Prije 12 godina bio je paraliziran, a danas je u Pjončangu osvojio prvu povijesnu medalju za Hrvatsku na Zimskim paraolimpijskim igrama. Broncu u snowboardu, u disciplini banked slalom.
Hrvatska danas slavi mladića iz Bjelovara ne znajući kakvu je životnu kalvariju prošao. I vjerojatno nikada ne bi ni saznali da nije osvojio ovu broncu. Život nisu samo medalje, ali (pre)često se neopravdano i posve nepravedno sagledava kroz prizmu osvojenog. Pogotovo u sportu. No, postoje i druge životne pobjede koje se ne mjere odličjima.
Prošlo je od toga 12 godina. Bruno je bio strastveni skijaš, bio na korak do plasmana na Zimske olimpijske igre u Torinu, sanjao je taj nastup... Ali je na snovima sve i ostalo. Do danas. San dug 12 godina.
Na jednoj od kvalifikacijskih utrka tada teško se ozlijedio, slomio vratnu kralježnicu, ostao paraliziran. U trenutku je ostao bez svega. Umalo i bez života. No, nije se predavao, taj se nikada ne predaje. "Odbijam sjediti doma, sport je moj životni put", poručio je nakon oporavka dugog četiri godine.
Snagom volje i nejvjerojatnom upornošću uspio je opet prohodati, međutim, opet je stradao. Kao da se nekomu gore grdno zamjerio. Nakon svega što je prošao, nakon što se uspio osoviti na noge nakon četiri godine pao je s bicikla i još jednom se teško ozlijedio. Stradala su dva kralješka. I opet sve od početka...
I opet se odbio predati. Ležati doma nije njegov životni put. Usprkos svemu, želja za natjecanjem u snowboardu bila je jača.
"Naravno da me je ponekad strah dok sam na stazi, nakon svega što sam prošao, ali u tim je trenucima uz mene trener koji me uvijek ohrabri i motivira", priznao je Bruno i dodao:
"Najviše me pogađa to što me moje tijelo spriječava da vozim tehnikom koju sam imao prije nesreća. No, svejedno sam presretan što sam uopće na stazi".
I ne samo da je na stazi nego je i uzeo prvu hrvatsku zimsku paraolimpijsku medalju. Nisu medalje sve, on je svoju osvojio samim dolaskom u Pjončang jer se odbio predati u najtežim životnim trenucima, ali, neka se piše. I pamti. Bruno Bošnjak, prva hrvatska medalja u povijesti na Zimskim paraolimpijskim igrama.
Brončana. Odmah iza dvojice Amerikanaca, prvi je Noah Elliot, drugi Mike Schultz. Naš Bruno je fenomenalno odradio drugu vožnju, ona ga je pogurala na pobjedničko postolje.
- Staza je užasno ledena. Dan prije padala je kiša, a onda se temperatura spustila ispod nule. Par puta sam "zaplesao" na stazi. Nakon prve vožnje dobio sam samopouzdanje, shvatio da mogu napraviti prave stvari. U drugoj sam išao na sve ili ništa – poručio je iz Južne Koreje.
Kao i uvijek u svome životu išao je na sve ili ništa. Danas je dobio – sve.
- Presretan sam što sam se upisao u povijest hrvatskih nastupa na Zimskim paraolimpijskim igrama kao prvi osvajače medalje. Ovaj uspjeh posvećujem prije svega svojim roditeljima, trenerima i svima onima koji su vjerovali u mene. Ovo je tek početak, vjerujem da mogu osvojiti još puno medalja.
Onu najveću, životnu, osvojio je i prije dolaska u Pjončang. "Mali" čovjek, iz "malog sporta" koji mora biti motiv svima nama. Kad god pomisliš da ti je teško u životu, sjeti se Bruna Bošnjaka. I ne moraš osvojiti medalju.
Ali, ovoj bronci zahvaljujući, sada će svi u Hrvatskoj čuti životnu priču mladog Bjelovarca. I na tomu joj hvala.
