Izgleda da je najveći uspjeh sina (Branko Viljac) što je ipak uspio privoliti oca i umjetničkog direktora (Dušan Šarac) da ovogodišnje Večeri dalmatinske šansone prođu u znaku Šarčeve impresivne obljetnice, a da Večer starih skladbi bude njegova autorska.
Maestro, koji je kao glazbeni urednik radio u "Suzyju" i "Jugotonu" u sjajno vrijeme diskografije napunio je 80., te zašao u 60. godinu umjetničkog rada. Kako je netko napisao i javno objavio na Fejsu, da je skladao samo nekoliko upečatljivih pjesama "za sva vremena" koje stanu na prste jedne ruke, poput "Šibenske balade", "Dalmacije u mom oku", "Na teraci", "Maslina je neobrana", "Dalmacijo, slušaj ovo", "Budi noćas mirno more" – bilo bi dosta za tri života, nekmoli što je Dušan Šarac napisao čak 800 skladbi za razne izvođače.
Najviše radio za Mišu
Najviše za Mišu, o čemu je manje-više sve poznato, a Šarac je, veli mi u razgovoru, ipak popustio Viljcu radi festivala koji je ove godine navršio četvrt stoljeća. Uostalom, da iskoristim "teologiju" Branka Viljca, direktora s presice uoči ovogodišnje finalne večeri - Šarac je otac festivala uobičajenog naziva "Šibenska šansona", Viljac je sin, no ako mislite da nedostaje duh sveti varate se, jer to je Arsen Dedić i bdije nad njima odozgor, ma što o tome mislili vjernici na čelu s biskupom Rogićem.
Dakako, to je zgodna Viljčeva dosjetka, kojom je podsjetio da je rečeni trojac zajednički započeo glazbeni festival koji se često naziva i "hrvatskim Sanremom".
- Ma ja nisam tip koji voli da se na njega upiru svjetla reflektora. To je za druge profesije, političare i pjevače, a ja volim biti više u sjeni. Međutim, ipak je to manifestacija koju sam potaknuo, dao joj život i neki smjer zajedno s Viljcem i Arsenom, a naposljetku, ipak je jubilarna. Dakle, važnije od onoga što bih ja htio ili ne bi - objašnjava Dušan Šarac.
Uistinu, tijekom cijelog našeg susreta govorio je najmanje o sebi, najviše o ljudima s kojima je surađivao i toplo prijateljevao, o stanju na estradi, i današnjim pjevačima općenito, u neku ruku začuđen što Večeri dalmatinske šansone uopće još traju.
- Ni u snu nisam očekivao da ćemo se toliko dugo održati. Možda su u ovim vremenima festivali preživjela stvar i više nemaju smisla. Sve je virtualno, estrada više ne postoji, no mi se držimo. Postoji interes za Šansonu i kod publike, ljudi vole doći, snima ga redovito i HRT, a ove godine imali smo rekordni broj izvođača. Simboličkih 25, za svaku našu godinu po jedan - iznosi Šarac te podsjeća da nikako nije htio da "Šansona" bude klasični festival zabavne glazbe, nego kantautorski, odatle mu i naziv.
- Oni prvi meni su bili draži, na moj brk - smješka se - došli su svi veliki, Vice, Tereza, Arsen, Gabi... potom su se i autori počeli odazivati. U početku nisu imali povjerenja, nisu nas shvatili ozbiljno, pa sam ja više pisao.
- Teško je - nastavlja - ocjenjivati kvalitetu i žanrove. I općenito, nagrade su po meni suvišne, no pjevači su ih tražili. U početku ih nismo imali, premda je, odavno držim, najbolja pjesma ona koja se najviše izvodila i nema tu puno filozofije, no o tome malo tko mari.
Žanrovsko šarenilo
Možda netko smatra da je Šansona previše žanrovski šarena, međutim mi nemamo toliko kantautora da bismo mogli prezentirati jedino taj žanr. Kod nas vlada pozitivna energija, guramo, a kako će biti dalje, vidjet ćemo - pomirljiv je maestro.
Naposljetku, festivalski orkestar koji uvijek apostrofiram i živa glazba na Šansoni neprocjenjiva su vrijednost. Glazbenici iz Zagreba, Rijeke i Šibenika obožavaju svirati, to se vidi i osjeća, i složni su pod ravnanjem maestra Damira Marušića.
A on je genijalac, veliki stručnjak u svome poslu. Kada je Al Bano gostovao kod nas na Šansoni prije nekoliko godina, kazao je da se u Italiji to više nigdje ne može čuti. Inače je on jedne godine na Splitu, dok je to bio internacionalni festival, pjevao jednu moju pjesmu. Ako nema orkestra, ne treba nam manifestacija pod nazivom festival, tada se sve to može slušati i kod kuće - odrješit je Šarac. Nakon četvrt stoljeća postojanja "Šansone", za koju znalci drže da je solidan festival koji njeguje kvalitetu, podsjećam na neke događaje koji su je obilježili.
Recimo, na Arsenov "razlaz s njima" - Šarcem i Viljcem, koji je Arsen, kako je samo on znao, objavio u medijima, Šarac veli da se nikad zapravo nije dogodio onako kako je to moglo izgledati po Arsenovim razlozima.
- Nismo se mi razišli zbog toga što je "Šansona" napustila neku prvotnu koncepciju oko koje smo se udružili. Arsen je do kraja ostao uz nas, bio nam pri ruci kao prijatelj. Uvijek blagonaklon i pozitivan. A kada je poručio ono: "Eno im Gabi i Matija, ja tu više neću biti", već je bio teško bolestan i nema to nikakve veze s njegovim stavom o žanrovskoj orijentaciji festivala. Uostalom, evo događaja za ilustraciju ovoga što sam rekao - nastavlja Šarac:
- Jednom smo na otvaranju Omiškoga festivala, nakon toga navodnoga razlaza, htjeli prezentirati sav naš klapski melos u njegovim specifičnostima, da budu zastupljeni svi dijelovi Dalmacije. Zovem ja Arsena da uzme udjela u tome, a on mi odgovara da mora u to vrijeme nešto sa Zlatkom Vitezom promovirati, a ja mu odgovorim: "Dobro, ako ti je Vitez važniji, svaka ti čast!" Razmislio je nekoliko sekundi, zastao, i odgovorio: "Dobro, ko šljivi Zlatka Viteza!". To je bila ta njegova pripadnost, išao je za srcem - nasmijao se Šarac i dopunio da mu Arsen strahovito nedostaje kao prijatelj, suradnik i naposljetku izniman autor, apsolutno svoj. Znali bi njih dvojica telefonski, noću kasnije u Zagrebu razbanzavati svoje Šibenčane, a i druge, kako to već ide.
- Imao je ovdje svoje "špijune", strahovito mu je značio Šibenik, i treba staviti na jednu stranu njegov crni humor i sarkazam kao obilježje njegove osobnosti, a na drugu Arsena u pogledu posla - kaže Šarac.
Najveći profesionalac
- Većeg profesionalca u ovome našem poslu nije bilo. Bio je upravo perfekcionist, jedinstven kompozitor, i pjesnik, dakako.
Onda sam u našoj ćakuli Šarcu spomenuo da je "on ipak stvorio Mišu Kovača", na što me ispravio riječima da je "Mišo ipak prije stvorio njega." Kako to onda ide s "nosom", kako se nanjuše skladatelj i izvođač, pitam.
- U ovom slučaju, Mišo je uvjerio mene - kaže Šarac. - Inače je imao tu moć uvjeravanja drugih u neku svoju viziju, a istodobno je uvijek bio vrlo realan u pogledu svojih mogućnosti. Mislim da je tajna njegova uspjeha u tome što je prema sebi bio nevjerojatno kritičan i znao je izabrati tekstove. Melodija ga nije zanimala, ali tekst mu je bio presudan, upravo zato što je znao donijeti emociju. Mišo je sigurno sociološki fenomen. Neviđena karizma i dandanas, kada on više nije aktivan, a nažalost ni sa zdravljem nije najbolje: mulci oko 2 ujutro na svojim zabavama, tulumima, puštaju Mišu i uživaju; to je fenomen koji je teško objasniti. Spočitavali su mu neki da je "niža razina interpretacije, čak i netočan u intonaciji, no ja uvijek kažem da, srećom, postoje tonski zapisi. A iz toga se dade čuti da je Mišo bio besprijekoran, na vrhunskoj razini.
I razlaz, pa i svađa Miše i Arsena, kada je Mišo odbio jedan Arsenov tekst, čemu je Šarac svjedočio i u medijskim istupima, pa se Arsen razbjesnio, nije u suštini bilo to, tvrdi danas maestro Šarac. Naprotiv, govori, vrlo su uvažavali jedan drugog. Hrvatski Playboy jednom je objavio Mišin intervju preko duplerice, gdje on na sva usta drži hvalospjeve Arsenu u svim aspektima.
- Gotovo da nije bilo rečenice gdje ga nije spomenuo pa sam s govornice na zagrebačkom kolodvoru, budući da mobitela nije bilo odmah nazvao Arsena.
Zadovoljan, odgovorio je da će u tom slučaju riskirati 17 kuna, nasmijao se Šarac na tu tipično "arsenovsku" formulaciju. Kasnije je Arsen pokazao da vrlo drži do Miše kada je "Šansona" imala retrospektivu povodom 10. godišnjice.
Bili su Vice, Tereza, Gabi, Arsen, bio je i Gibo tu, a Viljac je bio u nedoumici kakav raspored napraviti, budući da najveći pjeva zadnji, a bilo ih je, velikih. I ja sam mu sugerirao da to prepusti Arsenu, koji je sebe stavio pri sredini, a Mišu na kraj. S riječima da je Mišo idol masa! To je mogao jedino Arsen! Strahovito ga je cijenio, a Mišo je javno izjavljivao da Arsenu neki naši akademici mogu jedino čistiti cipele. Stalno je uskakao i mladim pjevačima u pomoć, do te mjere da sam ga jednom upitao što mu treba to inkomodiranje. Odgovorio mi je: "A što ću od njih, treba im potpora!" - govori Šarac, inače jedini umjetnički voditelj dvaju festivala - "Šansone", zabavne glazbe i Omiškog, klapskog.
Organski povezano
- Reklo bi se da je to kontradiktorno, međutim, opet je organski povezano, jer glazba je glazba - kaže Šarac, napominjući da ne može pobjeći od svojih preferencija i moguće subjektivnosti kada kaže da su najbolje dvije klape ikad bile "Trogir" i klapa "Šibenik".
- Oni su jedini mogli izvrsno pjevati a capella i ono što smo Arsen i ja ustanovili, tu varošku klapsku pismu, nazovimo je tako i što je klape približilo nekim ansamblima. I opet kažem da, na sreću, postoje tonski zapisi! Nismo Arsen i ja to radili ni s kakvom namjerom, nego spontano, više sam pisao ja nego Arsen, jer je on tako sebi odredio. Mi smo istraživali kako se klape mogu mijenjati u glazbenom stilu i tako stvari uvijek najbolje ispadnu. Nakon tih naših prvih pisama, pa i uspjeha s njima, u tisku se, naročito u vašoj kući, Slobodnoj Dalmaciji, podigla prava halabuka na nas.
Da oskvrnjujemo svetinje i slično... No, bože moj, od nečega se mora živjeti - kaže Šarac i podsjeća na to da su na Šansoni jako dobre pjesme, pobjedničke, imali klape Šufit, Kambi, Iskon...
- Za mene je klapa jedino a capella pjevanje. Ostalo su ansambli, koji, ruku na srce, vrlo slično zvuče ako ih ne gledate, a ne znate tko pjeva. Dubrovčani su, s druge strane, sačuvali svoje specifično pjevanje, koje vrlo reprezentativno predočuje klapa Kaše, na ovogodišnjoj šansoni nagrađena za najbolje ispjevan tekst - veli Šarac.
Imitatori svjetskih uzora
I za kraj konstatira, pomalo s rezignacijom, kao što bi valjda i svaki drugi bard u svome području nakon toliko iskustva, da estrade kod nas praktički više nema, niti su na vidiku pjevači s karizmom koji mogu povesti mase kao oni iz zlatnih vremena diskografije bivše države. Kakva bila da bila, Jugoslavija je imala estradu s određenim regulama, kategorijama i što je važno, izvođač je točno mogao znati što će dobiti od prodanih nosača zvuka i koliko košta njegov nastup, po utvrđenoj tarifi i njegovoj kvaliteti. A ne kao danas, kada je mogućnost da se pjevača pokrade praktički neograničena s digitalnim platformama.
- Svi ti mladi pjevači danas odlično pjevaju na tim "voisima", "stranama A i B", no oni su imitatori svjetskih uzora. Ne vjerujem da će itko od njih išta značajnijega napraviti, a nastupanje na vjenčanjima i sprovodima, kao što rade neke klape, naprosto je otužno. Pa onda gažu dobije onaj ko bude jeftiniji... Malo tko srušio je vlastitu diskografiju i "raspustio" estradu toliko temeljito kao mi, zato više nemamo ni zvijezda. Dio establishmenta estradu drži nebitnom i marginalnom, a nije tako, važan je to dio kulture neke zemlje i naroda...