Nisu kazneni udarci na kraju utakmice samo rulet, sreća, kocka ili loto, kako obično govore novinari. Nešto se pita i strijelce, a pogotovu vratare. Vjerovao sam u tom pogledu u Subašića. Ono malo televizijskih kadrova prije penala otkrivalo je odlučnost i mir te silnu samouvjerenost iskusnog golmana. Na njegovu se lice nisu očitavali ni najmanji tragovi straha ili, nedajbože, treme.
Kao da je bio pakleno uvjeren da može svojim reakcijama i iskustvom zaustaviti, zbuniti Dance – tako je samo tridesetak minuta poslije utakmice Hrvatska - Danska počeo naš razgovor Zoran Slavica Lav, nekad sjajni vratar Šibenika i Hajduka, kratko i reprezentativac.
A njegovo je mišljenje glede obrana kaznenih udaraca i više nego meritorno. Bio je junak ligaških završnica u šibenskom dresu, kad su u natjecanju Prve B-lige u bivšoj državi vrijedile propozicije da utakmica ne može završiti neodlučenim ishodom. Da se pobjednik obvezno mora riješiti izvođenjem jedanaesteraca.
Favoriti smo
- Podsvjesno sam se, gledajući Subašića, vratio u to doba. Nikad nisam bio ispod dva obranjena kaznena udarca, a bilo je i utakmica, kad sam ih obranio i tri, četiri. Znao sam pročitati izvođača, sačekati ga u djeliću sekunde. Posebice se sjećam dramatičnih utakmica protiv Sutjeske u Nikšiću i u Novom Pazaru. Zato sam dodatno guštao u Šubinim obranama. Dakako, vratio sam se i u doba prvih ljeta hrvatske neovisnosti, kad smo nas dvojica Šibenčana, Dean Računica i ja debitirali za hrvatsku reprezentaciju u utakmici s Meksikom. Pobijedili smo sa 3:0, a Dejo je bio dodatno sretan, jer je u drugom poluvremenu sve zasladio i pogotkom - posegnuo je Lav za šibenskim i "kockastim“ uspomenama.
Šibensko-splitski nogometni veteran i nadareni trener ne krije zadovoljstvo ni prolaskom "vatrenih" u četvrt-finale. I pritom nimalo ne sitničari oko dojma, vezanog za igru...
- Velika je stvar što smo prošli. Ne samo za hrvatski narod i generaciju, koja je ruku na srce, na izmaku, već za svih nas, koji participiramo u hrvatskom nogometu. Rezultat pokriva sve iskazane slabosti. To više što idemo na Rusiju, koja je puno slabija momčad od Danske. U meč u kojemu smo favoriti u punom smislu te riječi. Gledao sam Ruse protiv Španjolske. U prvom su poluvremenu nešto i igrali, ali u nastavku i produžetku ništa ili gotovo ništa. To nije bila obrana, već panična općenarodna obrana. U zadnjih se četrdesetak minuta utakmice sa Španjolskom ruski se sustav 3-5-2 pretvorio u očajnički 5-5-0. S jasnom porukom "Ne mislimo o pogotku, samo čekamo kaznene udarce“.
Rebić je čudo
Kao što je oduševljen mirom i samouvjerenošću Danijela Subašića, tako je Zoran Slavica gotovo u istoj mjeri zabrinut zbog govora tijela i "faca" dijela naših ključnih igrača, posebice kapetana Luke Modrića.
- Dio naših igrača djelovao je umorno ili, kako mi, Šibenčani govorimo, štrukano, iscijeđeno. Osobno se nadam da je riječ o psihološkoj blokadi, temeljenoj na osjećaju da je to bila "utakmica generacije". Da nije riječ, nedajbože, o loše tempiranoj formi ili tjelesnoj spremi. U ovu drugu teoriju me u zadnjih desetak minuta drugog produžetka na neki način uvjeravao upravo Modrić. Najednom se razletio po travnjaku, poslužio Rebića kompjutorski točnim pasom.
A Rebić!? To je čudo od brzine, snage i volje. Ne znam koji bi to svjetski napadač onakvom brzinom krenuo poslije 110 "i nešto" minuta igre, kao što je on krenuo pored danskih stopera. S porukom "Oprosti stari, žuri mi se!" Silno mi imponira i Lovren. Možda on nije trenutačno najbolji svjetski stoper, ali svoj posao obavlja maksimalno profesionalno, kao klasični nogometni zanatlija - hvali Slavica reprezentativni tercet.
A formula igre za Rusiju!? I na to pitanje je naš sugovornik odgovarao odmjereno, gotovo lakonski:
- Puno se toga može zaključiti iz utakmice Španjolska - Rusija, u kojoj je furija imala silno visoki postotak posjeda lopte. No, bila je to i više nego jalova dominacija. Sa sporim pasovima, bez okomitih lopti i prijetećih lopti s boka. Malo su Španjolci prilika stvorili s obzirom na renome njihove reprezentacije i premoć na travnjaku. Ukratko, protiv Rusa valja igrati receptom, koji je posve suprotan od španjolskog. Ubrzati protok lopte, probijati bokove, pa i driblinzima na tridesetak metara od ruskog gola unositi paniku u suparničke redove. Upravo je okomitih lopti i prodora najviše falilo protiv Danske, koja je, ponavljam, puno jača, opasnija i uigranija momčad od Rusije - više je nego jasan Slavica.
Bilice i Car
Za kraj nismo mogli izbjeći šibensko-biličku temu. Slavica je iz Bilica baš kao i mladi reprezentativac Duje Ćaleta-Car.
- Dobro je kazao šibenski veteran Zvonko Vidačak da će Duji silno koristiti trening sa svjetskim stoperima kao što su Ćorluka i Lovren. Uostalom, okusio je i draž igranja na Mundijalu. Zbog svega toga u našim je Bilicama dodatno ludilo kad igra reprezentacija. Osobno, radije gledam utakmice kod kuće. Da mogu poslije navijanja za vrijeme TV prijenosa hladne glave doći do pravih zaključaka. Naši su navijači pravo zlato, ali te katkad nekontroliranim, nestručnim ili pristranim reakcijama mogu odvesti na krivi teren. A ja na sve to gledam i kao trener, koji se odlučio na to da mu je nogomet posao - završio je Slavica.