Šibenčanin koji je hrvatske vaterpoliste doveo na krov svijeta: Bećar i dragovoljac koji je uspio skinuti sjenu Ratka Rudića

Kako je bilo živjeti u koži Ivice Tucka, pitanje je koje se, recimo, slobodno može postaviti, štajaznam, Davidu Moyesu, Louisu van Gaalu pa sada i Jose Mourinhu. Jer naslijediti najvećeg teret je s kojim se ni oni najotporniji ponekad ne znaju nositi. Kao što je Man. United prolazio očekivanu katarzu nakon odlaska sir Alexa Fergusona i njegove ostavštine, a sve se gledalo kroz filter čudesnog Škota, tako je i hrvatska vaterpolska reprezentacija morala proći period svojeg neizostavnog preobražaja.

Kojeg je spremno prihvatio Ivica Tucak, čovjek bez velikog imena i igračke karijere, ali lik koji je zidao zavidnu trenersku karijeru u klupskom, pa potom i reprezentativnom miljeu, gradeći autoritet znanja kao Rudićev pomoćnik. Premda je samo godinu ranije kazao da ne bi volio biti u koži Ratkovog nasljednika, Tucak je ipak imao muda i u rujnu 2012. naslijedio najvećeg vaterpolskog trenera svih vremena.

- Ma, tko je taj? - bila je startna osuda javnosti i stigma koja ga je pratila sve do Budimpešte.
Iako je u prve četiri godine mandata imao čak i više uspjeha od Rudića, Tucak je uvijek bio u korelaciji s prethodnikom, koji mu je dao javnu podršku, ali ista ta javnost ga nikad nije ozbiljno shvatila.

- Kroz sve četiri godine mog rada na izborničkoj klupi provlači se ta usporedba Ratka i mene. To me strašno nervira jer ne volim usporedbe ni sa kim. A kad vas netko stavi pod povećalo, uspoređujući vas s najvećim trenerom svih vremena, i to ne samo u vaterpolu, onda očekujete da kritike koje su vam upućene barem budu argumentirane, da imaju podlogu. Činjenica je da sam ja u četiri godine osvojio šest medalja. To se baš ne poklapa s kritikama - bez dlake na jeziku svojedobno je pustio glas.

Što ne čudi, jer radi se o tipu koji nema problema sa suprotstavljanjem. Vjeruje u sebe, a ujedno mu venama kola žestoka šibenska krv, koja ga je ujedno i oblikovala. Nije tajna da je kao igrač bio, ajmo reći, bećar, kao što nije tajna da i danas uživa sa svojim društvom ponekad pustiti glas na bećarac ili klapu, a grlo namočiti dobrom kapljom vina i spize. No u reprezentaciji zahtijeva željeznu dsiciplinu. Zbog toga je, konačno, bez pardona iz reprezentacije izbacio Paula Obradovića, Frana Paškvalina i Sandra Sukna. Kvaliteta nije bila sporna, štoviše, ali nesportske navike Tucak nije oprostio i udaljio ih je iz reprezentacije. Kao što bi svojedobno izbacio i sebe, nema dvojbe. Kasnije se Samo Sukno pokajao, dočekao oprost i danas vodi reprezentaciju. Bio je to, očito, potez lidera.

Čovjek koji se svojedobno dobrovoljno javio u Hrvatsku vojsku i krenuo spašavati svoj Šibenik, o čemu nerado priča, čovjek koji je proživio najveću životnu tragediju, kada mu je kćerkica Tena (3,5) poginula na šibenskoj rivi pred očima roditelja, nakon što je neučvršćeni automat s plišanim igračkama poklopio maleni život, u životu je uvijek imao petlju. I neku svoju viziju. Stoga je i prihvatio izazov, slušao eho nedoaslih kritika, ali i nastavio po svome. Nakon Rija lani kritike su otupjele, a danas, kako to obično u Hrvatskoj biva, tek nakon Srbije su potpuno i nestale. Kreator osam medalja u pet godina sada je slavljen. Samo ga još dvije dijele do poravnanja s Rudićem, sjenom koja je napokon iščezla s njegovog obzora.

Ivica Tucak ima viziju, koja, zapravo, još uvijek nije na vrhuncu.
- Mi polako slažemo novu priču. Materijala ima. Siguran sam da će Hrvatska na Olimpijskim igrama u Tokiju imati najsjajniju perspektivu među svim reprezentacijama. Mi smo započeli novi olimpijski ciklus s deset ili jedanaest igrača, koji su igrali u Riju. Vjerujem da ćemo u Japanu biti ono što je Srbija bila u Brazilu! - najavio je lani.
Godinu potom, i slijepci su progledali kroz njegovu busolu. Čovjek s tugom u oku, dragovoljac, bonvivan i trener s velikim T očito zna što radi. A nakon pet godina, osam medalja i velikih uspjeha, dočekao je svoju najveću pobjedu. Zamislite, od Budimpešte mu ne vjeruju samo igrači, već cijela Hrvatska...