Godinama se već Marko Čeko najavljuje kao „next big thing”, sljedeća velika stvar hrvatske atletike. A onda se dogodio vikend u Zagrebu gdje je dvadesetogodišnji Kninjanin probio granice, porušio rekorde i doživio potpunu transformaciju – on više nije budućnost hrvatske atletike, on je njezina sadašnjost.
- Sve mi je nekako čudno. Prije mjesec dana nitko me nije spominjao, a sad se sve promijenilo u jedan dan. Cijeli tjedan me zovu mediji, bili smo i na prijemu kod župana u Šibeniku... Skoro sam i sebi dosadio – smije se Marko otkrivajući nam promjene u svakodnevnom životu nakon što je nacija potpuno „poludjela” za njim.
Svi ga zivkaju, život mu se mijenja iz dana u dan. Kako i neće kada njegovi rezultati probijaju granice Lijepe naše. Na državnom prvenstvu u Zagrebu postao je trostruki prvak zemlje – na 100 i 200 metara te u skoku u dalj. Pritom s vrlo zapaženim ostvarenjima, pogotovo u dalju.
Prvi je put skočio preko 8 metara, točnije 8.04. I to dvaput zaredom! Time je postao tek četvrti Hrvat kojemu je uspjelo preskočiti tu čarobnu granicu, a njegov je rezultat treći najuspješniji. Na 100 metara istrčao je osobni rekord 10.46, što je šesti rezultat svih vremena u Hrvatskoj, a na 200 metara 21.18. Bio je to u punom smislu vikend proboja za Marka Čeku, člana Atletskog kluba Sveti Ante iz Knina
- Još uvijek slavimo, ali nastavljamo trenirati. Već sutra idemo u Italiju, u Lignano, gdje u ponedjeljak skačem na mitingu. Probat ću držati konstantu skokom između 7.80 i 7.90, a ako bude preko 8 metara, još bolje – govori nam Čeko.
Spominjali ste da ćete zavrtjeti neko janje nakon ova tri zlata?
- Haha, nismo ipak. Bit će prilika kad dođu još bolji rezultati.
Zlatnu medalju za dalj poklonili ste treneru Draženu Lasiću, kako ste došli na tu ideju?
- Nisam to planirao. On je dijelio medalje i kad sam sišao s postolja palo mi je na pamet da mu je dam. On je gradio atletiku u Kninu, ali i moju priču. Najzaslužniji je za ovaj skok preko 8 metara.
Sigurno su vam mnogi čestitali, i znani i neznani?
- O, da. Uglavnom meni bliski ljudi, ali javili su se i kolege Stipe Žunić i Filip Mihaljević.
Skok preko 8 metara očito je bio negdje unaprijed zapisan, određen. Bilo je neke simbolike u svemu tome. Marko nam je otkrio:
- Kad sam vidio datum 8. kolovoza (op.a. tog je dana skakao), znao sam da je to neki znak. Dva tjedna ranije u Zadru u malo lošijim uvjetima skočio sam 7.80 i pomislio zašto ne bih u boljim uvjetima mogao preko 8. I uspio sam. Osjećaj je bio fenomenalan. á
Nedostajala su vam četiri centimetra da bude 8.08, baš na osmi kolovoza.
- Haha, jesu, ali to bi onda već bilo sumnjivo.
Šalu na stranu, rezultat je to za svaki respekt. Dva skoka preko 8 metara jedan za drugim.
- Ma da, to je odlično. Posebno mi je drago što sam odmah ponovio skok preko 8. Planiram ja još puno toga, tek mi je 20 godina.
Da čujemo.
- Pa, želim oboriti hrvatski rekord Siniše Ergotića od 8.23. To mi je glavni cilj. Uz dobar vjetar i malo sreće, imam to u sebi. Ali neću se previše opterećivati. Ne mora se to dogoditi ni ove godine ni sljedeće. Bitno mi je držati ovaj nivo i što češće skakati preko 8 metara – zrelo rezonira ponos Knina.
Prethodni vam je rekord bio 7.87, dakle ovo je velik napredak za jedan skok.
- U Mariboru, gdje sam skočio 7.87, imao sam i jedan skok preko 8, ali s prijestupom. Imao sam „osmicu” u nogama i sudbina je htjela da se to dogodi 8.8. á
Što vam je prvo prošlo kroz glavu nakon tih 8.04?
- Iskreno, prvo sam pomislio kako će me sad svi mediji početi zvati, haha. Sjetio sam se i kako će ljudi u Kninu biti presretni i slaviti sa mnom kad se vratim kući.
S rezultatom 8.04 Čeko bi u seniorskoj konkurenciji bio šesti na prošlom Europskom prvenstvu, sedmi na prošlom Svjetskom prvenstvu, a imao bi i finale Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. To dovoljno govori.
- Nekad se zna dogoditi da na EP-u to bude dovoljno i za medalju. Lani je na dvoranskom EP-u Strahinja Jovančević iz Srbije s 8.03 bio treći – imao je spreman odgovor naš sugovornik. á
Norma za Olimpijske igre u Tokiju iznosi 8.22, razmišljate li i o tome?
- Naravno. Mislim da je to dohvatljivo. Norme se otvaraju 1. studenoga.
‘Ajmo malo i o ostalim disciplinama. Na 100 metara rušili ste vlastiti rekord s vremenom 10.46.
- Da je vjetar bio u leđa umjesto u prsa bilo bi još bolje, ali i taj je rezultat dobar. á
Hrvatski je rekord 10.20, je li i on dostižan?
- Uf, teško. Potpisao bih da dođem do 10.30. Ali ako istrčim i brže, neću se žaliti. Realnije je da na 200 oborim hrvatski rekord (op.a. 20.76). Tu sam već i trčao ispod 21 sekunde, 20.98.
Ipak vam je dalj najdraža disciplina, zašto?
- Zato što su mi tu veće šanse za Olimpijske igre. Norme na 100 i 200 skoro su nedostižne – iskreno će Marko, sprinter i daljaš visok 195 cm i težak 81 kg.
- To su idealne mjere – kaže Čeko koji će dokle god može „gurati” sve tri discipline istovremeno, poput svog uzora legendarnog Carla Lewisa.
- Morat ću prije ili kasnije odabrati samo dalj, ali ako je neko manje natjecanje i dalje ću moći trčati „stotku” ili 200. U jednom danu probat ću samo dalj, a 200 je obično drugi dan.
Iako redovito prima ponude iz drugih klubova, gradova i država, Čeko ni ne pomišlja na odlazak iz Knina. Ondje ima sve što mu treba.
- Otkad smo lani dobili atletski stadion, sve je super. Nemam se što žaliti. Imam trenera, stazu, skakalište, teretanu... Lani sam bio najbrži na 200 metara, a nisam imao cijelu stazu, već samo 120 metara.
Kako ste onda trenirali 200?
- Prvih 100 metara trčao bih po travi i kamenčićima, a drugi dio na stazi. Kad bi pala kiša danima se ne bi moglo trenirati jer bi sve bilo puno vode. Znao sam trenirati i na ledini kraj terena Dinare, uglavnom zimi, a nekad bih otišao i u Sinj. Trener i ja smo takvi da se nikad nismo žalili, pa ni tada. Šutjeli smo i radili. Sad kad imam sve uvjete, ne moram napuštati Knin. Sada ljudi dolaze k nama!
Ta atletska staza otvorena prošle godine na neki je način zadržala Marka u Kninu jer nije isključeno da bi u suprotnom bio prisiljen potražiti sreću (čitaj, bolje uvjete) negdje drugdje.
- Ta je staza super stvar ne samo za nas, nego za cijeli grad – ističe Marko.
- Nadam se da ću ja na neki način motivirati ovdašnju djecu da se uključe u atletiku i shvate kako se i u Kninu može napraviti rezultat.
Zvali su vas, čujemo, i sa sveučilišta iz Amerike. Ne odustaju od vas.
- Je. Zvali su me više puta. Čak i kad sam skakao samo sedam metara. Nisam im zauvijek zalupio vrata, ali trenutno mi to nije u planu.
Što bi se trebalo dogoditi da napustite Knin?
- Da mi trener ode – jasan je Marko i još jednom naglašava:
- Ovdje imam sve uvjete i sretan sam. Nemam nikakvog razloga otići.
A kakvo je stanje s financijama? Ima li sponzora?
- Stanje je odlično. U programu sam Hrvatskog olimpijskog odbora, imam stipendije, podržava me i Hrvatski atletski savez. Ovakvu situaciju ne bih imao ni u Zagrebu, Splitu, Americi... Sponzore još nemam, ali vjerujem da će se i oni početi javljati. Imam sasvim dovoljno sredstava za vlastite potrebe. Angažirao sam i nutricionisticu, imam i menadžera, isti je kao Sari Kolak i Filipu Mihaljeviću.
Upravo mu je taj poznati menadžer Alfonz Juck ugovorio nastup na Dijamantnoj ligi u Stockholmu 23. kolovoza!
- To mi je bila velika želja. Oduvijek sam htio nastupiti na Dijamantnoj ligi i sada mi se ukazala prilika. Jedva čekam!
Eto još jednog razloga zašto je 2020. godina njegova najbolja do sada. Stanka zbog koronavirusa nimalo ga nije usporila.
- Čak sam sad i bolji nego prije. Ali nije bilo jednostavno. Sjećam se kako bih trenirao sam za vrijeme karantene, što inače ne volim, a u teretanu praktički nisam smio. Na kraju je ispalo da mi je ova 2020. godina najbolja do sada.
Koji vam je glavni cilj u karijeri?
- Olimpijska medalja. Veće od toga ne može. Želim i dugo trajati, barem do 30 i neke godine, i biti poznat. Volio bih da me ljudi prepoznaju kad prošetam po Zagrebu.
Postepeno napreduje Čeko, a njegova prava „eksplozija” na velikim međunarodnim natjecanjima tek se čeka. Možda se dogodi baš u Stockholmu, tko zna.
- Do sada je tu bilo svega. I slabih rezultata, ali i jako dobrih. Najbolji sam bio sedmi na mlađejuniorskom SP-u u Keniji 2017. i šesti prošle godine na juniorskom EP-u u Švedskoj.
Nije vezano za sport, ali ovo vrijedi istaknuti jer pokazuje kakav je Marko Čeko izvan atletske staze. Nesebičan i brižan. U slobodno vrijeme radi kao trener u Udruzi osoba s invaliditetom Sv. Bartolomej u Kninu.
- To mi dođe kao opuštanje. Zabavljamo se, nekad između treninga zaigramo pikado, biljar, stolni nogomet... Vole me i ja volim njih. Inače slobodnog vremena nemam mnogo. Ovog ljeta okupao sam se samo dva puta. Sad u rujnu ću imati malo više vremena pa možda odem do Vodica ili Pirovca – za kraj će Marko Čeko. I neka se malo odmori.
Zaslužio je. A onda će nastaviti s radom. Još žešćim nego prije. S nestrpljenjem čekamo njegove sljedeće nastupe. Nova atletska zvijezda Hrvatske sjaji sve jače iz kraljevskoga grada Knina.