Nije baš lako naći "zajednički nazivnik" u potezima, navadama i razmišljanjima aktualnog hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivice Tucaka. Temperamentni je Šibenčanin klasičan tip bećara, koji voli lumpovati, "zaružiti", ali od svojih igrača traži željeznu disciplinu! U njemu teče, da ne kažemo ključa, žestoka dalmatinska krv, a poludi od sreće kad čuje slavonske pjesme uz tamburu. Jednako favorizira teretanu i slasnu dalmatinsku marendu uz dobru kapljicu.
Kao trener je postizao sjajne uspjehe u crnogorskom Jadranu i u matičnom Solarisu. Tucak je osvjedočeni domoljub, ali mu to nije bilo prepreka da odjene kapicu Crvene zvezde. A još uvijek se govori o njegovu zagrljaju sa srpskim izbornikom Dejanom Savićem poslije finalne utakmice Srbija – Hrvatska na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Potencira se teza kako je on, ipak, različit od famoznog bliskog susreta Ivaniševića i Raftera poslije teniske trakavice u finalu Wimbledona.
– Ne znam zbog čega se digla tolika prašina oko tog pozdrava? To je bio spontani zagrljaj dvojice sportskih suparnika i prijatelja nakon završetka utakmice. Čestitali smo jedan drugom na fer i korektnoj utakmici. Oni su u njoj bili bolji, i to valja priznati. Bio je to i jasan znak da Dejana Savića izuzetno poštujem kao trenera i čovjeka – jednostavno i sportski objašnjava Ivica Tucak.
Izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije imao je potrebu i da dodatno proširi temu "bratskog zagrljaja" sa Savićem. Da je odvede i malo dalje od vode u bazenu. U političku sferu, koja je, nažalost, neizbježna, kad se sudaraju hrvatski i srpski sportaši.
– Bilo bi poželjno da se napokon prestanemo vraćati u prošlost. Domovinski se rat, dakako, ne smije zaboraviti. Kao važan dio naše povijesti. Međutim, došlo je vrijeme da toliko godina nakon rata ljudi žive svoj život, rade svoj posao, za dobrobit jednog i drugog naroda. Ja volim Hrvatsku više od svega na svijetu. Vjerojatno sličan osjećaj ima i Savić prema Srbiji. No, to nije razlog da se međusobno ponašamo neprijateljski – istaknuo je Tucak.
U sportske (i ine) kontroverzije hrvatskog izbornika, bez razmišljanja možemo uvrstiti i podatak da mu je na brazilskom srebru čestitao crnogorski premijer Milo Đukanović, ali ne i čelnici Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije! Činilo se mjesecima kako Ivica tu istinu nije prebolio.
– Ma nemam ja što preboljeti! Ja živim u gradu koji obožavam, ali me smeta što ljudi, odnosno političari, koji ga vode ne razumiju ili ne žele razumjeti što znači osvajanje olimpijskog odličja! Time šalju lošu poruku svim mladim sportašima koji sanjaju da jednog dana osvoje medalju na Olimpijskim igrama. Osobno nemam nikakav problem s tim što nisam dobio službeno priznanje u mom gradu. Istina je da je gospodin Đukanović postupio suprotno, kad smo se sreli u Budvi. Prišao mi je i čestitao na osvajanju olimpijske medalje, ali i na svemu što sam napravio za crnogorski vaterpolo trenirajući Jadran iz Herceg Novog – otkrio nam je Ivica Tucak.
Kad nema reprezentativnih obveza Tucak se lako preobražava u "običnog" građanina Šibenika. Sjedi u svom kantunu popularnog kafića "Giro" s društvom, koje je, također, na prvi pogled kontroverzno. U istom su kantunu često operna pjevačica Nera Gojanović-Kljajić, bivši nogometni reprezentativac Nikica Cukrov, ratnik Tvrtko Pašalić, SDP-ov saborski zastupnik Franko Vidović, žestoki šibenski hajdukovac Ozren Goreta…
– Ha-ha! Smijem se zadovoljno i od srca kad se to spomene. To je dio mojeg dnevnog rituala. Bez toga mi je nezamisliv dan u mom Šibeniku. Tamo se na naš tipičan šibenski način vode dnevna razglabanja, od sporta do politike, od ribolova do zgodnih "riba". Naravno, sve se to događa uz malo povišenije tonove! – naglasio je Šibenčanin na klupi "barakuda".
Kad već nije proglašen najboljim trenerom Šibenika, priznanje je dobio od sugrađana, koji su ga izabrali među troje najuspješnijih Šibenčana. Zajedno s nadarenom redateljicom Hanom Jušić, koja je snimila sjajan film "Ne gledaj mi u pijat", i mladim glumcem Jakovom Bilićem, koji je zaslužio godišnju nagradu hrvatskoga glumišta.
– To za mene znači puno više od priznanja ljudi koji su vezani za sport, a nisu se tijekom cijelog života zatrčali ni zaplivali! Priznanje je to koje mi uistinu godi – iskreno će Tucak.
Ne pamti se da je jedan vaterpolski izbornik u startu imao toliko javnih kritika, podmetanja, omalovažavanja kao Ivica Tucak. Sa sjevera i juga, s boka i s leđa. No, kao da je kritičarima (ili kritizerima!?) poslije srebrne medalje na Olimpijadi u Brazilu "maca popala jezik".
– Takvih će uvijek biti. To je, barem u mom slučaju, neizbježna priča. Četiri godine se suočavam sa svakojakim napisima u medijima. Ja nisam objektivan sudac da govorim koliko su oni bili opravdani. U jednu su ruku kritike i dobrodošle. No, mislim da su u određenim situacijama prelazile normalne okvire, da je bilo pretjeranog minoriziranja rezultata hrvatske vaterpolske reprezentacije pod mojim vodstvom. Uporno sam bio izložen neosnovanim kritikama. Pa, ako hoćete, pred početak Olimpijskih igara stavljen mi je i ogroman teret na leđa u vidu rezultatskog imperativa. Ja nikad nisam sumnjao u sebe, u svoje suradnike, u momke koje sam odabrao – govori nam Tucak.
Koliko je dio vaterpolskog svijeta pretjerao u kritiziranju hrvatskog izbornika, najbolje govori podatak kako je u njegovu obranu još u Brazilu ustao košarkaški komentator Tvrtko Puljić iz Sportskih novosti. On je gotovo šokirao dežurne kritičare statistikom, koja svjedoči kako je u prve četiri godine mandata Ivica Tucak imao više uspjeha od svoga slavnog prethodnika Ratka Rudića.
– Kroz sve četiri godine mog rada na izborničkoj klupi provlači se ta usporedba Ratka i mene. To me strašno nervira jer ne volim usporedbe ni sa kim. A kad vas netko stavi pod povećalo, uspoređujući vas s najvećim trenerom svih vremena, i to ne samo u vaterpolu, onda očekujete da kritike koje su vam upućene barem budu argumentirane, da imaju podlogu. Činjenica je da sam ja u četiri godine osvojio šest medalja. To se baš ne poklapa s kritikama. Srećom, to nije imalo negativan utjecaj na mene, ni na Ratka. S njim sam oduvijek imao, a i dandanas imam, vrlo korektan odnos. Uostalom, bio sam njegov suradnik. Iznimno cijenim Ratka kao stručnjaka. Konačno, on je sudjelovao u mom trenerskom formiranju. Od njega sam puno toga naučio – jasno i glasno će Ivica Tucak.
U zadnje se vrijeme šuška kako se Tucak po filozofiji sve više približava Gandhiju. Da ne kani "kontrirati" onima koji su mu podmetali nogu, minorizirali uspjehe. Nerijetko je u rodnom gradu bio zajednička meta s još jednim Šibenčaninom, velikim svjetskim vaterpolskim imenom Pericom Bukićem. U jednom je trenutku bio čak i persona non grata u matičnom Solarisu! Ušao je u sukob s dijelom bivše šibenske vaterpolske "vlade".
– Stvar je u tome da više nemam vremena za ljude koji mi ne odgovaraju ni karakterno, ni sportski. A jednostavno nisam takav da bih mogao to diplomatski odglumiti. Dakle, još sam daleko od Gandhija! Kad pričamo o pomoći mom klubu, Solarisu, u kojem sam ponikao, napravivši prve igračke i trenerske korake, smatram da mi je to i dužnost, i obaveza. Solaris je moja ljubav i ne bi bilo pošteno da se distanciram od njega – kaže šibenski stručnjak na čelu stručnog stožera vaterpolske reprezentacije.
Ivica nije pobjegao ni od priče o povremenom lumpovanju, od karizme Dalmatinca koji gušta u bećarskim, slavonskim pjesmama uz tamburu.
– Volim sve dobre pjesme, a ne samo slavonske bećare! Čovjek sam koji voli provesti dio svoga slobodnog vremena uz dobru glazbu i ugodno društvo. Teško bih mogao funkcionirati bez toga. To su trenuci za koje valja živjeti. Međutim, to ne znači da noćarim. Kad je riječ o mojim igračima, reprezentativcima, maksimalno poštujem njihove privatne živote. I to oni dobro znaju. No, isto tako znaju da moraju poštovati red kad smo zajedno. U suprotnom dolazi do problema – naglašava Tucak.
A do problema među "barakudama" je znalo doći. Najpoznatiji primjer je onaj kad su nesportskim putem krenuli Paulo Obradović, Fran Paškvalin i Sandro Sukno. Tucak je tada reagirao odlučno. Neovisno o njihovoj neospornoj kvaliteti, udaljio ih je iz reprezentacije. Samo se Sukno pokajao zbog svojeg postupka i dočekao oprost izbornika.
No, Sandra je od reprezentacije sada udaljila ozljeda na pripremama u SAD-u, gdje su proteklih dana boravili hrvatski vaterpolisti. Njegov lom prsta donio je muke Ivici Tucaku prije završnice Svjetske lige u Moskvi (od 20. do 25. lipnja) i Svjetskog prvenstva u Budimpešti, koje se održava u srpnju.
– Sandro će nam silno faliti u Moskvi, a ufam se da će ozdraviti do Budimpešte. U reprezentaciji polako slažemo novu priču. Materijala ima. Siguran sam da će Hrvatska na Olimpijskim igrama u Tokiju imati najsjajniju perspektivu među svim reprezentacijama. Mi smo započeli novi olimpijski ciklus s deset ili jedanaest igrača, koji su igrali u Riju. Vjerujem da ćemo u Japanu biti ono što je Srbija bila u Brazilu! Lončar će tada imati 31, Joković 30, Sukno 29, Bijač 28, Macan 27, Bukić 26 godina... To će biti formirani igrači, u najzrelijim godinama. Budućnost hrvatskog vaterpola je svjetlija nego ikada! – poentirao je za kraj Ivica Tucak.
Šarić je dika
– Nije me iznenadio istup Darija Šarića u kojem proziva svoje mlađe suigrače koji su otkazali nastup u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Dario je zbilja čudo od momka! Bio sam fasciniran energijom kojom je na Olimpijskim igrama sakupljao, motivirao sve hrvatske sportaše. Kad je ogrnut hrvatskom zastavom raspoređivao gdje ćemo tog dana bodriti naše selekcije i sportaše. On je na diku Hrvatskoj i svojim roditeljima. Morao sam na tome čestitati Predragu i Vesi, njegovim roditeljima, koji su ujedno moji dugogodišnji prijatelji – kazao je Tucak o svojem sugrađaninu.
Kroz sve četiri godine mog rada na izborničkoj klupi provlači se ta usporedba Ratka i mene. To me strašno nervira jer ne volim usporedbe ni sa kim
Bukić je suho zlato
– Žao mi je što su kolateralne žrtve napada na mene i Pericu Bukića bili šibenski reprezentativac Antonio Petković i Luka Bukić. Prvi kao ni ja nije dobio zasluženo priznanje Grada Šibenika. Kad govorim o šibenskom doprinosu hrvatskom srebru, instinktivno spominjem i Luku Bukića, Perina sina. Znate li da je petnaest dana prije Olimpijskih igara taj izuzetno nadareni momak razmišljao da ne putuje, da se ostavi vaterpola!? Očito, on je teže nego ja podnosio pakosne priče "da ne bi igrao da mu nije ćaće"! A momak je suho zlato. To se, uostalom, potvrdilo u Rio de Janeiru – hvali izbornik svoga mladog igrača.