Sjajni rezultati nisu nimalo promijenili trofejnog vaterpolskog izbornika, koji otkriva: Zlatko Dalić i Lino Červar bili su mi velika podrška

Vaterpolski izbornik Ivica Tucak je sugovornik po novinarskom guštu. Ugodan, otvoren i do bola iskren partner za priču. Nisu ga promijenili veliki uspjesi koje je postigao s „barakudama“. Iz Barcelone je za tren „sletio“ na šibensku rivu. A poslije novinskog razgovora čekao ga je uobičajeni „tulum“ s prijateljima, kao stara izbornikova navada.
Bez obzira što je utakmica protiv Italije bila najvažnija na Europskom prvenstvu, jer nam je donijela medalju, teško je, nemoguće bilo preskočiti priču o polufinalu.

Nikad vas nismo vidjeli tako ljutog kao za vrijeme i poslije dvoboja sa Srbijom…
- Prije svega, moram reći da sam odmah nakon završetka te utakmice čestitao srpskoj reprezentaciji i mome prijatelju Dejanu Saviću. Oni su bili bolji od nas točno za ta dva pogotka. Moje su reakcije proizašle iz činjenice da puno toga te večeri nije bilo na razini jedne tako velike utakmice. Najvećeg vaterpolskog ogleda na svijetu. Oni koji prate moj rad znaju da sam posljednje dvije godine potpuno drugačiji čovjek, kad pričamo o reakcijama za vrijeme i poslije utakmice. Suđenje me uopće više ne interesira. Igračima prije utakmice čak i ne govorim tko nam sudi. Bitna mi je samo igra moje momčadi. No, kad dobijete crveni karton na neopravdan, bezobrazan način, nije čudno da čovjek pukne, kao što sam ja pukao. Žao mi je, naravno, moje izjave poslije utakmice. Takve stvari ne treba govoriti – počeo je izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak.

Kako se može dogoditi da utakmicu vaterpolskih velesila sudi Poljak? To je kao da Hrvat sudi hokejaški „klasik“ između Rusije i Kanade!?
- Vaše je pitanje potpuno na mjestu. Puno vaterpolskih djelatnika postavlja slično pitanje. Ne razumijem način na koji se delegiraju suci za određene utakmice. U vaterpolu ima velik broj kvalitetnih arbitara, pa je nepravedno i prema njima da nisu u mogućnosti suditi takav dvoboj. Takvo delegiranje ostavlja i određenu sumnju. Greške se dešavaju i u drugim sportovima. No, u drugim sportovima i suci snose sankcije nakon loše odrađenog posla. Ako je meni zbog crvenog kartona, i to neopravdanog, zabranjeno vođenje utakmice za treće mjesto, onda bi i sudac koji je pogriješio morao biti kažnjen.

O Sandru Suknu

Scena u kojoj vam sudac dodjeljuje crveni karton zaista je bila nevjerojatna. Svi su vidjeli kako ste vi u toj situaciji smirivali igrače…
- Mi smo poslije utakmice LEN-i poslali pet, šest spornih situacija na koje smo se žalili. Među njima je i ta greška, nakon koje sam isključen. Bio je to izmišljen kontrafaul kod rezultata 8:6 za Srbe. Ja sam se, međutim, okrenuo prema našoj klupi i rekao „mir!“ A onda sudac meni dade crveni karton! Pazite, nismo se mi jedini žalili. I naši su suparnici grintali, imali primjedbe. Loše je kad je nakon takve utakmice suđenje u prvom planu. Najviše od svega me žalosti da reprezentacija, koja je aktualni svjetski prvak i olimpijski viceprvak, nije dovoljno zaštićena. Ni igrači, niti klupa.

Dojam je da Srbi imaju iskusnije pojedince, a mi bolju momčad. Dobar dio stručnjaka smatra da je Hrvatska igrala moderniji vaterpolo od europskih prvaka…
- Teško je o tome suditi kad izgubite. Oni su sjajna reprezentacija. Imaju odličnu sedmorku. Nama je u polufinalu falilo malo lucidnosti, koncentracije. No, moram nešto istaknuti. Mi se ni u jednom trenutku nismo raspali, bez obzira na sve što se događalo u toj utakmici. Prije bismo znali gubiti glavu kad bismo doživjeli takve sudačke odluke. Ostali smo hladni i nakon poraza. I odigrali odlično protiv Italije. Onako kako smo odigrali većinu turnira. Naša je jedina mrlja prva četvrtina protiv Srbije. U njoj nismo iskoristili svoje šanse.

Jeste li se i u jednom trenutku zapitali „što bi bilo da je Sandro Sukno s nama?“
- Ne. Ako me pitate je li nam falio, naravno da je. On je najbolji igrač svijeta. Sandro je poput savršenog začina za najbolje jelo koje izađe iz kuhinje. A to što smo mi bez Sandra osvojili Europa kup i broncu na Europskom prvenstvu samo je još jedna potvrda da smo na pravom putu. Zbog svega toga mogu reći da smo ponosni na brončanu medalju. Ako se on vrati, a ja vjerujem da hoće, nema sumnje da ćemo biti još jači.

Prije nekoliko dana ste najavili njegov povratak u bazen. Jeste li se vidjeli sa Sandrom poslije prvenstva?
- Sandro je bio kod mene u Šibeniku na ručku. Imali smo ugodno druženje, no ne bih otkrivao o čemu smo pričali.

Koliko su istinita nagađanja da će Sukno u novoj sezoni nositi kapicu Mladosti?
- Nisam ga pitao ništa o tome. Koju god odluku donese, imat će moju podršku.

Mladi Bukić

Iz Mladosti je u Sandrov bivši klub Pro Recco preselio Luka Bukić. Ne zvuči baš logično da sin prvog operativca HVS-a Perice Bukića odbija igrati za reprezentaciju?
- Meni je izuzetno žao da igrač takve kvalitete, iz svojih razloga, odbija igrati. To čini, uglavnom, radi ranijih medijskih i inih napada na njegov i moj račun. Zbog toga što su neki pokušali provući tezu da on igra u reprezentaciji jer je sin Perice Bukića. Njegov transfer u jedan od najboljih svjetskih klubova, Recco, potvrđuje da su se i te kako prevarili. Ja nikoga neću moliti da igra za reprezentaciju. On sam mora shvatiti da nam je potreban.

Poslije Budimpešte i prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva najavili ste da će ova reprezentacija biti na vrhuncu na Olimpijadi u Tokiju…
- Olimpijske igre 2020. godine su naš sveti cilj. Tokio bi trebao biti kruna ove generacije i mi sve radimo da tako bude. Poslije olimpijskog turnira u Japanu bit će potreban rez. Morat ćemo osvježiti reprezentaciju s novim snagama. Joković će tamo imati 33, Bušlje 34 godine, Garcia čak 36. No, za Xavija se ne bojim. On živi tako uzorno da će bez problema igrati na istoj ili sličnoj razini i za dvije godine.

Kad gledamo u budućnost, raduje li vas i mogućnost da se EP 2022. godine odigra u Spaladium Areni?
- Naravno. Drago mi je da je HVS objavio kandidaturu za domaćinstvo. Bit će to, ako dobijemo organizaciju, spektakl. No, prerano je još o tome govoriti. Ja sam fokusiran na blisku budućnost.

Ako se vratimo korak unatrag, lijepo je bilo vidjeti i burnu proslavu na postolju u Barceloni, čuti pjesmu „Moja domovina“…
- To je pjesma naše reprezentacije. Pjevali smo je i lani kad smo bili prvaci svijeta u Budimpešti. Pjevali smo je i nakon povratka u hotel, i na večeri u restoranu, pa je bilo logično da je pjevamo i na dodjeli medalja.

Izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić ističe kako je prije finala u Moskvi tražio savjete i od Lina Červara. I vas dvojica međusobno kontaktirate. Je li to neki novi vjetar u hrvatskom sportu?
- Istina, s Dalićem, Červarom i Anzulovićem sam stalno razmjenjivao poruke, čestitke tijekom turnira. Ovim putem im zahvaljujem što su mi bili podrška. Svi mi u hrvatskom sportu moramo biti jedna velika obitelj. Svi se moramo radovati svim uspjesima našeg sporta. Mislim da je način na koji mi sportaši prezentiramo našu domovinu za svaku pohvalu.

Boli li vas odnos prema vaterpolu od strane dijela medija? Čini se kao da se podcjenjivački gleda na najuspješniji momčadski sport u državi…
- Odlično pitanje, ali odgovor je ne. Ne boli nas. Svatko ima pravo da određenom sportu daje publicitet koji želi. Mi uživamo u tome što uspješno predstavljamo svoju domovinu i tako će biti i dalje, bez obzira koliki nam prostor davali.

Iza vas je nekoliko silno napornih mjeseci, u kojima niste imali previše vremena za opuštanje, a vi ste poznati kao bećar, kao čovjek koji voli noćno društvo. Hoće li i to biti dio vašeg odmora?
- Ne znam zašto se to toliko spominje. Ja živim sportski, svaki dan sam u teretani, u bazenu. No, dio mojeg slobodnog vremena su i opuštanja u društvu. U dobrom restoranu, uz dobru pjesmu, vino… Netko će radije otići na ribe ili voziti bicikl 150 kilometara. Svatko ima svoj izbor i nitko nikome nije dužan polagati račune. To je moj način života, moj ispušni ventil. To sam ja. I ne dam da mi to netko mijenja!