Varljiva je predblagdanska slika Šubićevca: Ispod božićnog drvca ni pojačanja, ni plaća

Varljiva je prosinačka, (pred) božićna slika Šubićevca. Trener Mario Cvitanović sa suradnicima tjera nemalu skupinu nogometaša na marljivo, profesionalno vježbanje, ali se na gornjem katu ne zbiva ništa, što bi najavilo bolje dane šibenskog prvoligaša.

- Nije dobro, pa da je i sutra Božić - kazivao nam je pomalo cinički jedan od starih šibenskih navijača. Izjava je zvučala dodatno cinički, jer Božić kuca na vrata, a nema očekivanih darova. Igračkih pojačanja i zaostalih plaća.

- Više sam nego zadovoljan načinom kojim su se naši nogometaši okrenuli treninzima. Neki od njih već sad pokazuju očit napredak u odnosu na prvi dio prvenstva, kad nisu djelovali baš uvjerljivo - pričao nam je pomoćni trener Ivo Šupe.

Nije ni znao da je dio šibenskih prijatelja nogometa itekako upućen u aktualne probleme Šubićevca.

- Ne pretjerujem kad posežem za usporedbom s Vukovarom. I tamo su borci, baš kao i šibenski nogometaši, bili orni za borbu, ali nisu ćutili da im pomoć dolazi s bilo koje strane - oglasio se isti, stari navijač za pomalo crnom paralelom.

Samo želja pusta

Sad je posve jasno kako su najave zvučnih šibenskih pojačanja bile tek puka želja. Umjesto na Šubićevac iz Maksimira su put riječke Rujevice krenule nekadašnje šibenske perjanice Antonio Marin i Deni Jurić, ali i iskusni stoper Emil Dilaver, koji je, također, glasno razmišljao o šibenskom dresu.

Na šibenskom travnjaku, ako izuzmemo momke koji su na posudbi (Grdić, Šupe, Bolanča), nova lica su jedino iskusni Osječanin Josip Knežević, kojemu je zadnja nogometna postaja bio Kuvajt, i mladi dinamovac Marko Soldo. Obojica po vokaciji “klasični” vezni igrači.

Prvi s manjkom tjelesne spreme, zbog višemjesečnog pauziranja, a drugi s nedostatkom toliko potrebnog (prvo)ligaškog iskustva.

Na šibenskoj nogometnoj adresi više ne stanuju Patrik Salomon, Marcel Čanadi, Matija Rom, Nace Koprivnik, Martin Pajić i Suad Sahiti. Sa sporazumnim raskidima ugovora. Istodobno, bolest je od treninga odvojila mladog veznog igrača Ivicu Vidovića.

- Njihovim odlaskom nismo puno izgubili, ali, ruku na srce, ni dobili. Sadašnji igrački kadar nije loš, kad je riječ o rješenjima za napad i obranu, ali nam manjka srce momčadi. Nedostaje nam barem jedan kvalitetni vezni igrač, pa možda i napadač. No, kako riješiti taj problem - pita se trener Mario Cvitanović.

Mario Cvitanović ima težak zadatak u nastavku prvenstva

Niksa Stipanicev/Hanza Media

Iako Cvitanović o tome ne želi govoriti svu korisnost posudbe u klubove nižeg ranga jasno pokazuje, primjerice, Doni Grdić, koji je stekao dodatno iskustvo u drugoligašu BSK-u iz Bijelog Brda ili Bruno Šupe, koji je oduševio unešićke Pašajice u dresu Zagore, jesenskog prvaka južne skupine Treće lige. Stručni stožer ne krije zadovoljstvo ni napretkom nekih igrača iz juniorskog sastava, ali Cvitanović prosto vapi za zvučnim akvizicijama. S jedne je strane pritisnut činjenicom da se Marin i Jurić nisu htjeli vratiti na Šubićevac, a s druge pričom o financijskoj krizi, koja polako kola nogometnim kuloarima. Pričom, koja je jamačno doprla i do ušiju petnaestorice igrača, čija su imena, navodno, bila na spisku, dostavljenom vlasnicima kluba, a koja bi, sudeći po jednako neslužbenim informacijama bila itekako vrijedna pojačanja Narančastima.

Tko nakon Dapca?

Mnogi su mislili da će ostavka dosadašnjeg sportskog direktora Darija Dapca, potaknuta pričom “o promašenoj sportskoj politici” i jednako promašenoj odluci da se udvostruči članarina dječacima i mladićima u omladinskom pogonu, biti okidač za rješavanje nagomilanih problema u klubu. No, ime njegova nasljednika nitko (zasad) ne spominje.

Mario Cvitanović a priori odbija osječku formulu Nenada Bjelice o sportskom direktoru, koji je istodobno i trener. Istodobno, vlasnici kluba bježe od zamisli da se itekako stručni veterani Šibenika vrate u volonterskim ulogama na Šubićevac. Zato razumijemo neslužbeno razmišljanje Cvitanovića o toj temi.

- Bez sportskog direktora ja nemam s kim pričati o rješavanju nogometne i ine politike u klubu. Taj problem se, jednostavno, mora riješiti. Zbog eventualnih pojačanja. I ne samo zbog toga. Ako zvučna imena ne hrle na Šubićevac, hoćemo li posegnuti za mladim, anonimnim igračima iz dalmatinske regije!? S nadom da će netko isplivati relativno brzo - nameće nemalu dvojbu aktualni trener Šibenika.

U tom smislu sve je samo ne zanemariva inicijativa predsjednika Zagore Marina Paića i Vodica Marina Mikšića, koji bi rado sjeli za stol s predstavnicima prvoligaša ne samo radi dogovora o dugoročnoj suradnji, posebice na planu posudbe, te kadeta i juniora, već i spašavanja šibenske nogometne baze. Malo je tko od županijskih ligaša, od (pra)starih kninske Dinare, DOŠK, siverićkog Rudara i tribunjske Mladosti u zavidnoj situaciji, kad je riječ o seniorskim momčadima. Da ne govorimo o Janjevu ili Mihovilu.

Od svih starih dalmatinskih izraza i poštapalica autor ovih redaka najviše mrzi onu “Jesam li ti govorija!?” No, ona je neizbježna, kad je riječ o minuloj godini, kad je riječ o Šubićevcu.

Sibenik, 150522.
Stadion Subicevac.
HNK Sibenik - GNK Dinamo Zagreb, utakmica 35. kola HT Prve lige.
Na fotografiji: obitelj Juric, vlasnici Sibenika, Marino Juric.
Foto: Niksa Stipanicev/Hanza Media

Niksa Stipanicev/Cropix

Teško je opisati radost, koja nas je obuzela, kad smo doznali kako će američki Primoštenac Marino Jurić, silno zaljubljen u šibenski zavičaj uložiti nemalu svotu (3,5 milijuna eura) vlastitog novca da staru hrvatsku nogometnu tvrđavu približi Europi, no nije lako opisati ni razočaranje, kad smo shvatili da nijedan dobronamjeran prijedlog ljudi, koji na Šubićevcu traju “od stoljeća sedmog” klupski operativci ne prihvaćaju ili odbacuju, iako se činilo da prijateljske ćakule imaju veliku dozu iskrenosti, pa i težine.

Jesan li ti govorija?

U rubriku “jesam li ti govorija” bez pardona ubrajamo upozorenja da ne angažiraju nekolicinu trenera, koji su se ove godine na šibenskom travnjaku nizali brže od boca “ožujskog” na proizvodnoj traci u Zagrebačkoj pivovari.

- Mi smo jedva čekali da se riješimo sportskog direktora Dapca, pa nam nije jasno zašto ste ga vi angažirali - stiglo je ljetno upozorenje iz pulske Istre, koje smo, također, iskreno prenijeli klupskim čelnicima. To više što je Dapca u Puli zamijenio šibenski zet Saša Bjelanović, koji nikad nije krio simpatije prema Šubićevcu, a koji, očito, radi dobar posao na istarskom poluotoku.

Dosadile su nam i te kuloarske priče o menadžeru Siniši Šoši. Prijatelju obitelji Jurić, na kojega se, što kriti, okomila skupina šibenskih navijača. Sve se svodi na to da nitko nema ništa protiv Šošinih igrača, ako su oni kvalitetni i korisni klubu. No, budući sportski direktor mora odlučnim potezima i izjavama utišati navijački refren u stilu da “Šošo vodi stručnu politiku na Šubićevcu”. Zašto kriti da je dodatni problem što o tome nitko ne želi službeno i otvoreno razgovarati. A šibenskom prvoligašu je, kad je riječ o otvorenim problemima, dogorjelo do noktiju. Uostalom, upravo je vlasnik kluba Marino Jurić iz Miamija poručio “kako valja promijeniti dosadašnju promašenu sportsku politiku”, pa i posegao za izrazima, koji baš i nisu za tisak. Pogotovu, što autor ovih redaka ne želi (zlo)koristiti razgovor, koji je imao više prijateljski nego službeni značaj.