Sva blaga ovog svijeta ni mnogi bjelosvjetski uspjesi nisu odvojili već legendarnog vaterpolskog izbornika Ivicu Tucka od njegova rodnog Šibenika. On se iz Budimpešte, Dohe, Pariza ili Rio de Janeira uvijek na jednostavan način vraća u svoj kantun pomalo kultnog caffe bara „Giro“ da bi sudjelovao u glasnoj i sočnoj šibenskoj zajebanciji. Sa svojim starim prijateljima. Od poznatog goričkog zajebanta Mila Ercegovića – Kutlića do legendarnog nogometaša Šibenika, Hajduka i Rijeke Nikice Cukrova. Pritom Ivica kao tipični Šibenčanin ne bježi od „tradicionalnih“ ćakula(čitaj: razbanzavanja) o spizi, vinu, ženama, sportu i politici, ne mareći baš previše hoće li jednako glasnom gazdi Zlatku ili nekom od gostiju biti nelagodno zbog nekog oštrijeg komentara.
Svoju privrženost užem zavičaju i zadovoljstvo zbog Nagrade grada Šibenika za životno djelo Ivica Tucak je pokazao jednostavnim, iskrenim i efektnim govorom pred sugrađanima i gostima na svečanoj sjednici Gradskog vijeća. Posebice rečenicom „Nagrada, koju čovjek dobije od grada, gdje je rođen i odrastao ima posebno značenje“.
Sjajni vaterpolski stručnjak (i ne samo on!) dobro zna kako nije lako pobijediti nevjericu dalmatinskog čovjeka u mogućnosti momka iz prvog susjedstva. Da to novo lice na šibenskom(i hrvatskom) nebu može s nepodnošljivom lakoćom preskakati sve moguće i „nemoguće“ zapreke, koje vrebaju na putu do velikih uspjeha. A Tucka su na uspješnoj sportskoj trasi „tucali“ lokalni šerifi i vaterpolski „mudraci“ iz (južnog) susjedstva. U jednom trenutku, zbog neprihvatljivih podmetanja, izgubio je niti svoje dosta kontrolirane diplomacije, pa zaprijetio da se neće pojaviti na primanju u Gradskoj vijećnici, organiziranog poslije nezaboravnog svjetskog zlata, osvojenog prije sedam ljeta u Budimpešti. Srećom, jednako legendarni Perica Bukić i autor ovih redaka uspjeli su ga teškom mukom uvjeriti u ono, što je kazao minulog petka prilikom dobivanja zaslužne i prestižne šibenske nagrade.
Ako Tuckov uspješan životni put sagledamo isključivo kroz sportsku prizmu, onda je neizbježna konstatacija kako je nekad nadareni vaterpolist već u igračkim danima svojim zrelim(taktičkim) razmišljanjima najavio uspješnu trenersku karijeru. Baš kao što su upućenost u taktičke postavke kolektivnih sportova, također, u igračkim danima pokazivali nadaleko priznati nogometni trener Goran Tomić i, iz ne baš jasnih razloga, pomalo osporavani košarkaški stručnjak Jeronimo Šarin. Nema uspješnog trenera bez visokog školovanja, a još manje bez talenta, koji mu je bog dao. A živimo u vremenu, kad na klupama dominiraju intelektualni treneri s emotivnom diplomacijom, a ne, kao ranije, sportski silnici, trenerski diktatori.
Ako se, pak, vratimo ovogodišnjoj svečanosti podjele visokih priznanja Grada Šibenika, na kojoj je u naslovnoj ulozi zasluženo isturen Ivica Tucak, ne krijemo posebno zadovoljstvo što su se na zajedničkoj fotografiji svih laureata, zbog različitih zasluga, našla trojica novinara: Zdravko Pilić, Petar Mikuličin i Nikola Urukalo. Ne, to ne ističemo iz rodijačkih ili prijateljskih razloga. Riječ je o šibenskim pripadnicima „sedme sile“, kojima nije ni u primozgu pljuvati po sve većim dosezima rodnog grada. Novinarima, koji nas neumitno vraćaju na staru formulaciju iz doba prošlog sustava. Na tezu „da je novinar kao društveno-politički djelatnik odgovaran za stanje u sredini, o kojoj piše“.
Svjesni smo pretpostavke da ćemo zbog tog vraćanja u ne tako davnu prošlost dobiti packe s desne strane političkog spektra, ali…
Nije li ta formulacija dokaz da u (hrvatskom) socijalizmu nije bilo baš sve tako crno, kako to neki žele prikazat !? Formulacija, koja djeluje kao uvjerljiva protuteza aktualnoj novinarskoj praksi kako je dobra vijest samo – loša vijest!