u konačnici, da ga više nikada neću čuti i vidjeti pokraj sebe. Teško je to prihvatiti.